Duhovi, Pedesetnica

200

D U H O V I

15. svibnja 2016.

1.Dj 2, 1-11

Ps 104 (103) 1ab i 24 ac. 29bc-31. 34

2. Rim 8, 8-17

Iv 14, 15-16. 32b-26

UVOD

Svaki rastanak na duže vrijeme nosi u sebi nešto posebno: drage osobe postaju još svjesnije važnosti svoga prijateljstva i povezanosti. Izražavaju to riječima oproštaja, što predstavljaju dragocjenu uspomenu koja obvezuje.

To posebice vrijedi za rastanke na času smrti kad umirući roditelj potresnim riječima na djecu prenosi svoju posljednju želju, dijeli im savjete kako će živjeti u međusobnoj ljubavi te im ostavlja svoj blagoslov. Još ako te riječi poprati molitvom i svoju djecu povjeri Bogu, onda je to najbolja duhovna oporuka koja se lako ne zaboravlja.

I Isus je svojem oproštaju od učenika, dao oblik molitve. Te riječi Isusove oproštajne molitve za učenike su najsnažni­je i najpotresnije svjedočanstvo njegove ljubavi i brige za njihovu budućnost.

Stanimo u tišini svoga srca pred Gospodina, preispitujući svoje savjesti. Pokajmo se za svoje grijehe.

 

HOMILIJA

U jednoj se priči pripovijeda, kako je sin upitao svoga oca: „Tata, pokaži mi Boga, kojega ne mogu ljubiti i poštivati, jer ga ne vidim. Kad bih Boga vidio svojim očima, možda bi mi bilo mnogo lakše.“ Otac mu reče: „Sine pogledaj u sunce.“ Sin je to mogao učiniti, samo za trenutak. „Eto vidiš ne možeš gledati sunce, a tražiš da ti pokažem Boga. Sunce je samo jedno od njegovih stvorenja, a kakav je tek On, stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga svijeta!“

Otac uzme komadić stakla kojega pocrni na vatri te mu pruži da pogleda sunce koje mu sada nije zadavalo nikakvoga problema i kaže mu: „Ovo je staklo simbol vjere. Kao što ovim staklom sada bez problema možeš gledati sjaj žarkoga sunca, tako samo vjerom možeš vidjeti Boga i njegovu veličinu.“

Tako i mi dragi mladi vjernici, golim očima ili svim osjetilima, ne možemo dokučiti Božje Svjetlo, ljubav i dobrotu. Preko Božjega Duha koji nam se daruje u sakramentima, lakše spoznajemo smisao i cilj svoga postojanja.

Danas na blagdan treće Božanske Osobe Duha Svetoga, ovo je spomen na događaj kada je sišao na apostole, od Isusa obećani Tješitelj i Branitelj. To je dan kada se Duh Sveti objavio na neobičan i vidljiv način apostolima i svijetu. Toga dana osnovana je Crkva, kojoj pripadamo i želimo u njoj biti aktivni članovi, a posebne povlastice primili smo sakramentom krštenja.

Promatrajući apostolsku zajednicu Isusovih učenika, vidimo da su i nakon Gospodinova uskrsnuća još uvijek bili neodlučni i izgubljeni, a uslijed toga i pasivni. Nisu znali što činiti, niti su imali snage ostvariti poslanje za koje ih je Isus pripremao. Još uvijek su prikupljali snagu, iščekujući je odozgor. Jer djelo na koje ih je Isus pozvao nisu mogli izvršiti ljudskim snagama, nego im je za takvo što trebala njegova božanska snaga.

Iz beznađa nakon Isusove muke i smrti polako su ipak prelazili u prostor nade, koji je trebao dobiti konačne oblike u njihovu životu. To ih je trebao uzdignuti u čvrste i ozbiljne svjedoke božanskog djelovanja među ljudima, kao i glasnike poziva na božanski život.

U sličnoj situaciji se nalazi svaki čovjek, kao i društvo u cjelini, ukoliko je zatvoreno u sebe i svoje egoističke, zemaljske ciljeve. U sličnoj situaciji se nalazimo nerijetko i kao Crkva i vjernici, bojažljivi, pritisnuti, bez vjerodostojne snage i svjedočanstva u svijetu, bojeći se navjestiteljskog djelovanja. Nedostaje nam uvjerenja i uvjerljivosti, a bojimo se preispitati sami sebe i svoju vjernost Kristu. Prihvatljivije nam je djelovati u osrednjosti, nego jasno stati iza svojih uvjerenja. Mi prvi nemamo volje najprije ih posvjedočiti životom, te potom ukazati na njih i drugima.

Danas slavimo i prisjećamo se kako su prvi kršćani, nekoć iskustveno doživjeli Isusa kao mjesto na kojemu je Bog pokazao snagu svoga Duha. Kristovim uskrsnućem na križu je zasjala nova nada. Nakon žalosti i očajanja, učenike na Duhove ispunja nova nada. Na Duhove slavimo pobjedu Uskrsloga, koja ulazi u našu povijest po daru Duha Svetoga.

Naše je povjerenje u obećavajuću svjetsku sekulariziranu nadu oslabilo. Raspršili su se snovi o radikalnoj promjeni ljudskoga roda. Kulturni pesimizam vlada u postmodernom društvu. Unatoč povećanju blagostanja, ljudi trpe od kolektivne depresije. Raste nasilje u našim mjestima, širi se uporaba droge, povećavaju se razlike između bogatih i siromašnih, javlja se prijetnja ekoloških katastrofa, novih bolesti, raste opasnost od terorizma.

Nije lako u svakidašnjem životu potvrđivati osvjedočenje da je svjetlo jače od tame, ljubav snažnija od hladnoće duha, da pomirenje može nadići mržnju. Svetkovina Duhova je slavlje onoga što se danas popularno naziva pozitivno razmišljanje. Raspeti, koji je podnio i pretrpio sve negativnosti, šalje svoga Duha. Snagu odozgor te njime ispunja svoje učenike da budu svjedoci nade u svijetu.

Ljudi ne mogu živjeti bez nade kako će njihov život dobro završiti. Kršćani imaju dvojicu odvjetnika kod Boga: Isusa i Duha Svetoga. Jer po riječima sv. Ireneja: „Sin i Duh Sveti dvije su ruke Očeve.“

Uza sve što u društvu i narodu ne vidimo vidnog napretka, jer nemamo odlučnih svjedoka duhovnih vrijednosti koji mogu pozvati pojedince na preobrazbu svijesti, te svima navijestiti radost novoga života u Kristu. I onda se iščuđujemo svemu što se događa oko nas u društvu, kako tonemo u blatu i kako nema nikakvoga pomaka.

Sve češće dolazimo do zaključka kako nismo napravili niti korak naprijed, uza sav tehnološki razvoj kojega je društvo doživjelo. Postoje mogućnosti, ali i nevidljiva spona, koja sputa svaki rast i napredak, svaki pokušaj da se izvučemo iz krize, blata i nevolja.

Često zanemarujemo onu bitnu životnu dimenziju duhovnosti, koja se izgrađuje u duši, uzdiže k nebu kao vertikala jer ju podiže Božji Duh. Nakon toga se oko nje mogu graditi sve ostale vrijednosti, jer imamo čvrstu okosnicu koja sve drži na okupu i pomaže da se vine u zrak.

 

Neka Duh Sveti, koji je u apostolima izvršio radikalnu, premda nevidljivu promjenu i nas promijeni i osposobi za svjedočko djelovanje i izlazak iz svojih ograničenih ljudskih vidika. Neka nas podigne i usmjeri, neka nam dade novi pogled i novi zamah, novi poticaj da izgrađujemo bolji svijet utemeljen na snazi i darovima koji od njega dolaze i koji, jer su božanski, nikad ne prolaze.

Neka nas pouči i dadne snage da i mi druge poučavamo, kako se život može graditi samo na čvrstim temeljima neprolaznih vrijednosti. Neka Duh Božje bude u nama vjernicima – istinska pokretačka snaga, najznačajnija motivacija djelovanja.

Jer život nije satkan samo od krute zemaljske stvarnosti, prizemljenog „realizma“ koji u ime materije zanemaruje duhovno. Neka nas Duh Tvorac i Životvorac ispuni Kristovim uskrsnim mirom i osposobi za život po njegovu životu, već sada da bismo ga doživjeli u punini u vječnosti.

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI