“Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20)
Dosad smo shvatili da je Isus naš Spasitelj, naš Život, naša Istina i naša Pravednost. Kad Ga slijedimo i kad živimo u stalnoj zajednici s Njim, mi smo pravedni. Ali razmislimo o ovom pitanju: Tko pobjeđuje u trenucima kušnje? Mi? Ili Isus? Možda mi uz pomoć Isusa? Trebamo li se mi boriti s iskušenjem ili je samo dovoljno imati povjerenja u Boga?
Da bismo ovo razumjeli, moramo prethodno odgovoriti na pitanje: Što se dešava kad dođemo k Isusu? On nas prihvaća onakve kakvi jesmo, oprašta nam naše grijehe, proglašava nas opravdanima i preobraća naš život usađujući u nas svoj karakter. Što još? Od tog trenutka mi počinjemo stjecati iskustva s Njim.
Pavao na neobičan način opisuje to iskustvo. “… Ja više ne živim, nego Krist živi u meni. A što sad živim u tijelu, živim vjerom u Sina Božjega.” (Galaćanima 2,20) Što nam apostol pokušava reći kad potvrđuje da on više ne živi nego da Krist živi u njemu? Kako Krist može živjeti u nekome?
Ima nešto prelijepo u svemu ovome. Isus ne želi živjeti pored nas, kao što je to činio sa svojim apostolima. On želi živjeti u nama svojim Svetim Duhom. Pavao kaže: “Vaše tijelo je hram Svetoga Duha.”
(1. Korinćanima 6,19)
Jedan duhovni pisac to ovako razjašnjava: “Odsada kroz Svetog Duha Krist želi stalno prebivati u srcima svoje djece. Njihova zajednica s Njim bila je sada prisnija nego kad je bio osobno s Njima. Kristova istina, ljubav i sila zračila je kroz njih jer je Krist stanovao u njima, tako da su ljudi bili zadivljeni promatrajući ih; jer su znali da su bili s Isusom.” (Put Kristu, str. 75)
Što se dešava kad Krist živi u nama? Uklanja li On možda našu volju? Ili nadzire naš život silom?
Isti duhovni pisac nastavlja: “Čim svoju volju uskladimo s Božjom voljom, Kristova milost počinje surađivati s ljudskom voljom; ali to ne znači da ona umjesto nas može rješavati i donositi odluke.” (R & H 25. 08. 1896)
Kad dođemo k Isusu, On živi u nama prisutnošću svog Svetog Duha i posvećuje našu grešnu volju. “Naša ograničena volja treba se podčiniti beskrajnoj volji; ljudska volja treba biti dovedena u sklad s božanskom.” (R & H, 8. 08. 1896)
Odvojena od Isusa, naša volja je bijedna i grešna i nikada se nećemo moći uspješno suočiti s kušnjom. Najviše što možemo postići jesu jadne pobjede koje tek izvana izgledaju dobro.
Želite li doista stvarne pobjede? Postoji samo jedan put. Potrčite u naručje Krista, ostanite kod Njega i dopustite da On živi u vama i Svetim Duhom posveti vašu volju.
Kad jednom postanete svjesni te spoznaje da Sveti Duh živi u vama i da je vaša slaba ljudska volja udružena s božanskom, spremni ste za borbu. Volja koja je posvećena stalnom Isusovom prisutnošću je svemoguća. Bit ćete pobjednici s Isusom.
Stoga Pavao i kaže: “A ja više ne živim, nego Krist živi u meni.” Čija je pobjeda? Tvoja ili Isusova? Čija je volja koja se opire zlu? Tvoja ili Isusova? Ne postoje više dvije volje. Postoji samo jedna posvećena volja. A to je Krist u tebi i ti u Kristu. Ne izaziva li to strahopoštovanje u nama! “Sveti Duh teži da služi svakoj duši. Ako je prihvaćen kao počašćeni gost, oni koji Ga prime postat će jedno u Kristu. Započeti posao bit će završen, posvećene misli, nebeski osjećaji i Kristova djela zauzet će mjesto nečistih misli, izopačene sentimentalnosti i buntovnih djela.” (C on H, str. 561)
“Udružena s Božjom voljom čovječja volja postaje svemoguća.” (Christ’s Object Lessons, str. 333)
Evo još jednog pitanja? Kako Sveti Duh radi u nama? Što se dešava kad dopustimo Svetom Duhu da živi u nama? “Kreneš li desno ili lijevo, uši će tvoje čuti glas iza tebe gdje govori: ‘Ovo je put, njime idite’.” (Izaija 30,21)
Sveti Duh nam pokazuje put. On stalno govori našem srcu o Isusu. “On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i objaviti vama.” (Ivan 16,14) On nas podsjeća na sve ono što smo saznali proučavanjem Božje Riječi. On nas vodi i daje nam pobjedu kad se susrećemo s kušnjom na svom životnom putu, koristeći tada našu volju koja je posvećena Njegovom prisutnošću. Mi ulažemo napor, ali on je djelotvoran tek onda kad je naša volja posvećena Božjim Duhom.
Sveti Duh, dragi moji, naša je nasušna potreba danas! Kad On ispuni tvoj život, kad Mu predaš ključeve svog srca i dopustiš Mu da prožme svaki dio tvoga bića, tvoj će život biti obnovljen kao pustinja poslije kiše.
Što se tad dešava s nama? Suhi životi procvjetaju! Pobijeđeni postaju pobjednicima! Neproduktivan život postaje produktivan! Srca puna tuge i obeshrabrenja osjećaju istinsku sreću i nadu! Poroci su pobijeđeni, lanci navika kojima smo bili vezani sad su slomljeni! Glas Svetog Duha je povik slobode; to je pjesma pobjede, glas jutarnje trube!
Ako smo u stanju čuti stalne pozive Svetog Duha, izbjeći ćemo zablude. “Kreneš li desno ili lijevo, uši će tvoje čuti glas iza tebe gdje govori: ‘Ovo je put; njime idite’.” (Izaija 30,21)
Uspješnost kršćanskog života ovisi o našoj osjetljivosti prema tom glasu. On će uvijek govoriti našim srcima; utješiti nas kad smo žalosni, poduprijeti kad smo u nevolji, ohrabriti nas kad smo uplašeni, razjasniti naše dvojbe, savjetovati nas kad zastranimo.
To je put kojim čovjek treba ići s Bogom. To je način na koji netko postaje savršen, pravedan i dobar. Slušanje glasa Svetog Duha koji nam obično govori, kako mi to kažemo, preko naše savjesti zapravo je čvrsto držanje moćne Kristove ruke i hodanje kroz život s Njim.
Porazgovarajmo sada o nečemu vrlo osjetljivom: o grijehu protiv Svetoga Duha. Jeste li ikada slušali o tome? Što je to grijeh protiv Svetog Duha? Srž biblijskog nauka jest učenje o oprostu. Krist je umro za nas i svojom smrću platio cijenu za otkup naših grijeha. Ako kleknemo pred Njega, priznajući Ga kao svog osobnog Spasitelja, On briše naše prijestupe. Nije sporno kakvim smo životom ranije živjeli. Nije bitno ni kako smo pali u grijeh. Božja Riječ kaže: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)
Ali, prema Mateju 12,31.32, postoji grijeh za koji nema oprosta, a to je grijeh protiv Svetoga Duha.
Kakav je to grijeh protiv Svetog Duha? Zašto ga Bog ne oprašta? Kako će netko saznati je li počinio ovaj strašni grijeh?
Upotrijebimo ilustraciju! Luis je mladić koji je rođen i odgajan u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji. Aktivan je, vrijedan i odan vjernik. Kao i svi mladi, Luis ima prijatelje na sveučilištu. Jednog dana njegov prijatelj ga poziva na zabavu. Bit će to tulum gdje se može naći alkohola, lakih droga i slično. Ne može se bez toga veseliti. Njegov prvi odgovor bio je: Ne. I dok su dani prolazili, njegov prijatelj je bio uporan: “To je samo rođendansko slavlje; ništa tu nema lošeg.”
Da stvar bude gora, i djevojka koju je Luis simpatizirao inzistirala je na tome.
I onda je došlo to popodne kada je bilo vrijeme zabavi. Luis je dopodne čak bio i u crkvi. U poslijepodnevnim satima on se našao u strašnoj borbi između dva glasa svoga srca. Jedan glas je rekao: “Idi,” a drugi je rekao: “Nemoj ići.” Luis nije znao što da radi. Onda je zazvonio telefon. Bila je to djevojka koju je simpatizirao.
“Ah, Luis… Doći ćeš radi mene, zar ne?” Luis je pošao na mjesto slavlja. Na putu prema odredištu glas je govorio njegovom srcu: “Luis, ti to ne možeš učiniti. To nije mjesto za tebe. Ali unatoč opomenama, Luis je nastavio put. Glas ga nije napuštao. Osjećao je agoniju. Bila je strašna. Bio je to glas Svetoga Duha koji je govorio njegovom srcu.
Napokon. Luis je stigao na slavlje. Bilo je tu mnogo glazbe i veselja za svakoga, ali ne i za njega. Zadah alkohola bio je prisutan na svakom koraku, a uz put se i pušila „marica“. Ništa posebno. Da bi se moglo biti u ritmu, trebao ti je „extasi.“ Luisu koji je odgajan u tradicionalno-kršćanskoj obitelji, sve je to bilo strano. Glas ga je i dalje uznemiravao. Osjećao se užasno i nije dugo izdržao u takvoj sredini. Otrčao je kući, legao na krevet i plakao. Glas mu je rekao: “Zašto, Luise, zašto? Uvrijedio si svog Prijatelja.” Luis je obećao da to nikada više neće učiniti.
Vrijeme je prolazilo. Prijatelji su ga pozivali na izlet gdje će ponovno organizirati tulum. Borba je ponovno otpočela u njegovom srcu. Jedan glas je kazao: “Idi, Luis. Već si jedanput bio.” A drugi glas: “Luis, molim te, ti znaš kako si bio tužan prošli put.” Drugi glas je glas Svetoga Duha, ali Luis ga je pokušao utišati, trudio se da Ga ne sluša.
I dok je grupa bila na putu, glas je nastavio: “Luise, danas si trebao biti na nekom drugom mjestu, a ne na tom izletu. To nije tvoja razina, i takvo društvo će te odvući daleko od Boga, a i od onih koji ti nešto znače.” Ali Luis je pokušao skrenuti pozornost na nešto drugo da ga ne bi čuo. Na izletu je društvo pjevalo i sviralo gitare, a onda se počelo plesati i za početak piti pivo. Tu i tamo netko mu je ponudio jedan dim „marice,“ što je on ovog puta odbio. Luis nije išao tako daleko. On nije pio, nije pušio marihuanu — bar ne ovaj put.
Ali život je tekao dalje i izleti, slavlja i izlasci vrlo su se često ponavljali. Glas Svetoga Duha uvijek je iznova govorio, molio, savjetovao, a Luis ga je uvijek iznova pokušao zanemarivati, praveći se da ništa ne čuje. Kako je vrijeme prolazilo, utvrdio je da glas postaje sve slabiji i slabiji, dok ga jednog dana više uopće nije čuo.
Kad god bi novi poziv za izlaske bio upućen, Luis je bez kolebanja odlazio. Glas opomene postajao je svaki put sve tiši i tiši. Sada Luis ne samo što odlazi, on aktivno sudjeluje u svemu: pleše, puši marihuanu, a onda eksperimentira sa nešto jačim, bez problema pije alkohol, i to ne pivo, već nešto žešće. Ničeg se ne boji, ništa ga više ne ometa. Čak i ne čeka na pozive, već ih sam traži. Načela više ne postoje. Vrlo brzo, shvaća da mu je to život. Ne može više bez droge i alkohola.
Za Luisa više ne postoji Prijatelj Isus. Ne postoji više ni Crkva. On počinje opravdavati svoje postupke. On smatra da su svi nastrani, da je crkva puna predrasuda, da sve ovisi o tome kako se čovjek osjeća; i tako počinje opravdavati svoje postupke.
Kamo je nestao taj glas koji je tako glasno govorio njegovom srcu, što ga je tako jasno opominjao da napusti rođendansko slavlje one prve subote? Gdje je glas Svetoga Duha koji je mnogo puta govorio, preklinjao i molio?
Vaše srce je kao vaš dlan. Ako niste navikli na teške poslove pa jednog dana radite s motikom, ruke će vas početi boljeti. Ako više ne radite, koža će vam ostati glatka i osjetljiva. Ali, ako unatoč boli nastavite s radom, pojavit će se plik, i koža će uskoro odebljati. Mi to nazivamo žulj. S vremenom žuljevi postanu tvrdi i neosjetljivi. Nakon ovog procesa nećete osjećati bol ako radite s motikom.
Bol koju osjećamo u srcu u samom početku idući pogrešnim putovima — glas je Svetoga Duha. Ako ga ne poslušamo, bol će postati sve slabija i slabija, dok naše srce ne otvrdne. Tada nema više boli, nema više osjetljivosti. Ovo svjesno, uporno odbacivanje rada Svetoga Duha, a prema tome i odbacivanje Krista osobno, Biblija naziva grijehom protiv Svetoga Duha.
Zašto Bog ne može oprostiti ovaj grijeh? Znači li to da smo Ga toliko puta uvrijedili da On jednostavno više ne želi ništa za nas učiniti? Ne. To uopće nije to. Božja ljubav je beskrajna, tajanstvena i neshvatljiva. Unatoč našim pogreškama, našoj tvrdoglavosti i našoj buntovnosti prema Svetom Duhu, On nas ne prestaje voljeti. Zašto onda On ne oprašta grijeh protiv Svetoga Duha? Ne zato što to On ne želi oprostiti, nego zbog toga što mi dolazimo u stanje potpunog predanja grijehu, te više i ne osjećamo da smo grešni. Ne osjećamo potrebu za pokajanjem. Ne osjećamo se krivima, ne tražimo oprost jer ne osjećamo potrebu za njim.
Bog nas ne nagoni silom da tražimo oprost. Grijeh protiv Svetoga Duha neoprostiv je ne stoga što Bog nije voljan oprostiti, nego stoga što osoba o kojoj se radi ne želi i ne prihvaća oprost.
Možda ćete pomisliti: Je li moguće da sam ja uvrijedio Božjeg Svetog Duha? Možda je to bilo onda kad me On opominjao a ja sam Ga omalovažavao i nastavio griješiti?
Što učiniti ako sam već postavio udaljenost između sebe i Božjega glasa; jer nisam uvijek poslušao glas Duha, te mi danas ne govori istom jačinom kao ranije? Ne očajavaj i ne boj se. Sama činjenica da si postavio to pitanje dokazuje da On u tebi djeluje. Dakle, nisi učinio neoprostivi grijeh.
Dok sam kao misionar radio među Campas Indijancima pored rijeke Amazon u svojoj zemlji, doživio sam za mene vrlo poučno iskustvo. Trebao sam provesti noć u šumi pa sam odlučio naložiti vatru.
Vatra je život za Indijanca. Njome on sebi priprema hranu, ima svjetlo noću, zaštitu i toplinu.
Indijanci su mi rekli: “Ako ikad moraš provesti noć u šumi, naloži vatru. Ona će te ugrijati i otjerat će životinje i noćne kukce.” Sjećajući se savjeta, počeo sam skupljati suha drva i napravio sam logorsku vatru, kao što sam naučio na tečaju za vođe izviđaća. Potražio sam tada šibice u svojoj torbi i bio iznenađen kad sam otkrio da su vlažne. Skoro cijelu kutiju šibica sam istrošio a da nisam dobio nijednu iskricu. Ostalo je samo pet-šest drvaca — i ako uz pomoć njih ne uspijem upaliti vatru, to znači da ću morati provesti noć u potpunom mraku u šumi. Pokušao sam se prisjetiti svega onog što sam naučio o vatri, i počeo sam gledati oko sebe ne bih li pronašao napušteno ptičje gnijezdo jer su ona obično napravljena od građe koja lako gori. Onda sam našao sitnih grančica i suhog lišća. Zadržavajući dah upotrijebio sam još dvije šibice. Iskra se pojavila i nestala. Skinuo sam košulju i pokušao spriječiti strujanje zraka oko vatre.
“Sad će — mora sad upaliti,” uvjeravao sam samog sebe. Još jedna iskra. Puhnuo sam nježno ne bi li se rasplamsala. Ništa!
“OK, sad ili nikad!” Ruke su mi drhtale dok sam se molio. Iskra je skočila kad sam kresnuo šibicu i pala ravno u gnijezdo. Puhnuo sam. Slaba iskra malo se proširila. Dodao sam malo slame i nastavio polako puhati. Još jedan list. Malo triješća. Još više triješća. Drugi list. I nedugo nakon toga vatra se rasplamsala. Bio sam spašen. Hvala Bogu! Nisam morao provesti noć u mraku i hladnoći. Tu je bilo svjetlo. Tu je bila toplina. Tu je bila vatra; i ja sam bio spašen.
Zbog nekih iskustava koja nam se ponekad dogode u životu, mi se odvajamo od Boga; tada polako odlazimo na zabranjeno tlo. Daleko od Oca, daleko od Crkve, daleko od vjernika, pa čak daleko i od samoga sebe. Osjećamo se izgubljenima, napuštenima i obeshrabrenima. U svom očaju vičemo za pomoć: “Ima li nade za mene?” Isus odgovara: “Ima nade, moje dijete. Nikad te nisam prestao voljeti, uvijek sam bio s tobom. Sada dođi u naručje moje ljubavi.”
Možda upravo sada Božji glas gori u vašem srcu kao logorska vatra. Ako je tako, hvala nebeskom Ocu i neka i dalje nastavi osvjedočavati i voditi vas svojim Svetim Duhom. Postoji mogućnost da Božji glas postane upravo kao slaba vatra u vašem životu. Molim vas, ne dopustite da se ugasi.
Ali što ako glas Svetoga Duha u vašem srcu ne bude jači od one slabe iskre? Uhvatite ga! Ne dopustite da nestane. Saslušajte ga, budite mu poslušni i dopustite da vas vodi. Možda u početku neće biti jači od iskre, ali će postati vatra ako ga nastavite slušati i budete mu poslušni; postat će kao logorska vatra u vašem životu.
Vatra Svetoga Duha sigurnost je vaše pobjede. On će završiti Kristov posao otkupljenja u vama. Biti ispunjen Svetim Duhom znači prihvatiti Njegove upute, savjete i dopustiti Mu da vas vodi. Hoćete li?
Zvonko Presečan, uz dozvolu nadređenih
