Prvo zasjedanje Europskog parlamenta (1958.)

Europski parlament započeo je svoje prvo zasjedanje 19. ožujka 1958. u Strassbourgu. Tada je funkcionirao kao vrhovno parlamentarno skupštinsko tijelo za tri Europske zajednice: Europsku ekonomsku zajednicu (EEC), Europsku zajednicu za atomsku energiju (EURATOM) i Europsku zajednicu za ugljen i čelik (ECSC). Parlament je izabrao za svog predsjednika slavnog Roberta Schumana, jednog od najvažnijih ljudi za stvaranje europskih integracija uopće.

Predsjednik parlamenta Robert Schuman bio je mješovitog porijekla  rođen je u Luksemburgu, otac mu je bio Francuza, a majka je imala njemačko državljanstvo. Odmalena je učio i njemački i francuski jezik i tako je predstavljao sponu između tih dviju država ključnih za stvaranje ujedinjene Europe. Po vjeri je bio rimokatolik.

U Europskom parlamentu zastupnici su isprva sjedili razvrstani po nacionalnostima, no već za manje od dva mjeseca rasporedili su se po političkim ideologijama (lijevi-desni), a tako sjede i danas. Ima ukupno 751 zastupnika od kojih je 11 iz Hrvatske, a najzastupljenija je Njemačka s njih 96.

Nacisti potajno okupirali Mađarsku (1944.)

Dana 19. ožujka 1944. njemačka vojska potajno je zauzela položaje u Mađarskoj. Naime, Mađarska je još od vremena prije Drugog svjetskog rata bila saveznica Trećeg Reicha, kao potpisnica tzv. Trojnog pakta.

Još od davne 1920. na čelu Mađarske nalazio se admiral Miklos Horthy. Čin admirala nosio je još iz doba Austro-Ugarske (bio je nekoć posljednji zapovjednik Austrougarske mornarice). Admiral Horthy bio je konzervativni političar, no ne tako ekstreman poput nacista. Tijekom Drugog svjetskog rata mađarski Židovi pod Horthyjevim režimom nisu bili progonjeni (iako su trpjeli određenu diskriminaciju pri zapošljavanju), što je izazvalo nezadovoljstvo kod nekih nacista u Njemačkoj. Osim toga, Hitler je nakon okretanja rata na Istoku u korist Sovjeta sumnjao da Horthyjeva Mađarska pokušava prijeći na stranu Saveznika, što je trebalo svakako spriječiti.

Hitler je imao lukav plan. Pozvao je admirala Horthyja k sebi u dvorac Klessheim u blizini Salzburga (nedaleko od Hitlerovog ljetnikovca u Berchtesgadenu). Dok je Horthy ondje boravio, njemačka vojska ušla je u Mađarsku i zauzela položaje. Dakako, Horthyjevo izbivanje iz zemlje pružilo je dobru priliku za ulazak njemačkih trupa, jer je Mađarska u tim trenutcima na neki način bila obezglavljena. Kad se Horthy vratio iz dvorca Klessheim u Budimpeštu, zatekao je ondje njemačke vojnike.

Za njemačkog opunomoćenika u Mađarskoj imenovan je poznati Edmund Veesenmayer, koji je prethodno boravio i u NDH. Nijemci su Horthyja prisilili da smijeni dotadašnjeg mađarskog premijera Miklósa Kállaya de Nagykálló koji je već od prije bio u kontaktu sa zapadnim Saveznicima. Za novog premijera postavljen je Döme Sztójay.

Najgora stvar bila je u tome što je u Mađarsku poslan zloglasni Adolf Eichmann. Taj SS-ovac s činom Obersturmbannführera imao je zadatak riješiti pitanje mađarskih Židova. Naime, Mađarska je imala nekoliko stotina tisuća Židova, koji su predstavljali posljednju veliku židovsku zajednicu u srednjoj Europi koja još nije bila poslana u logore.

Posljednja carska krunidba u Rimu (1452.)

Dana 19. ožujka 1452. održana je posljednja carska krunidba u povijesti Rima. Naime, tog je dana papa Nikola V. okrunio Fridrika III. iz dinastije Habsburg za cara Svetog Rimskog Carstva.

To se carstvo naslanjalo na tradiciju carstva Karla Velikog, koji je za cara okrunjen također u Rimu, i to na Božić 800. godine. Tradicija je povezivala Sveto Rimsko Carstvo čak i s antičkim Rimskim Carstvom, premda je spomenuto bilo koncentrirano na njemačka područja, a ne toliko na Italiju. Habsburški vladari nakon Fridrika III. više nisu dolazili na krunidbe u Rim, nego su automatski uzimali carsku titulu (još je samo Fridrikovog praunuka Karla V. okrunio papa, ali ne u Rimu, nego u Bologni).

Krunidba cara Fridrika III., posljednja carska krunidba u rimskoj povijesti, obavljena je samo oko godinu dana prije još jednog prekretnog događaja u povijesti. Naime, već 1453. pao je Carigrad pod vlast Turaka Osmanlija, čime se ugasilo Bizantsko Carstvo (nekadašnje Istočno Rimsko Carstvo). Ni Rim ni Carigrad kasnije više nikada nisu svjedočili carskim krunidbama.

Charles-François Lebrun – Napoleonov nadrizničar (1739.)

Dana 19. ožujka 1739. rodio se u Francuskoj Charles-François Lebrun, jedan od važnih suradnika Napoleona Bonapartea. Lebrun je bio 30 godina stariji od Napoleona, tako da je pripadao najstarijoj generaciji njegovih suradnika. Među najvišim dužnosnicima Francuskog Carstva bio je upravo Lebrun najstariji. Određenu karijeru izgradio je Lebrun već prije Revolucije, u doba francuskih kraljeva iz dinastije Bourbon. Bio je kraljevski cenzor, a djelovao je i kao svojevrsni inspektor kraljevskih domena.

U vremenu nakon preuzimanja vlasti u Francuskoj, imenovao je Napoleon Lebruna trećim konzulom. Naime, na čelo Francuske došao je tročlani Konzulat, pri čemu je Napoleon bio prvi konzul i glavni donositelj odluka. Kad se Napoleon proglasio carem Francuza, dobio je Lebrun pompoznu titulu princa-nadrizničara Carstva (franc. Prince-Architrésorier de l’Empire).

Lebrun je od Napoleona dobio i nasljednu titulu vojvode od Piacenze (franc. Duc de Plaisance), koja se odnosila na grad Piacenzu u Italiji (otprilike između Milana i Parme). Naime, taj je dio Italije bio u doba Napoleona pripojen Francuskom Carstvu.

Kao nadrizničar Carstva pripadao je Lebrun u skupinu prinčeva velikih dostojanstvenika (franc. Princes Grands Dignitaires). Radilo se o elitnoj skupini u Carstvu, a Lebrun je imao pravo na oslovljavanje sa Son Altesse Sérénissime (hrv. Njegova Presvijetla Visost).

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI