26. rujna blaženi Pavao VI. – Veliki život velikog pape
Piše: Petar Horvatić
Papa Pavao VI. pojavio se posljednji put u javnosti na misi zadušnici za političara i prijatelja iz mladosti, jednog od posljednjih istinskih demokršćana i domoljuba Europe Alda Mora, kojeg su oteli i ubili pripadnici Crvenih brigada i kojeg je uzaludno pokušao spasiti pišući apel komunističkim ekstremistima.
Bilo je očito da je pri kraju snaga. Umro je tri mjeseca poslije u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. od srčanog udara.
Na samrti je citirao svetog Pavla: ‘Mogu smireno otići. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!’
Tijekom Drugog svjetskog rata bio je uključen u pomaganje izbjeglicama i Židovima. Dana 1. studenog 1954. imenovan je milanskim nadbiskupom. Aktivno je sudjelovao u pripremama Drugog vatikanskog koncila i sudjelovao u tome velikom crkvenom skupu.
Dana 21. lipnja 1963. izabran je za papu i uzeo ime Pavao VI. Usred brojnih izazova, doveo je do uspješnog zaključenja tri razdoblja Koncila, potičući Crkvu da bude otvorena suvremenom svijetu poštujući svoju tradiciju, i uvijek težeći jedinstvu među koncilskim ocima.
Pokrenuo je praksu apostolskih putovanja i putovao na sve kontinente, počevši sa Svetom zemljom, gdje se odigrao njegov povijesni susret s pravoslavnim patrijarhom Atenagorom.
Radio je na primjeni dokumenata Koncila i provodio njegove reforme. Pružio je veličanstveni nauk o pitanju mira i ustanovio Svjetski dan mira.
Mnogo je patio zbog niza kriza koje su pogađale Crkvu u tim godinama, ali je na njih odgovorio hrabrim prenošenjem vjere i bio jamcem doktrinarne postojanosti Crkve u razdoblju ideoloških previranja. Pokazivao je vrsnu sposobnost za posredovanje na svakom polju, bio je mudar u svojim odlukama, nepokolebljiv u afirmiranju načela i imao razumijevanja za ljudske slabosti.
Po naravi je bio suzdržan, ponizan i ljubazan, pouzdan i vedar, a odlikovao se iznimnom tankoćutnošću. Čovjek duboke duhovnosti – utemeljene na Svetom pismu, crkvenim ocima i velikim misticima – pokazao je jaku vjeru, nepokolebljivu nadu, svakodnevnu ljubav koju je živio u diskretnosti i jednostavnosti. Njegova molitva, ukorijenjena u riječi Božjoj, liturgiji i klanjanju pred Presvetim i uzornim štovanjem Majke Božje.
Pavao VI. umro je u Castel Gandolfu, nakon kratke bolesti 6. kolovoza 1978., moleći Očenaš. Napisao je Razmišljanje o smrti i Oporuku koji predstavljaju remek-djela duhovnosti i ljubavi prema Crkvi.
Papa Franjo proglasio ga je 19. listopada 2014. blaženim.
Izvor: narod.hr
26. rujna 1976. umro Lavoslav Ružička – što niste znali o životu nobelovca iz Vukovara?
Piše: Petar Horvatić
Na današnji dan 1976. umro je Lavoslav Ružička, prvi nobelovac hrvatskog podrijetla, kemičar i kreator parfema. Slavni profesor i veliki uzor. Zaljubljenik u flamansko slikarstvo koji se opuštao uz vrtlarenje. Vukovarski dječak, osječki gimnazijalac i švicarski profesor. A prije svega – veliki čovjek.
U Vukovaru, Ružičkinom rodnom gradu, u ulici biskupa Strossmayera, obnovljena je kuća u kojoj je Lavoslav napravio svoje prve korake. Hrvatski i svjetski velikan na ovaj je način napokon vraćen kući, nakon gotovo cijelog radnog vijeka provedenog u inozemstvu.
Leopold (Lavoslav) Ružička rođen je 1887. godine. Mada mu je otac Stjepan završio tek dva razreda pučke škole, obrazovanju je pridavao veliki značaj. Svojim je sinovima osnivanjem zaklade omogućio pohađanje gimnazije i studiranje. Mali Leopold razmišljao je o tome da postane svećenik, no tu ideju kasnije je napustio.
Otac im je osigurao budućnost, no preminuo je kad su Lavoslavu bile tek četiri godine. Njegova majka, Amalija, tada s djecom dolazi u svoj rodni grad – Osijek. Ovdje će budući Nobelovac usvojiti prva znanja. U gradu na Dravi Ružička pohađa pučku školu, a kasnije završava i klasičnu gimnaziju. Poput većine genijalaca, Leopold nije bio vrhunski učenik, a iznimna nadarenost ispoljila se tek kasnije. Podrijetlo i strog odgoj utjecali su na razvoj njegove osobnosti. Cijelog života bio je jednostavan čovjek, iznimno nesklon prekomjernom intelektualizmu.
Nakon velike mature, 1906. godine, Ružička odlazi na studij u inozemstvo. U Karlsruheu je diplomirao i doktorirao kod glasovitog kemičara, također nobelovca, Hermanna Staudingera.
Sa Staudingerom kasnije prelazi u Zürich, u Saveznu visoku tehničku školu. Ubrzo se osamostalio i zaposlio u züriškoj tvornici mirisnih spojeva i parfema. Ondje su mu omogućili punu slobodu odabira područja istraživanja. Svoj znanstveni rad kasnije nastavlja u Genevi i nizozemskom gradu Utrechtu, gdje postaje profesor organske kemije. Staudinger se vraća u Njemačku, što Ružički otvara vrata profesure škole u Zürichu. Ovdje će, kao jedini profesor nenjemačkog porijekla, dočekati i mirovinu.
Istražujući svijet organske kemije, proučavajući spojeve i mirise, Ružička je polako stjecao svjetsku slavu. Kruna njegovog rada svakako je priznanje dodijeljeno mu 1939. godine – Nobelova nagrada. Njegov mentor, Hermann Staudinger Nobela je osvojio tek 1953. godine, punih četrnaest godina nakon osječkog gimnazijalca. Svojim radom Ružička je utro put još jednom velikom Osječaninu, kemičaru i Nobelovcu – Vladimiru Prelogu.
Kemija je bila njegov život, no ne i jedina strast. Obožavao je flamansko slikarstvo, osobito iz 17. stoljeća. Osim slave, Nobelova nagrada priskrbila mu je i značajna financijska sredstva. Tim novcem upotpunio je svoju glasovitu zbirku flamanskih majstora.
Nizozemske slikare zavolio je za vrijeme rada u Utrechtu, gradu u kojem se zaljubio i u jedan sport – biciklizam. Upravo se uz biciklizam veže zanimljiva anegdota iz života slavnog Nobelovca. Bicikl je vozio redovito sve dok jednog dana nije upao u kanal. Okušao se i u skijanju, no očito nije bio naročito vješt. Čak je u dva navrata na skijama slomio nogu. Okušao se i u tenisu.
Ružička je volio i voziti automobil. Ta strast ostala mu je do kraja života.
Kako je veliku pažnju oduvijek pridavao ljepoti i skladu, kao i raznolikosti prirodnih oblika, Ružička je zavolio i vrtlarstvo. U vrtu svoje vile stvorio je prava mala remek-djela. Ruže i alpske biljke bile su mu omiljene. Svoje radove ovjekovječio je fotoaparatom, koji je također bio njegova velika strast.
Ljubav prema slikarstvu i fotografiji posebno su zanimljive zbog jedne činjenice – Ružička je bio slijep na boje.
Svestran kakav je bio, do smrti 1976. godine, priskrbio si je čak osam počasnih doktorata.
Izvor: narod.hr/essekeri.hr
Snage UN-a oslobodile Seoul u Korejskom ratu (1950.)
Dana 26. rujna 1950. snage UN-a oslobodile su Seoul u Korejskom ratu. Dogodilo se to samo oko tri mjeseca nakon sjevernokorejskog osvajanja Seoula na početku rata i desetak dana nakon početka iskrcavanja UN-ovih snaga kod Inchona. Napomenimo, oslobodilačke snage imale su potporu UN-a, no sačinjavale su ih uglavnom američke vojne trupe, kao i tijekom ostatka Korejskog rata.
Prije spomenutih triju mjeseci Sjeverna Koreja izvršila je invaziju preko 38. paralele i time otpočela rat. Ubrzo je osvojila Seoul, smješten u blizini granice granice, a zatim je nastavila napredovanje prema jugu, potiskujući južnokorejske snage. Već krajem kolovoza iste godine sjevernokorejska snage zauzele su veći dio Južne Koreje, stisnuvši preostale protivničke jedinice na razmjerno maleno područje oko grada Pusana na krajnjem jugoistoku Korejskog poluotoka. Američke snage, s podrškom UN-a, odlučile su ne iskrcavati se kod Pusana, nego zaobići sjevernokorejske jedinice i izvršiti invaziju njima s leđa.
Invazija je izvršena kod Inchona, obalnog grada smještenog tik do Seoula i čak oko 340 kilometara od spomenutog Pusana. Inchon je bio razmjerno slabo branjen jer su sjevernokorejske snage bile koncentrirane na jugoistoku poluotoka, pokušavajući i dalje osvojiti pusansko područje. Ipak, za napredovanje savezničkih snaga od Inchona do središta Seoula, duž otprilike 30 kilometara, bilo je potrebno desetak dana jer je Sjevernokorejska vojska kod tog velikog grada postavila elitne jedinice, ne želeći odustati od borbe. Nakon oslobođenja Seoula južnokorejske su trupe iz odmazde počinile masakre nad nekim sjevernokorejskim trupama, kao i nad njihovim lokalnim suradnicima.
Sir Francis Drake oplovio svijet (1580.)
Dana 26. rujna 1580. Francis Drake stigao u englesku luku Plymouth na galijunu Golden Hind (Zlatna košuta), nakon oplovljavanja svijeta. Drake je bio prvi Englez koji je oplovio svijet, a to je bilo drugo uopće oplovljavanje svijeta na kojem je barem jedan brod stigao kući (nakon Elcana, čovjeka koji je nakon Magellanove smrti preuzeo vodstvo ekspedicije). Engleska kraljica Elizabeta I. za nagradu je proglasila Drakea vitezom i on je od tada imao pravo na titulu sir.
Elizabeta I. je Drakeu bila naredila da plovi uz istočnu obalu Južne Amerike i zatim kroz Magellanov prolaz kako bi istražio obalu koja leži s druge strane Prolaza. Iako mu je bio cilj istražiti moguća mjesta za osnivanja engleskih uporišta za predstojeću borbu protiv Španjolaca, Drake je zapravo djelovao kao gusar u službi engleske krune. Isplovio je u prosincu 1577., a u ožujku 1579. je kod ekvadorske obala zaplijenio španjolski galijun Nuestra Señora de la Concepción (Naša gospa od začeća) s basnoslovnim bogatstvom srebra, zlata, porculana i dragulja koje bi po današnjem tečaju vrijedilo gotovo pola milijarde britanskih funti (oko 4,3 milijarde kuna). Bio je to samo dio bogatstva koje je Drake zaplijenio tijekom putovanja.
Elizabeta I. imala je pravo na polovicu zaplijenjenog blaga. Njoj je to donijelo veći prihod od svih ostalih kraljevskih prihoda te godine. Za svaku funtu uloženu u ekspediciju dobila je čak 47 funti, što ekspediciju čini jednom od najisplativijih uopće. Repliku Golden Hinda u prirodnoj veličini moguće je danas vidjeti u Londonu.
Piše: Boris Blažina
Prvo sučeljavanje predsjedničkih kandidata SAD-a na TV-u (1960.)
Televizijsko sučeljavanje Kennedyja i Nixona pokazalo je koliko fizički izgled može utjecati na politiku. To sučeljavanje prilikom američkih predsjedničkih izbora 1960. bilo je povijesna prekretnica jer je vjerojatno uzrokovalo Kennedyjevu pobjedu te navijestilo novo doba u kojem će televizija imati ključnu ulogu u politici. Naime, to je bilo vrijeme kad je televizija dovoljno prodrla u domove Amerikanaca da bi utjecala na njihove odluke.
Fizički izgled i ponašanje kandidata na televiziji bili su od presudne važnosti. Nixon je odbio šminku, inzistirao je na užurbanom vođenju kampanje do pred samo sučeljavanje (što ga je jako umorilo), i k tome se još nije u potpunosti oporavio od nedavnog boravka u bolnici. Zbog svega toga, na televiziji je izgledao blijed, boležljiv i umoran, toliko da ga je odmah nakon sučeljavanja nazvala majka da ga upita je li bolestan.
Kennedy se, s druge strane, odmarao prije sučeljavanja i dobro se pripremio, tako da je izgledao osunčan, samopouzdan i opušten. Zanimljivo je da je 70 milijuna ljudi koji su gledali sučeljavanje na televiziji bilo uvjereno da je Kennedy pobijedio, a oni koji su ga slušali na radiju (mali broj ljudi) vjerovali su da je pobijedio Nixon. Dakle, vizualni dojam je bio odlučujući za Kennedyjevu prednost. I doista, ankete su pokazale da je Kennedy iz dotadašnjeg zaostatka prešao u vodstvo. Na kraju je i pobijedio na izborima i to sa samo 0,1 % glasova prednosti pred Nixonom.
Ubijen galski vođa Vercingetoriks (46. pr. Kr.)
Dana 26. rujna 46. pr. Kr. ubijen je galski vođa Vercingetoriks tijekom zarobljeništva u Rimu. Vercingetoriks je bio pripadnik galskog plemena Arverna (Avernjana), koje je živjelo otprilike na području kasnije regije Auvergne u središnjoj Francuskoj, koja je po njima i dobila ime. S vremenom je Vercingetoriks postao vođom Arverna, a zatim i cijelog saveza Gala. Ime mu je vjerojatno izvedeno iz keltskih slogova ver (nad, iznad, nadređen),cingeto (ratnik) i rix (kralj), što bi otprilike u prijevodu glasilo veliki ratnički kralj ili kralj velikih ratnika.
Vodio je dugogodišnji rat protiv Rimljana, često se služeći gerilskim taktikama, napadajući Rimljane na terenu koji im nije pogodovao zbog teže opreme. Uspio je pobijediti Julija Cezara kod Gergovije 52. godine prije Krista, pri čemu je ubijeno mnogo rimskih legionara i čak 46 centuriona. Ipak, kasnije ga je Cezar uspio pobijediti i zarobiti u odlučujućoj Bitki kod Alesije. Tom je pobjedom Cezar ostvario dominaciju nad Galijom, što je dovelo do uključenja njenog teritorija u sastav rimske države. Vercingetoriks se predao Cezaru, a zatim je zarobljen i odveden u Rim.
Držan je tijekom otprilike pet godina u zatvoru, a zatim je javno izveden na proslavu Cezarova trijumfa. Nakon proslave ubijen je davljenjem u tamnici. Mnogo stoljeća kasnije postao je svojevrsnim simbolom francuskog nacionalizma.
Izvor: Povijest.hr
