Danas možete primijetiti kako ima puno ljudi koji sebe smatraju domoljubima, velikim Hrvatima, a kada pogledate malo njihov život, način ponašanja i sve ostalo shvatite da su oni sve drugo osim toga. Što je to domoljublje, i kako se ono pokazuje?
Sama riječ, domoljublje, govori što bi to trebalo značiti. Domoljublje znači da je to ljubav prema domovini. Htio bi stoga malo proanalizirati i pokušati donijeti zaključak, jesmo li mi Hrvati uistinu domoljubi, ili smo uljuljani u neku svoju verziju „domoljublja“ koja je sve drugo osim ljubavi prema domovini. Pokušat ću pogledati ovu činjenicu iz nekoliko perspektiva i donijeti zaključak što domoljublje je i kako se provodi.
Kao kršćanin koji je duboko uvjeren u Božju milost, vjerujem da je i domovina nama
Hrvatima dana Božjom milošću. Čežnja za domom, za domovinom je nešto što je Bog usadio u svakog čovjeka. Svi ljudi čeznu da imaju domovinu, mjesto na ovoj planeti za koje mogu reći da je to mjesto koje je njihovo, jer im omogućuje prirodan razvoj u svim životnim segmentima. Mi smo kao narod, mali narod. Ukupno sa dijasporom nas nema više od 8- 10 milijuna. U samoj Hrvatskoj nas živi nešto manje od pet miliona. U svijetu danas postoje mnogo veći narodi koji nemaju svoju domovinu. Npr. Kurdi kojih je preko 40 milijuna, a žive na području južne Turske i sjevernog Iraka. Također bi željeli imati svoju domovinu, ali im ju nitko ne želi dati. Tu su također i Palestinci koji se već decenijama bezuspješno bore za domovinu. Čime smo mi Hrvati, tako mali narod zaslužili imati svoju domovinu? Mi smo ju dobili kao dar od Boga, i toga bi morali biti uvijek svjesni. Mislim da bi gotovo svaka naša molitva trebala sadržavati zahvalnost što nam je Bog po svojoj milosti darovao domovinu.
Htio bi malo pogledati kako Biblija opisuje domoljublje, i način kako se pokazuje, i usporediti to sa našim ponašanjem.
Prilikom stvaranja Bog je Adamu i Evi dao domovinu koju Biblija naziva Edenski vrt. Dao im je jasne upute kako se u tom vrtu trebaju ponašati. Biblija kaže: Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Postanak 2,15. Ono što je karakteristično za našu situaciju čini mi se da radimo suprotno. Umjesto da čuvamo svoje prirodne resurse, mi ih eksploatiramo, zloupotrebljavamo i ponašamo se prema njima kao da nisu naši. Kao zemlja još imamo potoka i rijeka iz kojih se možemo napiti vode bez straha da ćemo se otrovati. Kako se ponašamo prema izvorima voda? Također posjedujemo velika prostranstva zemlje s koje bi mogli prehraniti pola Europe, a mi uvozimo hranu čak iz najmnogoljudnije zemlje na svijetu – Kine. Danas će te moći kupiti grah, češnjak i još neke druge namirnice koje se proizvode u Kini. Istovremeno prođite Slavonskom ravnicom, prođite Banovinom i nekim drugim krajevima, primijetit će te ogromne površine neobrađene zemlje. Zapustiti svoju obradivu zemlju, sigurno nije domoljublje.
Imamo ogromne šume u kojem rastu vrlo kvalitetna stabla i kvalitetno drvo s kojim bi mogli održavati vrlo kvalitetno drvnu industriju u kojoj bi mogle raditi tisuće ljudi i zarađivati za svoje potrebe. U mjestu gdje sam nekada živio bila je jedna ogromna drvno industrijska tvornica. Poznata je bila po proizvodnji stolica i parketa, te još nekog drugog namještaja. U vrijeme rata ta je tvornica stradala i uništena je u ratnim razaranjima. Nakon rata je parcelirana i od toga načinjena gospodarska zona u kojoj su mali poduzetnici izgrađivali ili uređivali si poslovne prostore za svoju neku djelatnost. U toj zoni radilo je nekoliko pogona koji su rezali drva za ogrjev cijepali ga i slagali u palete. Bio je to izvozni proizvod, jer su naša drva vrlo kvalitetna za ogrjev i praktična za kamine. Nekada u tvornici koja je bila poznata po proizvodnji stolica od masovnog drveta čak u Americi, sada svoj najveći tehnološki domet vidi u proizvodnji ogrjevnog drveta. Ne želim ovdje podcjenjivati nikakav posao, ali kada sam razgovarao sa vlasnicima tih pogona, pitao sam ih što rade sa trupcima koji se tehnički mogu iskoristiti za proizvodnju namještaja. Odgovorio mi je da te trupce izvoze u druge zemlje. Moje je pitanje, jesmo li mi domoljubi, ako toliko podcjenjujemo svoje prirodne vrijednosti kvalitetnih šuma i prodajemo ih u bescijenje.
Kakav je naš odnos prema ljudima koji žive u našoj domovini? Zanimljivo mi je analizirati što Bog traži od Izraelaca kada im je u nasljedstvo davao Kanansku zemlju. On im često napominje da se sjete kako su tu domovinu naslijedili i dobili od Boga kao dar. Mi često zaboravljamo da smo ju dobili od Boga i možda prenaglašeno naglašavamo našu ulogu u stvaranju domovine. Ne želim podcjenjivati našu ulogu kod obrane domovine, već želim naglasiti da upravo zbog toga što smo za nju krvarili, upravo zbog toga što su za nju mnogi dali svoje živote, trebali bi ju više cijeniti. Jedan moj prijatelj branitelj mi priča iskustvo kako je u jednom braniteljskom kampu doživio vrlo neugodno iskustvo. Branitelji koji se deklariraju kao vjernici psuju Boga, i proklinju sve one koji nisu Hrvati. S druge strane pozdravljaju se „Bog i Hrvati, ubi …“ Stvarno bi želio da ova uzrečica bude istinita (naravno u prvom dijelu). Međutim iz ponašanja ovih branitelja očito je vidljivo da ne poznaju Boga. Kada bi ga poznavali prvo ga ne bi psovali. Na žalost, nisu samo branitelji bogopsovači. Nije mi jasno kako netko može očekivati blagoslov od onog koga psuje. Neke statistike nam govore kako smo mi kao narod veliki bogopsovači. Možemo li mi očekivati da Bog blagoslovi naš narod ako ga toliko psujemo. Bog je u svojoj zapovijesti dao jasan nalog: Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Izlazak 20.07. Iz ovog teksta bi se moglo zaključiti da je to strašan grijeh koji Bog ne oprašta. Međutim neki drugi prijevodi kažu drukčije: jer Gospod neće pustiti bez kazne onoga, koji uzima ime njegovo uzalud. Razmjerno tome kolika je navika psovanja Boga u našem narodu, možemo slobodno reći da je Božja milost ogromna prema nama. Vikati Bog i Hrvat, a onda ubi ovog ili onog također pokazuje da mnogi ne poznaju Boga. U našoj domovini žive i drugi narodi koji nisu Hrvati. Oni su tu već dosta dugo i službeno su građani naše domovine. Nije li apsurdno onda moliti Boga i reći mu „Bože ti si s nama, ali pobij i istrijebi ovaj ili onaj narod koji s nama živi“ i to sve u ime domoljublja. Pa Bog ljubi svaki narod, svakog pojedinca, bez obzira na njegovu vjeru, naciju ili svjetonazor. Domoljublje podrazumijeva i cijeniti tuđu naciju, tuđu kulturu i tražiti pozitivne elemente u tome te primjenjivati u svojoj kulturi. Isus Krist je ljubio sve ljude, do te mjere da je za njih i umro, ali je bio i domoljub. Evanđelja opisuju kako je Isus plakao za Jeruzalemom, jer je izabrao pogrešne vrijednosti u ime domoljublja. Isus je bio veliki domoljub.
Kao narod koji živi na ovim prostorima imamo svu perspektivu da napredujemo u materijalnom, blagostanju, jer imamo ogromne prirodne resurse, također i kulturnom, jer imamo vrlo bogatu kulturnu tradiciju i raznolikost kulturnog utjecaja. Imamo i izvanrednu pogodnost i za duhovni napredak, jer imamo slobodu kakvu nismo imali stoljećima. Sve smo to dobili Božjom milošću. Međutim, kakva je realna situacija. Materijalno stanje je očajno. Ljudi su na rubu egzistencije. Razlog tome najčešće je zlouporaba vlasti od strane vlastodržaca koji su za svoje interese gotovo prodali nam domovinu. Koliko god se netko zaklinjao u domoljublje, onaj tko je pokrao ovu državu nikako to ne može biti.
Kada je riječ o kulturnim resursima, napredak kulture ne može se postići izdvajanjem, već suradnjom s drugima. Mi imamo i u kulturi pogrešne vrijednosti. Ako pitate ljude koga smatraju najvećim Hrvatom, tada će vam mnogi spominjati političare, ratnike, a najmanje će se spominjati znanstvenici, pisci i oni ljudi koji su našu hrvatsku kulturu obogatili. Od hrvatskih književnika, slikara, glazbenika, kipara i sl. Međutim, ono što je značajno, ti ljudi nisu obogatili samo hrvatsku kulturu. Oni su obogatili svjetsku kulturu. Upravo zbog toga njih možemo imati kao uzor domoljublja.
Što se pak duhovnog napretka tiče, uglavnom brinemo o nekakvoj pobožnoj formi dok nam Božja ljubav koju bi trebali pokazivati prema čovjeku na neki način izostaje.
Htio bi rezimirati u zaključku po čemu se poznaje domoljub. Domoljub voli svoju domovinu i to na način da:
- Voli ljude koji u njoj žive, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili svjetonazor. On će učiniti sve kako bi zaštitio slobodu svakog pojedinca i omogućio mu razvoj u njegovoj različitosti.
- Voli teritorij svoje domovine, zemlju, more, rijeke jezera i šume i sve ostale prirodne resurse. On nikada neće zloupotrebljavati prirodne resurse svoje domovine, već će činiti sve kako bi ih zaštito za slijedeći naraštaj.
- Ako obnaša vlast, on će kao najveći domoljub služiti svom narodu po uzoru na Krista i Njegov nalog: Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. Matej 20,26. Vlast neće koristiti za osobnu promidžbu i bogaćenje, mogućnost krađe i uništavanja, već u službi narodu kojeg vodi. Svaki onaj koji obnaša vlast trebao bi biti državnik, a ne političar.
- Domoljub prvenstveno ljubi Boga kao darodavca domovine. On je svjestan da nam je domovina darovana i zbog toga ju pazi i čuva. Svakodnevno Bogu u molitvama zahvaljuje za taj dar, jer domovina je dar Božji. Možda je ova osobina domoljuba trebala biti na prvom mjestu. Ipak ta osobina treba biti prva i posljednja. Kada smo svjesni da je domovina Božji dar, tada shvaćamo da nam je posuđena od budućih naraštaja. Nemamo ju pravo uništavati.
Jednom prilikom u razgovoru s jednim prijateljem on je okarakterizirao nas Hrvate kao ljude bez ponosa. Nisam se baš s njime složio iako sam kasnije razumio što je htio reći. Ponos o kojem je govorio je bio u pozitivnom kontekstu, jer kada bi se ponosili svojom domovinom, ne bi ju tako olako prodavali i uništavali. Čini mi se ponekad da je stanje u našoj domovini takvo da će za trideset godina ovdje živjeti netko drugi. Očito mi ne cijenimo svoju domovinu, ne cijenimo dar koji nam je Bog dao i pored toga što smo za nju krvarili. Pripadam generaciji koja je stvarala ovu samostalnu državu i zbog toga sam ponosan. Međutim pripadam generaciji koja je ovu državu koju zovemo svojom domovinom uništila za svega 20 godina i to do te mjere da će popravak ili sanacija naših pogrešaka ukoliko nastavimo ovim trendom biti gotovo nemoguća. Upravo zbog toga osjećam odgovornost pred mladim generacijama, jer im u nasljedstvo nismo ostavili domovinu kakvu bi oni željeli. Mi naše prirodne resurse prodajemo u bescjenje. Očito ne cijenimo dar koji nam je Bog dao. Devet stoljeća težimo za samostalnošću, i onda kada nam ju Bog da, mi svojom nemarnošću upropaštavamo našu nam jedinu domovinu. Vrijeme je da se trgnemo i probudimo iz takve apatije. Mnogi tvrde da je već kasno, međutim ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.Matej 19,26.
Devet stoljeća, posredno ili neposredno na ovim su prostorima vladali neki drugi, Mlečani, Austrijanci, Mađari, i još mnogi drugi. Nekada mi se čini da je to Bog dopustio u svojoj milosti samo da bi nam sačuvao domovinu. Mi kao da nismo u stanju kao narod odgovorno upravljati sa povjerenim nam nasljedstvom-domovinom. Prvi smo puta dobili mogućnost da budemo svoj na svome, i umjesto da stvorimo doslovno raj na zemlji, jer za to imamo sve predispozicije, stvorili smo uvjete da nam mladi školovani ljudi odlaze iz Hrvatske, jer se osjećaju da su u njoj nepoželjni. Što se to dogodilo da smo izgubili onu ljudsku vrijednost da pokažemo da cijenimo ljude, da ih volimo i potičemo ih da stvaraju i obogaćuju nam našu dragu domovinu.
Mladi ljudi koji odu u svijet, koji dožive da ih ljudi cijene zbog njihovih sposobnosti, najčešće tamo i ostaju. Rijetko se tko vraća natrag. Gledao sam jedan film o jednoj djevojci iz Njemačke koja je kao dijete rasla u džungli Nove Gvineje. Domoroci su je zavoljeli. Među njima se osjećala sretno. Nastavila je živjeti u tim Džunglama. Kada su je ljudi pitali zbog čega se ne vraća u svoju Domovinu Njemačku, ona je odgovorila „Domovina je mjesto gdje te ljudi vole.“
Može li naša domovina Hrvatska biti mjesto gdje te ljudi vole, ili će biti mjesto gdje će svi gledati kako da te iskoriste. Izbor je na nama. Mi odlučujemo kako će izgledati naša domovina. Uskoro će biti izbori u našoj zemlji. Birat ćemo izvršnu i parlamentarnu vlast. Pridružio bi se molitvi biskupa Košića koji se moli da Bog dovede poštene ljude na vlast. Ja bi tu molitvu možda malo preoblikovao i rekao: „Bože obrati nas k sebi da bi znali cijeniti svoju domovinu. Bože daj nam mudrost da izaberemo poštenu vlast koja će ovaj narod voditi u blagostanje sukladno Tvojoj volji.“
Nemojmo rješenje problema uvijek tražiti na drugom mjestu, već se pitajmo, što ja mogu učiniti. Prvo budimo domoljubi. Na prvom mjestu volimo Boga, jer tada ćemo voljeti ljude, a onda ćemo i ispravno voljeti svoju domovinu. Još nije kasno da od naše domovine stvorimo predukus raja na zemlji dok putujemo kroz život ka vječnoj nam i stvarnoj domovini koju za nas priprema naš Spasitelj Gospodin Isus Krist. Izbor je na nama. Rješenje problema neće donijeti ni jedna politička opcija. Jedino rješenje problema je Evanđelje koje je u stanju promijeniti naš život. Bez Boga mi nismo u stanju biti domoljubi. Možemo se tako nazivati, ali ćemo činiti sve protiv svoje domovine jednako kao što su to činili i Židovi u vrijeme Isusa Krista prije 2000 godina. Mislili su da sve čine u interesu domovine i naroda, čak su u to ime i ubili Spasitelja Isusa Krista koji je bio jedino rješenje za njih osobno i za njih kao narod. Umjesto da nam mladi odlaze iz domovine, učinimo sve da nam se vraćaju. Jedini način je da kada dođu ovdje da ovdje i ostanu ako se budu osjećali voljenima. Voljeti Boga, voljeti ljude, to znači voljeti svoju domovinu. To znači biti domoljub.
Zvonko Presečan
