Duhovna razmatranja – 6. Tajna sila koja mijenja

571

“Kad molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti. Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja.” (Matej 6,5-7)

 

Učestalo srećem muškarce i žene koji su vrlo očajni jer ne shvaćaju što se to s njima dešava. Sve im je previše komplicirano, a samo kršćanstvo za njih predstavlja zbroj visokih standarda koji su za njih nedokučivi. Na kršćanstvo ne gledaju kao na predivno iskustvo življenja s Isusom i nisu sretni u toj zajednici s Isusom. Život koji vode izgleda im kao da hodaju po jajima, uvijek u strahu da ih ne zdrobe, i u stalnom su strahu da ne bi počinili grijeh i propali.

Jednog dana primio sam od jedne vjernice pismo puno očaja. “Ja mislim,” pisala je, “a tako mi se i čini, da za moj slučaj nema rješenja. Znam da mi molitva može pomoći u rješavanju problema, ali ne osjećam potrebu da se molim. Najgore je to što i kad se molim sve što trebam kazati, iskažem u par minuta. Čini mi se da moja molitva ne dosiže dalje od stropa.”

Jeste li se ikada tako osjećali? Sve ove godine što sam ih proveo u radu s vjernicima shvatio sam da problem nije u neznanju da im je molitva potrebna. Svi mi znamo da je neophodno moliti se i da je molitva hrana za dušu. Svima nam je poznato da se kroz molitvu prima sila.

Očaj što obuzima takve ljude izražen je u pismu jedne djevojke. “Pastore, ne osjećam potrebu za molitvom. Znam da se treba moliti, ali ne mogu. Što da radim?”

Na prvom mjestu moramo razumjeti što molitva predstavlja. Američka duhovna spisateljica E. G. White molitvu je vrlo zanimljivo definirala kao: “Molitva je otvaranje srca Bogu kao Prijatelju.” (Put Kristu, str. 93) Molitva je razgovor s Prijateljem. Uživanje u prijateljskom razgovoru. To prijatelji najradije čine. Ako ne želite razgovarati sa svojim prijateljem, to nije stoga što ne znate želi li vaš prijatelj razgovarati s vama. Problem je u vašem odnosu. Taj problem trebate riješiti zajedno sa svojim prijateljem. Kad problem bude riješen, razgovor će spontano ponovno otpočeti.

Važno je znati da se razgovor među prijateljima temelji na iskrenosti. U odnosu iskrenih prijatelja nema mjesta za licemjerje ili pretvaranje. Kad otkrijete da netko nije bio iskren prema vama, to boli. Ali sama spoznaja da vas je prevario onaj koga ste mnogo voljeli boli još više.

Krist nas voli i On iznad svega očekuje iskrenost u našem odnosu. Evo što je Krist rekao u svojoj propovijedi na Gori blagoslova: “Kad se molite, ne budite kao licemjeri… ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani.” (Matej 6,5-7)

Grčka riječ battalegeo, nekada se prevodi riječju recitiranje, znači besmisleno ponavljanje riječi. Ona se može koristiti da bi se iskazalo što papagaj ili pijana osoba čini — priča samo radi pričanja, bez razmišljanja ili razumijevanja onog što je izrečeno. Isus nas poučava da u razgovoru s Njim trebamo biti iskreni, trebamo razumjeti i osjećati ono što govorimo. On želi molitvu iz iskrenog srca, a ne sa usana.

Kad je moj najmlađi sin imao pet godina, nije volio povrće. Sve što je bilo zeleno nazivao je povrćem. Obično bi kazao: “Ja ne volim povrće.” Jednog dana za ručak stol je bio prepun jela od povrća. Osmijeh s njegova lica odmah je nestao. Zamolili smo ga da se moli za blagoslov, i evo što je rekao: “Oče, ja sam nesretan. Na stolu su samo jela od povrća.” Znate li kako bi se on molio da je u tom trenutku bio odrastao? On bi doista bio zahvalan za “dobru hranu koja je na stolu” premda u njoj ne bi uživao. U ovome je naš problem. Nismo iskreni.

Uvijek izgovaramo isto jer smo tako naučili. Kad ujutro ustanemo uvijek zahvaljujemo Bogu za “dobar noćni odmor”. Možda smo se te noći okretali i prevrtali po krevetu cijelu noć ili smo ostali budni zbog boli u leđima, ali ujutro mi se zahvaljujemo Bogu za “dobar noćni odmor”.

Upamtili smo večernje molitve i one druge, mislim za obroke. One su uvijek istog sadržaja. Možda se i ne želimo moliti, ali ipak smo iz navike kleknuli i izmolili uobičajenu molitvu, koja obično i ne traje dugo. I tada osjećamo da naša molitva nije otišla više od stropa.

Zašto na molitvu ne gledamo kao na doživljaj koji ulijeva strahopoštovanje jer razgovaramo s Isusom Kristom, umjesto što o njoj razmišljamo kao o dužnosti.

Imate li prijatelje? O čemu razgovarate s njima? Razgovarate li uvijek o istoj temi ili se tema vašeg razgovora svaki put mijenja prilikom vašeg susreta? Jeste li ikad razmišljali o mogućnosti koja vam se pruža da s Isusom razgovarate kao s prijateljem? Razgovarajte s Njim jer vam razgovor s Njim čini zadovoljstvo. Molite se bez da išta tražite, samo razgovarajte s Njim, povjerite Mu svoje tajne, otvorite Mu svoje srce i kažite što ste tijekom dana radili, čak i ono što vam možda izgleda nevažno.

Onog dana kad otkrijemo prednosti ovakvog razgovora s Bogom, otkrit ćemo tajnu sile života. To zapravo znači hoditi s Bogom.

Ponekad tijekom dana pogriješimo, a kad se noć spusti mi se molimo uobičajeno. “Dragi Bože, oprosti moje grijehe.” Koliko vremena je potrebno da se izgovori ova rečenica? A kako bi bilo da umjesto što kažemo, “Oprosti moje grijehe,” kažemo Bogu što se doista dogodilo? U detalje. Zašto Mu ne kažemo o borbi koju smo vodili prije no što smo se pokorili grijehu, kako smo se nakon toga osjećali, koju smo pouku naučili, što bi On trebao promijeniti u našem životu. Toliko toga ima o čemu možemo razgovarati s Njim.

Odvojimo vrijeme za molitvu. Nema potrebe za žurbu jer mi ne izvršavamo obvezu nego upravo razgovaramo s najsuosjećajnijim i najdivnijim prijateljem što ga ljudsko biće može imati. I dok vrijeme prolazi, prijateljstvo s Isusom postajat će sve snažnije i jače, a naše vrijeme za molitvu dulje, i ugodnije.

Naše povjerenje u Njega postat će tako snažno, da će naša zajednica i iskustva što smo ih doživjeli možda biti nepojmljiva drugim ljudima.

Prvu godinu svoje propovjedničke službe proveo sam u naselju straćara glavnoga grada svoje domovine. Bilo je to brdašce naseljeno siromašnim i bijednim ljudima, ali iako takvo, postalo je mjestom na kome je Sveti Duh djelovao i činio čudo promjene života tih ljudi.

I tako jednog dana, dok sam se krivudavim putem spuštao s brdašca, prestrašio me je pas koji je počeo lajati. Nemajući iskustva počeo sam bježati, da bih za nekoliko trenutaka utvrdio da me slijedi mnogo pasa. Preplašen, banuo sam na prva kućna vrata i utrčao unutra kako bih se sakrio od razjarenih pasa.

Da sam možda znao kamo ću upasti, radije bih dopustio da me psi uhvate. Bila je to mračna i sparna prostorija osvijetljena dvjema velikim voštanim svijećama koje su bile postavljene nasred stola. Zrak je bio užasan. Na stolu je stajala mala gomila pepela, zajedno s opušcima cigareta i listovi droge kokoa. Pijanci su sjedili oko stola, a pod je bio prekriven praznim bocama žestokog pića.

U trenu sam bio okružen ženama. Pokušao sam se opravdati da sam morao ući u kuću zbog razjarenih pasa, ali sva moja učtivost i ljubaznost nisu mi ništa pomogle. Skoro sam morao biti grub da bih si prokrčio put ka izlazu.

Nekoliko dana kasnije jedna od tih žena razgovarala je sa mnom na ulici. “Jeste li vi onaj koji se morao skloniti u kuću pred psima?”

“Da,” rekao sam, i još jednom se pokušao ispričati.

“Ispričavate se?” bila je iznenađena. “Ne, gospodine, mislim da bismo se mi vama trebale ispričati.”

Objasnio sam joj da sam pastor i da svake večeri propovijedam u dvorani na vrhu brdašca te sam je pozvao na predavanja.

Na moje iznenađenje, ona je došla te večeri. Budući da je već puno popila, skoro je sve vrijeme propovijedi prespavala, ali je sljedeće večeri opet došla, i sljedeće, i sljedeće, i sve do kraja niza propovijedi. Uvijek pijana, obično bi spavala dok sam ja propovijedao.

Jednog dana me je potražila. “Pastore,” rekla je jedva izgovarajući, dok se iz njezinih usta osjećao zadah alkohola, “moram razgovarati s vama. Moj život je jedna zbrka. Možda mislite da ništa ne razumijem od onoga što propovijedate jer sam uvijek pijana, ali nažalost sve razumijem, pastore, i očajna sam.”

Iz njezinog pogleda i očiju punih suza koje su se kotrljale niz njezine obraze lako je bilo zaključiti tragediju života osobe bez Krista. Bila je kronična alkoholičarka.

“Pastore,” nastavila je, “imala sam divnu obitelj, čestitog i vrlo marljivog supruga i predivnu djecu. Živjeli smo skromno, ali nam kruha nikada nije nedostajalo — do onog trenutka kad sam počela piti. Ne znam kako se to desilo. Došla sam do tog stupnja da mi je piće postalo najvažnije u životu. Često bi me suprug zaticao pijanu, kad bi se umoran noću vraćao kući s posla, a djecu gladnu i zapostavljenu.

To je bio početak nesreće. Počeo me je tući, ali to nije pomoglo da prestanem piti. Život u domu postao je nepodnošljivim. Jednog dana, dok se on nalazio na poslu, pokupila sam nešto svoje odjeće i ostavila svoj dom i djecu. Najmlađe moje dijete imalo je samo dvije godine. Došla sam živjeti na ovo brdašce i postala prostitutkom da bih mogla preživjeti.”

To je strašno. Užasno je vidjeti kako grijeh u cijelosti ovladava životom ljudi, goneći ih da čine strašna djela i žive bijednim životom a da i sami ne znaju zašto tako žive.

“Sve vrijeme bila sam prisutna na vašim predavanjima,” nastavila je, “osjećala sam da više ne mogu živjeti ovakvim životom. Moram prestati piti. Ali kad sam trijezna, sjetim se svoje djece, supruga i ta me bol nadjača. Da bih to zaboravila, iznova posežem za pićem. I tako je moj život postao krugom poroka koji se smjenjuju.”

Božje obećanje glasi da će nas On izbaviti od grešnih pohota. Pomoći će nam da ne pogriješimo. Dat će nam obnovljeni um. Promijenit će naš karakter. Ovo se upravo i desilo ovoj ženi. Iz jame očaja, pod teretom krivnje, iz najdublje ljudske bijede i boli, zavapila je ka Bogu: “O, Gospodine Bože, promijeni me, promijeni smjer mog životnog puta, oslobodi me robovanja porocima, daj mi novi život.” Bog ju je čuo. Nitko to nije vidio, ali Božja sila učinila je od nje novo biće.

Prestala je piti, ali je nastavila živjeti s osjećajem boli za svojom djecom i suprugom. Njezina patnja bila je tako strašna da je ja više nisam mogao gledati. Odlučio sam potražiti njezinog muža. Vrlo dobar otac, ustajao bi u zoru, pripremao obroke za djecu, a onda odlazio na posao. Stariji sin koji je imao samo dvanaest godina, podgrijavao bi hranu i hranio najmlađeg brata tijekom dana. Otac bi se kasno navečer vraćao kući i nastavljao obavljati kućne poslove, prati, glačati. Vodio je vrlo težak život.

Bilo je teško išta reći dok sam promatrao ovakvu scenu. I na kraju, nakon nekoliko posjeta, rekao sam mu da sam došao u ime njegove supruge. Odmah se promijenio. Očiju punih mržnje kazao je: “Ne razgovarajte sa mnom o toj ženi! Upropastila je moj život i život moje djece. Činjenica je da je ona uništila naše živote, jer život kojim mi sada živimo nije život.”

Kako je vrijeme prolazilo, postali smo prijatelji. Kazao sam mu da je žena koja ga je napustila umrla, i da je ona sada druga osoba. Više ne pije, i jako pati zbog tog što je napustila svoju obitelj.

Uvjeren sam da dobro znate kako Božji Duh može učiniti ono što čovjek ne može! Nakon mjesec dana čovjek je bio voljan posjetiti svoju ženu. Zakazali smo sastanak. Te noći žarko sam se molio da Bog djeluje na srce ovog čovjeka, i obnovi dom koji je grijehom bio razrušen. Neki trenuci u životu čovjeka ostaju neizbrisivi. U mom životu bio je to taj trenutak.

“Oprosti mi,” kazala je kroz suze žena. “Oprosti mi, ne zaslužujem, ali molim te oprosti mi! Ne tražim nikakva prava koja sam imala. Samo želim s tvojim dopuštenjem brinuti se za tebe — bit ću ti sluškinja. Nikada neću prigovarati, samo želim biti pored tebe, brinuti se za tebe, kao što sam to u početku činila.”

To su bili trenuci isprepleteni dramatičnošću i osjećajima. U dubini svoje duše nastavio sam se moliti.

Odjednom je čovjek zapitao: “Ti više ne piješ?”

“Ne,” odgovorila je ona. “Prošlo je dosta mjeseci otkako je Krist uklonio taj porok od mene.”

“To je nevjerojatno!” kazao je čovjek osjećajno. “Kad mi je pastor rekao da si prestala piti, nisam mu vjerovao. Želio sam se sam uvjeriti, ali sad vidim da je istina. Kažeš da te je Krist oslobodio toga? U tom slučaju želim upoznati tog Krista koji je mogao učiniti to čudo.”

U tom trenutku, gušeći se u vlastitim suzama, u tišini sam napustio njihov dom.

Mjesec dana kasnije bio sam presretan vidjevši tog čovjeka i ženu i njihovog dvanaest godina starog sina kako se krštavaju.

Dok sam za vrijeme izleta sam sjedio pored rijeke, netko je došao i stao iza mene. Okrenuo sam se i ugledao ovu ženu sa sladoledom u ruci. “Pastore, posvuda sam vas tražila. Prije nekoliko minuta promatrala sam svog supruga i djecu kako igraju nogomet.”

Oči su joj se napunile suzama, a glas podrhtavao dok je nastavila: “Shvaćate li, pastore, moj suprug i moja djeca. Ništa nisam imala od života. Sve sam upropastila i odbacila. A sada sam opet sa svojom obitelji. Nikad se neću moći dovoljno zahvaliti Bogu. Sretna sam. O, tako sam sretna! Kupila sam vam ovaj sladoled — nije mnogo, ali to je moja zahvala Bogu što je poslao pse da vas gone i natjeraju da utrčite u moju kuću.”

Dosta sam sladoleda pojeo u svom životu, ali nijedan nije bio tako ukusan kao taj! Ova draga duša prihvatila je Isusa kao svog osobnog Prijatelja. Provela je sate i sate u molitvi s Njim. On nije bio samo njezin Spasitelj, On je bio njezin suputnik i stalni pratitelj.

Ona je otkrila koje su prave vrijednosti kršćanskog života, a ja vas pozivam da ih i vi otkrijete. Učinite Isusa svakog trenutka svojim prijateljem. Hodite s Njim. Radite, studirajte i igrajte se s Njim. On je jedini izvor vaše snage, i tajna duhovnog napretka je stalni razgovor s Njim kao s najboljim Prijateljem.

 

 

Zvonko Presečan, uz dozvolu nadređenih

 

 

 

PODIJELI