Proglašenje nezavisnosti Armenije (1990.)

Dana 23. kolovoza 1990. proglašena je nezavisnost Armenije tj. njeno izdvajanje iz Sovjetskog Saveza. Armenski etnički teritorij nekoć se prostirao na mnogo većem području od današnje Armenije, no pritisak susjednih država i povijesni razvoj doveo je do toga da Armenija danas pokriva samo 29.743 četvornih kilometara, gotovo upola manje od Republike Hrvatske. Na svom vrhuncu prostirala se armenska država od Kaspijskog jezera do Sredozemnog mora.

Već odavno izgubivši autonomiju, Armenci su se početkom 20. stoljeća našli podijeljeni između turske i ruske utjecajne sfere. U zapadnom dijelu svoje zemlje postali su žrtve turske politike genocida, dok su na istoku potpali pod vlast Rusa. Nakon kraja Prvog svjetskog rata većina Armenaca našla se pod vlašću boljševičke Rusije (kasnije SSSR-a). Sovjeti su uveli jednostranačku diktaturu, kao i prisilna preseljavanja stanovništva. Međutim, 71 godina njihove vladavine donijela je i znatne napretke u industrijalizaciji (radioelektronika, radni strojevi, hrana, vojna industrija, metalurgija, građevinski materijal), opismenjivanju i znanosti – u državi je nakon Drugog svjetskog rata uposleno čak 22.000 znanstvenika u 130 znanstvenih institucija.

Godine 1988. u državi se razvio pokret Karabah koji je tražio povratak regije Nagorno-Karabah pod armensku upravu (taj je teritorij Staljin bio dodijelio Azerbajdžanu). Pokret se razvio u pokret za demokratizaciju i autonomiju te je mobilizirao snage koje su naposljetku omogućile Armeniji da postane neovisna država. Odvajanje od SSSR-a provedeno je uz nekoliko manjih sukoba s ruskim snagama u kojima je poginulo 30-ak ljudi, ali je došlo do višegodišnjeg sukoba s Azerbajdžanom oko spomenute regije Nagorno-Karabah u kojem je poginulo oko 30.000 ljudi. Status regije i danas je neriješen.

Piše: Boris Blažina

Početak Bitke kod Staljingrada (1942.)

Dana 23. kolovoza 1942. započela je Bitka kod Staljingrada, jedna od najznačajnijih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata. Bitka je bila prekretnica rata na Istočnom bojištu, a po nekima i cijelog rata, jer je njome Nijemcima zadan odlučujući udarac te je od tog trenutka inicijativa uglavnom bila na strani Saveznika, a ne Osovine kao što je dotad bio slučaj.

Staljingrad (danas Volgograd) bio je jedan od najvažnijih industrijskih gradova Sovjetskog Saveza, a protezao se uz obale rijeke Volge. Nijemci su započeli napad na grad kako bi presjekli prometne veze između sjevernog i južnog dijela SSSR-a te osigurali bok snaga koje su prodirale prema naftom bogatom Kavkazu. Nadalje, grad je bio važan iz propagandnih razloga upravo jer je nosio Staljinovo ime.

Nijemci su za osvajanje grada angažirali 6. armiju i 4. oklopnu armiju kao i velik broj vojnika iz oružanih snaga drugih zemalja (Rumunjske, Italije, Mađarske). U sklopu njemačkog Wehrmachta borili su se i hrvatski vojnici. Tako su ukupno imali 270.000 vojnika, 3000 topova i 500 tenkova. Usto su Nijemci imali na raspolaganju 600 aviona Zračne flote 4, a njihov se broj idućeg mjeseca popeo na čak 1600. Bitka je započela velikim bombardiranjem grada zbog kojeg je izbila velika vatrena oluja koja je uništila velik dio grada.

Bio je to tek početak strašne petomjesečne bitke u kojoj je sudjelovalo 2,2 milijuna vojnika, desetci tisuća topova, te tisuće tenkova i aviona. Poginulo je, ranjeno ili nestalo više od 700.000 osovinskih i više od 1,1 milijuna sovjetskih vojnika.

Piše: Boris Blažina

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI