Gospićko-senjski biskup Mile Bogović u svojoj je nadahnutoj propovijedi u Boričevcu izjavio:”Koja je fašistička ili ustaška krivnja male Marije koja je ubijena kada je imala 8 godina, Marka od 5 godina i Jure od samo 3 godine. Kakvi su to fašisti bili?. To djelovanje tzv. ‘prve puške’ trajalo je sve do Domovinskog rata, ta je ‘prva puška’ bila protiv svakog hrvatstva , taj duh je bio protiv svake samostalne hrvatske države, taj duh je prognao Hrvate s njihovih ognjišta iz tzv “SAO Krajine”. Treba li tu ‘prvu pušku’ u samostalnoj Hrvatskoj slaviti i veličati? “, zapitao je biskup Bogović još 2015. godine.

Dana 27. srpnja 1941. počeo je oružani ustanak protiv države i vlasti NDH na području Srba, Lapca, Drvara i Bosanskog Grahova, tj. području Like i Zapadne Bosne. Pošto je taj teritorij tadašnje NDH u Jugoslaviji  podijeljen na dvije republike – Hrvatsku i BiH – obje su ovaj dan obilježavale kao Dan ustanka.

Međutim, dan ustanka je imao svoje naličje koje se dugo skrivalo – žrtve su bile tisuće nevinih Hrvata koji su pobijeni od kolijevke do staračke dobi gdje god bi ‘prva puška’ opalila. Često su ubijani ritualnim klanjima, silovanjima, nabijanjima na kolac, bacanjima u jame, živi spaljivani u svojim kućama.

Sva hrvatska sela i kuće na tom području ‘ustanka’ su spaljena i sravnjena sa zemljom.

Sve katoličke crkve su srušene ili zapaljene.

Svaki katolički svećenik koji je pronađen je okrutno ubijen, a don Juraj Gospodnetić iz Bosanskog Grahova je živ nabijen na kolac i ispečen pred očima rođene majke uz klicanje i odobravanje ‘ustanika’.

Zar je to ustanak protiv fašizma ili su ova djela slična ili čak gora od onih koje su radili fašisti?

Budimo iskreni, bio je to klasičan zločin iz mržnje koji se ponovio u Domovinskom ratu po sličnom ili identičnom obrascu.

Bio je to prvi genocid na području NDH, a žrtve su bili Hrvati – etnički je očišćeno područje veličine preko 2000 km2.

Strašna sudbina Udbinskog dekanata – patološki zločini nad Hrvatima

Samo ustaničko mjesto Srb pripadalo je crkveno Udbinskom dekanatu.

Prije 2. svjetskog rata postojao je Udbinski dekanat na području dekanata živjelo je više od 16 000 Hrvata katolika. Udbina ne samo da je bila etnički hrvatska, već je i crkveno-povijesno imala golemo značenje za hrvatski narod, čak i veće nego što su Srbi to paranoidno naglašavali za Kosovo.

Ali to se nije smjelo spomenuti u Jugoslaviji jer bi odmah bio proglašen ustašom ili fašistom.

Zatvor ili progon je čekao svakog onoga koji bi spomenuo Udbinu, koja je bila 100% hrvatsko etničko mjesto, jer je pred Božić 1942. došlo do velikog zločina partizana kada je pobijeno na stotine Hrvata ovog gradića i okolice (Podudbine, Rebića, Vrbe, Ćojluka i Mutilića),

Svi Hrvati su morali napustiti mjesto i okolna sela sa zabranom povratka.

Sve hrvatsko na tom području je spaljeno i zatrto, uključivo katoličku crkvu sv. Nikole na Udbini, sv. Marka u Podudbini, sv. Augustina u Mutiliću kao i uništeno i preorano groblje Hrvata na Koriji.

To je bio Titov partizanski antifašizam.

U ustanku u Srbu i kasnijem djelovanju nisu prvenstveni cilj bile vojne postrojbe NDH, već civili i ljudi hrvatske nacionalnosti.

T o se vidi po po tome da su potpuno uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana). Nad Hrvatima katolicima počinjen je genocid koji nikada nije kažnjen. Što više Hrvatski sabor i Vlada RH za vrijeme Ive Sanadera financirala je obnovu spomenika u Srbu milijunskim iznosima.

Stoga potomci pobijenih Hrvata i mnogi drugi, sasvim opravdano, postavljaju pitanje hrvatskim političarima i hrvatskoj Vladi: do kada će se slaviti zločine nad Hrvatima kao antifašistički ustanak?

Naime, ono malo Hrvata što je preostalo ili vratilo se u svoje domove (88% Hrvata je na tom području nestalo što je obilježje genocida) živjelo je od 1945. pod stalnim strahom i teorom, uhićenjima, optužbama za ustaštvo, a uplakane majke su morale promatrati lica zločinaca koji su ubili njihove sinove i djecu, često vrlo brutalnim mučenjima.

Druga mjesta nepoznata pokolja – Vaganac, Palanka, Otrić…

Pošto su u početku ustanka zajednički djelovale mase srpskih seljaka, komunista, četnika, naoružanih bandi i hajduka, pokolji koji su počinjeni bili su isključivo na nacionalnoj osnovi, a žrtve srpskih ustanika – Hrvati.

Tek mjesecima kasnije dolazi do segregacije ustanika pa tako na ličkom području počinju prevladavati komunistički partizani, a na južnoličkom i sjevernodalmatinskom četnici.

Poznati su pokolji u Srbu, Lapcu, Boričevcu, ali ne i drugim mjestima gdje su živjeli Hrvati u Udbinskom dekanatu. Tako je obližnji Vaganac tijekom II. svjetskog rata bio mjesto zločina gdje su partizanke iz susjednih sela pojedine mladiće ispekle na ražnju. Nakon rata uplakane majke su morale gledati u lice tih žena-monstruma, a milicija je redovito posjećivala i privodila u zatvore ljude iz Vaganca. Potpunu devastaciju župa Vaganac, koja je 1915. brojila 1889 Hrvata, doživjela je u Domovinskom ratu kada je sve porušeno, spaljeno i uništeno, a crkva po drugi put srušena nakon što su prvu minirali partizani.

U blizini crkve u Vagancu samo je jedna od niza masovna grobnica koja krije, prema procjenama, 50 žrtava.

Vaganac je samo jedan primjer sudbine Hrvata istočne Like, koji je počeo masovnim pokoljem 36 članova obitelji Ivezić iz Brotnja pored Srba upravo na današnji dan.

Drugi primjer je župa Palanka kod Gračaca iz koje su 1941. godine ubijeni ili protjerani svi Hrvati, obitelji: Sulentić, Ivanković, Lisica, Martinović. Ta je župa zbrisana sa lica zemlje i za nju je čak malo tko od ljudi i čuo da je postojala.

Godine 1941., nakon početka ustanka koji je počeo u Srbu, na Otriću je ubijeno više djece hrvatske nacionalnosti, uz brojne druge civile:

• 9- godišnjeg Ivanković Dragana ,
• 6- godišnju Ivanković Mandu ,
• 3- godišnju Ivanković Marija
• 11- godišnjeg Ivanković Petra,
• 5- godišnjeg Ivanković Ivicu,
• 3- godišnju Ivanković  Jeku,
• 7- godišnjeg Ivanković Milana ,
• novorođenče Sulentić Milanu, kći Milina (bebu su zaklali, zatim rasjekli i dijelove tjelešca objesili na vješalicu)

Popis zločina koji su učinjeni nad Hrvatima u ustanku u Srbu i mjesecima nakon nadilazi okvire ovog teksta i podsjećanja što se zapravo dogodilo na današnji dan 1941. i mjesecima koji su slijedili.

Ponavljmo, stoga, pitanje: što to onda to Hrvatska “slavi” na današnji dan?

Neka putokaz ka konačnom odgovoru i lažima koji su lasiraju o tzv. antifašističkom ustanku bude i donji dokumentarni film u produkciji HRT-a 1999. godine gdje je na početku filma (3:30 nadalje) rečeno:

“U Srbu se godinama slavila laž… Pod okriljem boljševizma slavili su se zločini nad hrvatskim narodom, a Hrvati su morali gledati, pljeskati i čak veličati zločine učinjene nad sobom samim.

I biti krivi.”

Izvor: narod.hr/gospicko-senjska-biskupija.hr

Dobio ju je Ferdinand Budicki, dobrostojeći zagrebački trgovac, poznat po tome što je u Zagreb dovezao prvi automobil još 1901. godine.

Prva vozačka dozvola u Hrvatskoj izdana je 27. srpnja 1910. godine. Dobio ju je Ferdinand Budicki, dobrostojeći zagrebački trgovac, poznat po tome što je u Zagreb dovezao prvi automobil još 1901. godine. Riječ je bila o automobilu marke Opel, koji je kupio u Beču za 4.000 kruna. Budicki je voziti naučio još u Beču, a tamo je dobio i svoju prvu vozačku dozvolu. Ipak, za vožnju u Hrvatskoj trebala mu je ovdje izdana dozvola, koju je i dobio  nakon urednog polaganja vozačkog ispita. Njegova hrvatska vozačka dozvola nosila je redni broj 1. O prvom automobilu koji je donio u Hrvatsku je rekao: “Pogotovu su se plašili konji, a ni s ljudima tada nije bilo lahko! Nije bilo anlasera, pa smo se mučili kurblanjem. Zarađeni su mnogobrojni žuljevi dok se nije pojavila iskra. Nije bilo rezervnih kotača. Kotač se mogao skinuti samo u radionici. Zračnica se krpala samo na cesti. Automobili su tada trošili puno više ulja. Uopće nisu imala stakla niti krova pa smo bili mokri“.

Iste, 1910. godine, Budicki je otvorio i prvo zastupstvo za prodaju automobila u Zagrebu. Marka koju je prodavao bio je Ford i njegov je zastupnik ostao punih 18 godina. Budicki je imao trgovinu biciklima i automobilima prvo u Masarykovoj ulici, zatim u Ilici 25 (kasnije kavana Corso), pa na Trgu bana Jelačića 7 i na kraju u Hatzovoj 10. Još 1906. bio je suosnivač  prvog Hrvatskog automobilskog kluba . Inače, Budicki je bio poznat kao avanturista. Proputovao biciklom mnoge europske zemlje i sjevernu Afriku, a balonom je letio od Zagreba do Stubice i Velike Gorice te do Baške na Krku.

Na kraju spomenimo da je prva žena koja je dobila vozačku dozvolu u Hrvatskoj bila Alma pl. Balley i to 1914. godine, samo 4 godine nakon Budickog.

Piše: Dražen Krajcar

---

Kaj te muči Njofra– premijera nenadmašnog Zekoslava Mrkve – 1940.

Film Divlji zec bio nominiran i za nagradu Oscar.

Prvi crtani film s likom najpopularnijeg zeca na svijetu – brbljavog Zekoslava Mrkve (engl. Bugs Bunny), premijerno je prikazan 27. srpnja 1940. godine. Radilo se o filmu pod nazivom Divlji zec (engl. A Wild Hare), u kojem je ujedno i prvi put izrečena slavna fraza “Eh, what’s up Doc?” (hrv. Šta je doktore). Tu frazu Zekoslav redovito koristi grickajući mrkvu

Film Divlji zec bio nominiran i za nagradu Oscar. Osim lika Zekoslava Mrkve u tom se filmu pojavljuje i lovac Elmer Fudd, koji neuspješno pokušava upucati zeca sačmaricom. Redatelj crtanog filma Divlji zec bio je Fred Avery, film je producirao Leon Schlesinger, a glavni animator Zekoslava Mrkve bio je Virgil Ross. Film je napravljen u produkciji kuće Warner Bros., koja je realizirala i mnoge druge crtane likove ( Looney Tunes serijal).

Ovaj lik luckastog i domišljatog sivog zeca postao je jedan od najslavnijih crtanih likova ikada. Od svojeg debija Zekoslav se pojavio u raznim kratkometražnim i igranim filmovima, kompilacijama, TV serijama, muzičkim snimkama, stripovima, videoigrama, reklamama… Pojavio se u više filmova od ijednog drugog crtanog lika. Deveta je filmska osoba na svijetu po portretiranosti i ima zvijezdu na ulici slavnih u Hollywoodu.

Spomenimo da mu je glas za hrvatsku sinkronizaciju posuđivao glumac Vladimir Puhalo, koji je ostao zapamćen po rečenici: “Kaj te muči Njofra”. Po mnogim kritičarima, ali i glasu gledatelja, Puhalova impretacija bila je bolja od izvornika.

piše: Dražen Krajcar

---

Isusovački misionar Franjo Ksaverski doplovio do Japana – 1549.

Tamošnji jezik predstavljao je veliku teškoću u širenju kršćanstva, pa se Franjo Ksaverski uvelike oslanjao na pobožne slike.

Znameniti isusovački misionar sv. Franjo Ksaverski doplovio je na 27. srpnja 1549. godine do Japana. Naime, on je još 1541. godine isplovio iz Lisabona na daleko putovanje prema Indiji, s ciljem širenja kršćanske vjere. Propovijedao je po područjima današnje Indonezije, Indije i Šri Lanke, a zaputio se čak i na Daleki istok.

Sv. Franjo Ksaverski bio je prvi kršćanski misionar koji je dopro do Japana. Radilo se o jednoj od najudaljenijih zemalja od Europe.

Prvi Japanac koji je postao kršćaninom bio je Anjiro, koji je kasnije postao i Franjinim prevoditeljem u Japanu. Japanski jezik predstavljao je veliku teškoću u širenju kršćanstva, pa se Franjo Ksaverski uvelike oslanjao na pobožne slike. Čak oko 100.000 Japanaca prihvatilo je kršćanstvo, a među njima su bili i neki pripadnici aristokracije. Međutim, kasnije su kršćani u Japanu proganjani i ubijani, pa su se povlačili u tajnost. Danas u Japanu živi nekoliko milijuna kršćana, a osobito je zanimljivo da je tijekom povijesti čak osam kršćana vršilo funkciju japanskog premijera (od toga tri rimokatolika i pet protestanata).

---

Doseljenici iz Walesa došli u Patagoniju – 1865.

Idejni začetnik projekta preseljenja u Argentinu bio je velški nacionalist Michael D. Jones, koji je želio da se osnuje mali Wales izvan Walesa. 

Skupina od 153 doseljenika iz Walesa pristigla je u Argentinu 27. srpnja 1865. godine. Pristali su s brodom u luku nazvanu Puerto Madryn u Patagoniji. Radilo se o čitavim obiteljima s djecom, a njihovo je naselje nazvano na velškom jeziku Y Wladfa, što značikolonija.

Idejni začetnik takvog preseljenja bio je velški nacionalist Michael D. Jones, koji je želio da se osnuje mali Wales izvan Walesa. Za kolonizaciju je odabrana Patagonija, koja je u to doba još bila relativno slabo naseljena europskim doseljenicima.

Čak 32 osobe od pristiglih velških doseljenika imale su prezime Jones, koje je i inače najčešće u Walesu (to prezime nosi i dvoje možda ponajbolje poznatih Velšana danas – Catherine Zeta-Jones i pjevač Tom Jones, premda on po majci).

Velšani i danas žive na spomenutom mjestu u Argentini. U Patagoniji živi oko 50.000 ljudi s velškim podrijetlom. Na velškom jeziku Argentina se kaže Yr Ariannin.

Izvor: Povijest.hr