Karl May – pisac vesterna koji nikada nije bio na Divljem zapadu – 1842.

Popularni njemački autor avanturističkih romana Karl May rođen je 25. veljače 1842. godine. Najpoznatiji je po svojim romanima o Divljem zapadu, s likovima Winnetoua i Old Shatterhanda, kao i po romanima koji se događaju na Bliskom istoku (Perzija, Arabija itd.), s likom Kare ben Nemsija.

Karl May rodio se u gradu Ernstthalu u Saskoj, oko 70 kilometara jugozapadno od Dresdena. Školovao se za učitelja, a više godina proveo je u zatvoru zbog krađa i prijevara. May je surađivao u nizu časopisa i zarađivao za život pišući romane u nastavcima, a od 1880. radi isključivo kao književnik. U svojim romanima u prvom licu piše o izmišljenim pustolovinama s Balkana, Bliskog istoka i Divljeg zapada, veličajući Nijemca kao kolonizatora u stranim zemljama, koji razumije i pomaže domorodačkom stanovništvu. Njegove priče su tipizirane crno-bijele slike svijeta, u kojoj je dobro uvijek jače od zla.

Tijekom života nikada nije posjetio zapadni dio Sjedinjenih Američkih Država, o kojem je pisao romane o Divljem zapadu. Doduše, posjetio je SAD sa svojom suprugom, ali samo njegov istočni dio, uključujući Niagarine slapove.

Ipak, njegova su djela prevedena na mnoge jezike, a izdana su u 200-tinjak milijuna primjeraka. Mnoge poznate osobe čitale su Karla Maya, osobito u mladim danima. Primjerice, Albert Einstein bio je veliki ljubitelj njegovih djela, a obožavao ga je čitati i Adolf Hitler. U knjizi Mein Kampf pokušao je Hitler opravdati pad svojih školskih ocjena fascinacijom Mayevim knjigama.

Najpoznatiji romani su mu: Sin lovca na medvjedeSablast Llana Estacada, U balkanskim guduramaKroz pustinjuWinnetou (1–3), Blago u Srebrnom jezeruOld Surehand (1–3) i U carstvu srebrnog lava.

Karl May umro je u 71. godini u svojoj rodnoj Saskoj. Ondje danas postoji muzej posvećen njemu.

piše: Dražen Krajcar

Smaknuće Elizabetinog dvoranina lorda Essexa (1601.)

Dana 25. veljače 1601. održano je jedno od najpoznatijih smaknuća sjekirom u povijesti. Naime, odsječena je glava poznatom dvoraninu engleske kraljice Elizabete I. – lordu Essexu. Bilo je to ujedno posljednje smaknuće ikada održano u poznatom londonskom Toweru (kraljevski dvorac pokraj kojeg se nalazi znameniti Tower Bridge).

Lord Essex bio je jedan od najuglednijih ljudi u Engleskoj. Rođeno ime bilo mu je Robert Devereux, a od oca je naslijedio titulu grofa (engl. earla) od Essexa. U svakodnevnom govoru u Engleskoj uobičajeno je grofove, barune, vikonte i markize nazivati jednostavno “lordovima”, pa se grofa od Essexa obično oslovljava s Lord Essex. Dapače, za lordove je dovoljno navesti i samo posjed po kojem se zovu (npr.Essex), a tako se oni sami i potpisuju.

Kraljica Elizabeta I. nikada se nije udavala, no imala je niz udvarača i miljenika. Jedan od najvećih kraljičinih miljenika bio je upravo lord Essex, koji joj je uostalom bio i rođak (ona je bila kći Anne Boleyn, a on potomak druge sestre Boleyn, tj. Mary Boleyn). Kraljica mu je dodijelila visoku čast kraljevskog konjušara (eng. Master of the Horse). Međutim, kasnije su se Essex i kraljica posvađali te mu je kraljica oduzela sve titule. Razjaren, pokušao je podići pobunu protiv kraljice, ali je uhićen, optužen za urotu i osuđen na smrt.

Essexa je smaknuo poznati krvnik Thomas Derrick, koji je u karijeri navodno smaknuo oko 3000 ljudi. Ironično je da je upravo Essex bio zaposlio Derricka kao krvnika. Navodno su Derricku trebala tri udarca sjekirom da odsječe lordu Essexu glavu.

San Martin – osloboditelj Argentine, Čilea i Perua (1778.)

Vojskovođa i revolucionar Jose de San Martin rođen je 25. veljače 1778. u Yapeyú u Argentini. Uz Simona Bolivara bio je najzaslužniji za oslobođenje zemalja Južne Amerike od španjolske kolonijalne vlasti. San Martinov otac bio je španjolski vojnik, a majka Kreolka. U mladosti se pridružio španjolskoj vojsci, a vojno obrazovanje stekao je u Madridu. Služio je u Europi i Africi ratujući protiv Francuza, a 1812. napušta vojnu službu i vraća se u Argentinu pridruživši se revolucionarnom pokretu.

Reorganizirao je revolucionarnu vojsku i već 1814. postaje glavni zapovjednik argentinske vojske. Nakon što je Argentina proglasila nezavisnost (1816.) onemogućio je španjolsko iskrcavanje u San Lorenzu kod rijeke Parane. Zatim osniva čuvenu Andsku vojsku s kojom prelazi planine te pobjeđuje Španjolce kraj Chacabucoa i Maipúa, nakon čega i Čile proglašava neovisnost 1818. godine. Krenuvši dalje 1821. San Martin ulazi u Limu i proglašava neovisnost Perua te dobiva naslov njegovog zaštitnika.

Godinu dana kasnije u Ekvadoru se susreće s Bolivarom s kojim se posvađao oko budućeg političkog uređenja Južne Amerike. Nakon toga daje ostavku na sve dužnosti (vojne i političke) smatrajući da je oslobođenjem Južne Amerike njegova zadaća završena. Odlazi u Europi gdje živi u Belgiji i Francuskoj, a 1828. pokušao se vratiti u rodnu Argentinu. Došavši do Buenos Airesa odustaje od iskrcavanja saznavši za tadašnje političke sukobe. Razočarani San Martin vraća se u Francusku gdje umire 1850. slijep i zaboravljen.

Ipak, danas je slavljen diljem Južne Amerike – u Argentini ga zovu ocem domovine, u Peruuutemeljiteljem Republike, a u Čileu je nacionalni heroj.

piše: Dražen Krajcar

Posljednji kralj koji je vladao iz Stuttgarta (1848.)

Dana 25. veljače 1848. rođen je kralj Vilim (Wilhelm) II. od Württemberga. Bio je posljednji vladar države Württemberg, koja je još za vrijeme njegovog života uklopljena u Njemačku. Danas se nekadašnji teritoriji Kraljevine Württemberg nalaze u sastavu njemačke pokrajine Baden-Württemberg, jedne od najbogatijih u Njemačkoj (ta pokrajina danas ima veći BDP od čitavog područja nekadašnje Istočne Njemačke).

U doba Vilima II. bila je njegova Kraljevina Württemberg jedan od industrijski najznačajnijih dijelova Europe. Glavni grad bio joj je Stuttgart, a među ostalim važnim gradskim središtima bili su Ulm, Tübingen, Rottweil, Heilbronn, Biberach i Friedrichshafen. Mnoge poznate kompanije imale su sjedište u Vilimovoj državi, uključujući Daimler Motoren Gesellschaft (proizvođač Mercedes-Benza), Luftschiffbau Zeppelin GmbH (proizvođač Zeppelina), Maybachov Luftfahrzeug-Motorenbau GmbH i Robert Bosch GmbH. Zanimljivo je da kompanija Porsche, sa sjedištem u Stuttgartu, danas u svom grbu sadrži i grb Württemberga (tri crna jelenja roga na zlatnom polju).

Kralj Vilim II. od Württemberga bio je u svojoj državi navodno popularan vladar, do te mjere da se po Stuttgartu šetao sa svoja dva psa bez tjelesnih čuvara. Podanici su ga navodno pozdravljali jednostavno s Herr König (Gospodine kralju). Ipak, morao je nakon Prvog svjetskog rata abdicirati kao i ostali njemački vladari. Umro je 1921. godine, u 74. godini života. Zanimljivo je da je Vilimov dugogodišnji premijer (ministar-predsjednik tj. šef vlade) bio barun Karl von Weizsäcker, djed kasnijeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera i fizičara Carla Friedricha von Weizsäckera.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI