Klečimo poput dječice pred Gospom i Gospodinom, malo nas je ali Nebo je veliko, anđele nam svete u ispomoć šalje, iskrenim srcem i dušom molimo za sve potrebite.
Blagoslovio dobri Bog sve pristigle molitvene nakane, obasjao ih milošću iz svoga Presvetoga srca. Pridružite nam se ljubljena braćo i sestre u molitvi žalosnih otajstva svete krunice oko 18:00 sati ili kad stignete, bitno da molimo i Gospi se povjerimo, ona će sigurno isprositi za sve ljubav, zdravlje, posao, mir. Sveti Jakov Zabedejev neka nam bude u pomoći skupa sa anđelima Kristovim u Crkvi našoj voljenoj Bilajskoj, amen!
LITURGIJA, petak, 11. 5. 2018.
Prvo čitanje:
Dj 18, 9-18
Mnogo je naroda mojega u ovome gradu.
Čitanje Djela apostolskih
Kad je Pavao bio u Korintu, reče mu Gospodin jedne noći u viđenju: »Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!« Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu.« Tako se zadrža godinu i šest mjeseci naučavajući među njima riječ Božju.
Ali dok je Galion bio prokonzul Ahaje, navališe Židovi jednodušno na Pavla, dovukoše ga u sudnicu i rekoše: »Ovaj potiče ljude da protiv zakona štuju Boga.« Pavao samo što nije zaustio kadli Galion reče Židovima: »Da je posrijedi zločin kakav ili nedjelo opako, saslušao bih vas, Židovi, kako je pravo; je li pak raspra o riječi i imenima i nekom vašem zakonu, proviđajte sami; u tome ja ne želim biti sudac.« I otpremi ih iz sudnice. A oni svi pograbiše nadstojnika sinagoge Sostena i stadoše ga šibati pred sudnicom. Galion nije za to ništa mario.
Pavao osta još podosta vremena, a onda se oprosti s braćom pa pošto se u Kenhreji ošiša jer imaše zavjet, zaplovi prema Siriji, a s njime i Priscila i Akvila.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 47, 2-7
Pripjev:
Gospodin je kralj nad zemljom svom.
Narodi svi, plješćite rukama,
kličite Bogu glasom radosnim.
Jer Gospodin je to — svevišnji, strašan,
kralj velik nad zemljom svom.
Narode je nama podložio,
pogane stavio pod noge naše,
baštinu nam odabrao —
ponos Jakova, svoga ljubimca.
Uzlazi Bog uz klicanje,
Gospodin uza zvuke trublje.
Pjevajte Bogu, pjevajte,
pjevajte kralju našemu, pjevajte!
Evanđelje:
Iv 16, 20-23a
Radosti vaše nitko vam oteti neće!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Zaista, zaista, kažem vam:
vi ćete plakati i jaukati,
a svijet će se veseliti.
Vi ćete se žalostiti,
ali žalost će se vaša okrenuti u radost.
Žena kad rađa, žalosna je
jer je došao njezin čas;
ali kad rodi djetešce,
ne spominje se više muke
od radosti što se čovjek rodio na svijet.
Tako dakle i vi:
sad ste u žalosti,
no ja ću vas opet vidjeti;
i srce će vam se radovati
i radosti vaše nitko vam oteti neće.
U onaj me dan nećete ništa više pitati.«
Riječ Gospodnja.
Sveti Leopold Bogdan Mandić
kapucin, svećenik i ispovjednik
(12.5.1866. – 30.7.1942)
spomendan 12. svibnja
Sveti Leopold Bogdan rođen je 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica, tko zna o njoj razmišljati, već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkva bi ostala veoma prikraćena. O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomirio s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva na hrvatskom jezičnom području ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega slugu, danas poznata i štovana po cijelom katoličkom svijetu. Mnoge dobrotvorne ustanove ustanovljene su u njegovo ime i s njime se ponose. Dok se veselimo nad našim svecem, ocem Leopoldom, dostojno je i pravedno da odamo dužnu zahvalnost i roditeljskoj velikodušnosti njegova oca i majke.
Bogdanovi roditelji bili su duboko vjerni kršćani. O svojoj majci otac Leopold, već poodmakao u dobi, izjavio je ovo: “Moja je majka posjedovala izvanrednu pobožnost; njoj naročito zahvaljujem sve ono što jesam.” Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gospodarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedaonici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva.
Kao dijete bio je sitan, slab i bolestan. Kad su mu bile dvije godine, majka je s njim pala preko stepenica. Otkotrljao se i ništa mu nije bilo. Rastao je vrlo sporo, tako je svega metar i 35 cm bio visok. Iako je bio sičušan, u njegovu tijelu je gorjela vatra poljičke krvi. Čud mu je bila žestoka. Već kao dječak, Leopold je bio natprosjećno pobožan. Volio je dugo moliti.
Bio je jako dobra srca. Kad je odlazio u školu, molio je od mame veliki komad kruha, da ga može podijeliti s jednim siromašnim kolegom koji ga nije imao.
Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.” Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti ,jer je Bogdan bio veoma dobar sin.
U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u Serafsko sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Nakon dvije godine u Bassanu započinje novicijat. 2. svibnja 1884. oblači redovničko kapucinsko odijelo i dobiva ime Leopold. Život je u novicijatu venetske kapucinske provincije bio vrlo strog, pa je pravo čudo kako je sa zdravljem krhki fra Leopold mogao izdržati redovničku stegu. 4. svibnja 1885. položio je prve jednostavne zavjete, a zatim je poslan u Padovu na filozofske nauke. G. 1888. polaže svečane zavjete i prelazi u Veneciju na studij teologije, te neposrednu pripravu na svećeništvo. Sretan dan njegova svećeničkoga ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.
O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništva mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!”
Svećenički red primio je 20. rujna 1890. Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci prebačen je u Padovu. Svoj ekumenski apostolat počeo je ostvarivati u ispovjedoanici: “Od sada pa u buduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Tijekom punih 40 godina Sveti Leopaold je od ranog jutra pa dok je popodne bila potreba neumorno ispovjedao. Sam se ispovjedao svake večeri, da bi bio čist za sutrašnju Svetu Misu. Večero je skromno, kako bi imao lagani san, te ujutro bio bistra uma za veliko djelo služenja Svete Mise. Ustajao je mngo ranije od drugih i cijeli sat se pripravljao za Svetu Misu koju će služiti. O zahvali nakon Svete Mise je napisao ovo: “Nema dragocjenijeg trenutka od zahvaljivanja nakon Svete Mise. Neizmjerno bogat Isus ne može dati nešto više od onoga što svako jutro daje svakom svećeniku na Misi. Pravednost zahtjeva da se primljeno dobročinstvo uzvrati. Toliki su, zbog pomanjkanja ljubavi i vjere, izgubili naviku da zahvaljuju. Isus za svoga života na ovom svijetu ozdravljao je bolesnike na sam dodir svojih haljina. Što bi istom učinio nama, samo ako imamo vjere, kad pod sakramentalnim Prilikama živi u našem srcu? Mi smo službeni djelitelji njegovih božanskih darova. Iskoristimo dakle svoju moć za grešnike, rodbinu, za siromašne pokojnike. Dok se sakramentalne Prilike ne raspadnu, On je u nama!” Za vrijeme Svete Mise od Svet do Podizanja obustavio bi ispovijed, digao se na noge i sabrao. Savjetovao je svećenicima da budu prisutni i na Svetoj Misi drugih svećenika. Jednom vjerniku je napisao: “Mi moramo uvijek umom i srcem prisustvovati Božanskoj Žrtvi, koja se za nas prinosi u svako doba dana i noći. Žrtvuje se Jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta! Kad bi na svijetu i za jedan časak prestalo to božansko žrtvovanje, svijet bi zbog svojih zločina odmah propao… Božanska ljubav Gospodina Isusa u svetoj misnoj Žrtvi neizmjerno nadvisuje sve ljudske zločine i zadovoljava božanskom Veličanstvu, koje toliki grijesi vrijeđaju.”
Sveti Leopold čim je bio slobodan , odmah bi pošao pred Svetohranište i udubio se u duboko klanjanje. Gotovo uvijek bi klečao, nije se oslanjao na klupu, unatoč trajnim bolovima u zglobovima nogu. Kad bi mu rekli da sjedne reće: “pred Gospodinom Bogom svaki drugi položaj je manje pobožan.”
Tijekom punih 40 godina o. Leopold će od ranog jutra pa do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Procesije pokornika opkoljavale su njegovu skromnu ispovjedaonicu. Njegovi su pokornici bili ljudi iz visokog društva, liječnici, profesori i intelektualci, ali i mali priprosti svijet. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, duhovno vodio, s Bogom pomirivao. Nakon proslave zlatnoga svećeničkog jubileja 1940. njegovo se zdravlje počelo pogoršavati, gubio je na težini, sve je teže gutao hranu, bolovi su postajala sve jači. Tumor na jednjaku je napredovao te jei duće dvije godine otac Leropold proživio pretežno u postelji. Nesnosne bolove i tjelesnu slabost nadvaldavao je snagom vjere, te je povremeno usrajao i molio u bolesničkoj kapelici, pa i služio Svetu Misu.
Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe 14. svibnja 1944. njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje. Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bî već njegova proslava na zemlji. Papa Pvao VI. je oca Leopolda Mandića proglasio blaženim 1976. a papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. proglasio svetim.
Molitva PROSTOR DUHA
– Nedjelja, 13. svibnja
Božja prisutnost
Stat ću na trenutak
i razmisliti o Božjoj životvornoj prisutnosti
u svakom dijelu moga tijela, u svemu oko mene,
u čitavom mome životu.
Sloboda
Gospodine, stvorio si me da živim u slobodi.
Često olako prihvaćam taj dar.
Nadahni me da živim u slobodi koju si mi namijenio,
neopterećena srca i s potpunim povjerenjem u tebe.
Svjesnost
Gospodine, dao si mi noć za odmor i san.
Neka u mojim budnim trenucima nikada ne zaboravim tvoju dobrotu.
Pouči me da tvoj blagoslov dijelim s drugima.
Riječ Gospodnja
Isus podiže oči k nebu i pomoli se: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.”
Nekoliko misli o današnjem odlomku iz Svetog pisma:
- Ne, Gospodine, ne uzmi me iz svijeta. Pripadam ovomu svijetu, svijetu sa svom njegovom zbrkanošću i neredom, baš kao što si i ti pripadao ovomu svijetu i na sebe preuzeo rizik života u njemu.
- Ne tražim put posut cvijećem i bez problema, ali te molim da me očuvaš od zloga i od zlobe koja se javlja u mome vlastitom srcu.
Razgovor
Neka me tvoj Sveti Duh vodi
u mojim odnosima prema drugim ljudima.
Daj da pažljivo koristim dar govora.
Zaključak
Zahvaljujem ti, Gospodine, za svaki poticaj koji si mi darovao dok sam molio nad tekstom sv. Pisma.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda
i u vijeke vjekova.
DUHOVNA PRIČA
Što je smisao ljudskoga života?
“Starče, upita Starca neki mladić, cijeloga života tražim odgovor na jedno pitanje. Govorili su mi ovo i ono, ali nitko mi nije dao onaj pravi odgovor. Što je smisao ljudskoga života?”
“Dođi, nešto ću ti pokazati!” pozove ga Starac i uputi se s njim prema obali rijeke. Riječnu je maticu upravo sjekla mala jedrilica. “Što pokreće onu jedrilicu?” upita Starac.
“Vjetar!” odgovori mladić.
“A što radi čovjek u jedrilici?”
“Okreće svoje jedro prema vjetru.”
“Dobro si rekao. Isto tako učini i ti. Okreni svoju dušu tako da je zahvati Božja sila. Jesi li razumio?”
Mladić je stajao šuteći, a Starac završi:
“Smisao ljudskoga života je zadobiti dar Duha Svetoga!”
Autor priče: Božidar Prosenjak
Program molitvene zajednice odabrala i uredila,
duhovna voditeljica Ana Emanuela Šimunić