14.09.2018.
VUKOVAR: Današnji dan je odabran za obilježavanje kao jedan od početaka najžešćih napada na Sajmište…
-Na ovaj dan, 14.09.1991-e bio je stravični početak smaknuća civila, branitelja, dan kada je počelo veliko zlo koje se naknadno proširilo na cijeli grad i do temelja uništilo svaki život u njemu…
Danas su u Vukovaru, djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja (UDPNHBDR ) okupili Vukovarce, članove raznih udruga, te predstavnike grada i županije.
-Na Sajmištu, kraj spomenika poginulima i nestalim braniteljima, dijelu grada gdje su se vodile jedne od najgorih borbi tijekom Domovinskog rata kako bi se obilježila godišnjica i odala počast poštenom, malom čovjeku, branitelju Sajmišta.
-Sajmište je po velikom doprinosu zabilježeno u srcima, u kuloarima onih koji znaju. Sajmište je neistraženo, nepredočeno javnosti, a kako djeca poginulih i nestalih branitelja vele ” Među nama nije zaboravljeno, niti će ikada biti, iako smo svjesni da istina teško ugleda svjetlost, mi ju među nama jako dobro poznajemo i moramo ju svjedočiti pravedno, dokle god nas je ”
-Današnji dan je odabran za obilježavanje kao jedan od početaka najžešćih napada na Sajmište, kad je mnogobrojni agresor nakon prvog neuspješnog pokušaja, desetak dana ranije, uspio načeti srčane branitelje i raširit pipke zla upornim prodiranjem uz raketiranje, bombardiranje, pješadiju, avione, tenkove od vojarne ka Petrovoj gori, gdje su se utaborili glađu za daljnje zlo.
-Na ovaj dan, 14.09.1991-e bio je stravični početak smaknuća civila, branitelja, dan kada je počelo veliko zlo koje se naknadno proširilo na cijeli grad i do temelja uništilo svaki život u njemu.
-Na današnji dan, prije 26 godina krenuli su…. po nalogu do nekadašnjih susjeda….kuća po kuća, podrum po podrum, život po život….lomili su, ubijali, zarobljavali, iživljavali se. Tek nedaleko od spomenika, đavolji pir došao je do potpunog izražaja, razapinjanjem, Ivana Janka između vagona, granatiranjem divnog čovjeka, tenkovskim granatama. Pakleno slavlje velikosrpske agresije, izopačenih neljudi, koji svojim (ne) djelima dobijaju vjerodostojno značenje- ZVIJERI.
-Nabrajati gubitke, zlostavljanja,uništenje Sajmišta, išlo bi u nedogled, jer Sajmište je nemoguće kronološki opisati nekim logičnim slijedom. To jednostavno nije moguće već samim time što su uvjeti bili nemogući.
-Na Sajmištu je vladala ratna ludnica, značajke iste u ludilu rata, branitelji pamte više ne po datumima nego po gubitcima, po ranjenima, po strahokomičnim radnjama suboraca, po tragedijama.
-I danas mnogi svjedoci žive, samo radi velike hrabrosti branitelja koji su davali sve od sebe. Svojim djelima rekli su najveće riječi, koje nitko ne može nadmašiti. Stvaranjem bolje budučnosti na temeljima onoga za što su se oni borili, jedini je način da im pokažemo poštovanje i vjeru u ono radi ćega su na ovim ulicama ostavili svoje živote, mladost, zdravlje, svoje prijatelje.
Danas, 26 godina poslije, djeca branitelja nam poručuju:
-” U 26 godina, nakon teškog stvaranja Domovine, mnogi branitelji su si oduzeli život. Mnogi su podlijegali posljedicama rata, logora, zato mi moramo nastaviti živjeti, ali u sjećanju na njihovu hrabrost, moramo svjedočiti njihovoj posebnosti i srčanosti i nju dalje prenositi na svoju djecu. Na temeljima prošlosti graditi budućnost kojom će se naša djeca moći ponositi. Molimo Vas u ime svih poginulih, u ime svih nestalih, nemojte nikad zaboraviti svoju prošlost, jer mnogih od danas prisutnih ne bi bilo da nije bilo onih hrabrih iza nas. Nemojte ih nikada zaboraviti, oni su utemeljili svoje živote, svoju krv i tijela u naše ceste, u naše staze kojima gazimo svaki dan. Gazite dostojanstveno i ne dopustite nikome da omaložava ove ceste krvlju natopljene, po ovim stazama kojima su koračali oni kojih više nema, koji su se borili za nas. Ne dopustite zaboravu ludu hrabrost ratnika, snagu civila i okrutno zvjerstvo srpskog agresora.
-Naši spomenici kojima obilježavamo znane grobove i posljednja počivališta onih najboljih među nama, zablistat će u punom sjaju tek onda kada saznamo istinu i o posljednjem grobu branitelja, civila, koji je okončao ratnim stradanjem od podivljale zvjeri. I molimo Vas da ih ne prestanete tražiti do zadnjeg, jer ova polja koja nas okružuju, ovi putevi izgrađeni obnovama, kriju tijela naših roditelja, supružnika, sinova, suboraca, rođaka, prijatelja i nitko od nas u ovome gradu ne može naći svoj mir dokle god nije pronađena i posljednja nestala osoba.”
-Mihajlo Zera je samo jedan od poginulih, a njegova kćer Jelena Zera-Gavrić, koja je kao djete od 10 godina sa svojim sugrađanima ukrcana u jedan od autobusa 20.11.1991-e, koji su ih puna dva dana i noći vozali od Vukovara preko Mitrovice pa napokon do Hrvatske, razmišlja i priča isto kao i Krešimir, Sandra, Tomislav, Stjepan, Igor, Josip, Mislav, Ivana…..
-“Teško je, tata često nedostaje….posebno kad su rođendani, mature, diplome, vjenčanja, blagdani i obiteljska okupljanja. Poslije početne tuge, očaja, pa i ljutnje, javio se ponos na sve njih koji su život dali za nas, za naše bolje sutra i samim tim, sve nas jako pogađa kad slušamo napade na braniteljsku populaciju, jer ti ljudi, te žene, prijatelji i suborci naših očeva su uz nas, znamo što su prošli, kolika je njihova žrtva bila, a mnogi od njih su bili mlađi nego mi danas, mnogi od njih su umjesto maturalnih odijela i haljina, obukli odoru i uzeli oružje kako bi zaštitili svoju obitelj, svoj dom, svoj grad, svoju Domovinu” poručila su djeca poginulih i nestalih hrvatskih branitelja na današnjem okupljanju i odavanju dužne pošte.
S.D./Braniteljski portal
14. rujna 1991. osvajanje vojarne Ploče – jedna od presudnih pobjeda Domovinskog rata
Piše: Petar Horvatić
Osim što je u Pločama zauzeta prva neprijateljska vojarna u Hrvatskoj s ogromnom količinom naoružanja, tih dana u pločanskom akvatoriju odigrala se prva pomorska bitka u Domovinskom ratu, osnovana je prva ratna luka, prva postrojba mornaričko – desantnog pješaštva i vojno – mornaričke policije, formirana je prva ročna vojska, a obavljen je i prvi blagoslov jedne vojarne u Hrvatskoj.
Osvajanjem vojarne u Pločama (akcija Zelena tabla – Male bare) započela je blokada i osvajanje vojarni, skladišta oružja te različitih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj, što je imalo presudnu ulogu u naoružavanju vrlo slabo naoružanih naših obrambenih snaga.
Nakon napada hrvatskih snaga na vojarnu u Pločama stigla je neprijateljska avijacija, a ispred Ploča nalazilo se jedanaest neprijateljskih brodova. Zbog toga je miniran ulaz u pločansku luku kontaktnim minama, zaplijenjenim u skladištu Tatinje. Nakon osvjetljavanja okoline, doletjela su dva zrakoplova i započela raketiranje. Napadi zrakoplova su se nastavili, pa je tako tu noć izvedeno još šest napada, uglavnom na skladište u Maloj bari i okolnim cestama. Osim zrakoplova, podršku snagama JNA davale su i pomorske snage, i to raketna topovnjača, dva raketna i dva torpedna čamca koji su uplovili 14. rujna oko 23 sata. Primarni cilj im je bio onesposobljavanje čelične sajle postavljene u luci koja je sprječavala isplovljavanje minolovaca prema otvorenom moru. Djelovale su i po hrvatskim snagama (posebno na položajima na brdu Straženica) te po luci i dijelu grada.
Osvajanje vojarni – presudni značaj za opstanak Hrvatske
Osvajanje vojarni imalo je presudan značaj za obranu Hrvatske, jer je zadobiveni ratni plijen (više od 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, 18 različitih brodova, 400 većih topova, 180.000 pušaka, ogromna količina streljiva i druga vojna oprema) bio višestruko veći od oružja s kojim je Hrvatska do tada raspolagala (ukupna vrijednost preuzetoga procjenjuje se na 700.000.000 USD).
U skladištu oružja u Pločama bilo je 5000 cijevi, 300 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava (MES), 70-ak topova i strojnica te 120 motornih vozila; 32. “varaždinski” korpus JNA predao je 22. rujna 79 tenkova, 48 borbenih vozila gusjeničara, 18 borbenih vozila s protuavionskim mitraljezima, 6 topova proizvodnje GVOZDIK, 6 višecjevnih bacača raketa (VBR) tipa Plamen, 4 VBR tipa Oganj, 18 haubica od 155 mm, 18 haubica od 152 mm s pripadajućim prijevoznim sredstvima, više stotina minobacača raznih kalibara te pješačko naoružanje (duge i kratke cijevi) za 8-9 brigada i više tisuća tona streljiva i eksploziva; u vojarnama na teritoriju ZP Bjelovar zarobljeno je 28. rujna 150 tenkova, 60 BVP, 121 komad topničkog oruđa, 12 komada VBR, 48 komada SO, 1106 komada raznih vozila te 3500 tona minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva.
Pripadnici JNA digli su u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a sredinom listopada i veliko skladište eksploziva i streljiva kraj Oštarija te 2 vojna skladišta kraj Rijeke. Usporedbe radi, procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskog rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi – od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa “teškog” topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja.
Osim što je u Pločama zauzeta prva neprijateljska vojarna u Hrvatskoj, tih dana u pločanskom akvatoriju odigrala se prva pomorska bitka u Domovinskom ratu, osnovana je prva ratna luka, prva postrojba mornaričko – desantnog pješaštva i vojno – mornaričke policije, formirana je prva ročna vojska, a obavljen je i prvi blagoslov jedne vojarne u Hrvatskoj.
Izvor: narod.hr/centardomovinskograta.hr
14. rujna 1982. Libanon – kako je bogata kršćanska zemlja došla u stanje građanskog rata?
Piše: Petar Horvatić
Otac ubijenog predsjednika Bashira Gemayela, bio je osnivač poznate maronitske stranke Falanga. Ova nekada većinska kršćanska i bogata država Bliskog Istoka od 1975. je utonula u krvavi građanski rat. Libanon je tako prestao biti posljednja većinski kršćanska zemlja Bliskog Istoka, nekadašnje kolijevke kršćanstva.
Na današnji dan 1982. u Beirutu je bombom ubijen katolički maronitski libanonski predsjednik Bashir Gemayel. Ubijen je svega tri tjedna nakon što je izabran za predsjednika, dakle čak i prije polaganja prisege. Njegova obitelj Gemayel vrlo je utjecajna maronitska dinastija.
Maroniti su kršćani sirijskog obreda u Libanonu, a naziv su dobili prema samostanu svetog Marona. Priznaju autoritet pape. Za građanskoga rata u Libanonu mnogi su starosjedioci maroniti emigrirali zbog pritisaka ekstremnih islamista, osobito iz redova PLO-a i Hezbollaha. Danas je više od 3 milijuna kršćana maronita u Libanonu, Siriji i dijaspori (Egipat, Cipar, Brazil, Argentina, SAD, Kanada, Australija).
Sve do kraja II. svjetskog rata kršćani su bili većina u toj arapskoj zemlji, ali dolazak muslimanskih Palestinaca u tu zemlju kao posljedica sukoba na Bliskom Istoku doslovno je stvorio u Libanonu državu u državi, ali i potencijal za građanski rat u državi. Jednu od presudnih uloga u početku građanskog rata u Libanonu imao je PLO koji je premjestio svoj stožer u Libanon. Poticali su vjerske i nacionalne netrpeljivosti, pa je došlo do sukoba islamskih i kršćanskih milicija.
Libanon – multikulturalna oaza do dolaska ekstremnih islamista
Libanon i glavni grad Bejrut bili su oaza multikulturalnog Levanta u kojem su kršćanske i muslimanske zajednice živjele i stvarale zajedno. No, stoljetni mir prekinut je 13. travnja 1975. kada su četiri kršćana ubijena u crkvi u Bejrutu, a samo sat vremena poslije, u napadu na autobus i 27 Palestinaca, čime je počeo dugotrajan krvavi građanski rat. Naime, sedamdesetih godina ojačala je sekta Shia muslimana, kojima su se nakon “Crnog rujna” pridružili i Palestinci protjerani iz Jordana. S područja Libanona Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) uz potporu Sirije nastavila je napade na sjeverni Izrael, što je izazvalo upad izraelskih komandosa u Bejrut i sukob između kršćana i muslimana. Iako je rat nakratko zaustavljen sirijskom intervencijom, sukobi su se nastavili blizu izraelske granice. Izrael, okružen neprijateljskim arapskim zemljama, u kršćanskoj miliciji “Falanzi” Pierre Gemayela pronašao je prirodnog saveznika. Uskoro je u sukob otvoreno ušla i Sirija. U samom Libanonu u jednom trenutku međusobno su se borile čak 53 privatne vojske i milicije unatoč prisutnosti mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.
Osobitu ulogu u ratu u Libanonu imao je Hezbollah (prevedeno s arapskog Božja stranka), čiji je primarni cilj bio ujedinjenje svih muslimana, a u svom djelovanju često su se služili i služe samoubilačkim napadima i auto-bombama, kao i raznim terorističkim činima.
Tijekom libanonskoga građanskog rata ubijeno je 200 000 ljudi, a materijalna šteta procijenjena je na 25 do 30 milijardi dolara.
Libanon – od Švicarske Bliskog Istoka do građanskog rata i nasilja
Prije građanskog rata Libanon je nazivan Švicarskom Bliskog istoka zbog bogatstva u odnosu na susjedne zemlje, zbog razvijene trgovine i bankarstva te zbog velike etničke i vjerske raznolikosti na malom teritoriju. Kršćani maroniti su bili najbogatiji dio libanonskog stanovništva i po odredbi ustava imali su pravo na predsjedništvo države. Maroniti su danas i u svijetu poznati po bogatstvu, pa je npr. i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Carlos Slim zapravo Maronit koji živi u Meksiku. Zanimljivo je i da vjerski poglavar Maronita od pape biva proglašen kardinalom. Poznati pjesnik Halil Džibran također je rođen kao Maronit.
Pierre Gemayel, otac ubijenog predsjednika Bashira Gemayela, bio je osnivač poznate maronitske stranke Falanga i utjecajni libanonski političar. Nakon što je Bashir ubijen na današnji dan, novim predsjednikom Libanona postao je njegov rođeni brat Amine Gemayel, dakle sve je ostalo u obitelji. Amineov sin, kasniji ministar Pierre Amine Gemayel također je ubijen 2006. godine.
Izvor: narod.hr
Harun ar-Rašid postao kalifom islama (786.)
Harun ar-Rašid postao je petim vladarom golemog Abasidskog Kalifata 14. rujna 786. godine. Ime Harun analogno je hebrejskom imenu Aron, poznatom iz Biblije. Njegova je vladavina označila vrhunac tzv. Zlatnog doba islama, koje se odlikovalo velikim usponom umjetnosti, kulture i učenosti. Postavio je iznimno sposobne ministre koji su mnogo učinili za napredak države i podizanje životnog standarda.
Postoje, međutim, kontroverze oko njegovog odnosa s Jahjom iz iranske porodice Barmakida. Iako mu je 17 godina vjerno služio, u jednom su se trenutku odnosi naglo pogoršali te se ar-Rašid okrutno obračunao s čitavom vezirovom porodicom. Nadalje, njegova odulka da državnu vlast podijeli među dvojicom sinova dodatno je potaknula već prisutne nemire u državi te naposljetku dovela do raspada Kalifata.
Abasidski Kalifat pod njegovom se vladavinom prostirao od sjevernog dijela Afrike do Indijskog oceana te od Egipta do središnjeg dijela Azije. Prijestolnica mu je bila u Bagdadu, najvećem gradu na svijetu u to doba. Kalif Harun al-Rašid preselio je dvor 796. u grad Al-Raku (Al-Raqqah, Ar-Raqqah), smješten u Siriji (na gornjem toku rijeke Eufrata).
Ar-Rašidovo ime postalo je toliko poznato u svijetu da su franački izvori spominjali da je s njime Karlo Veliki održavao diplomatske kontakte i izmijenjivao darove, a zabilježene su i arapsko-kineske diplomatske veze. Jedan od darova koji je poslan Karlu Velikom bio je vodeni sat s mehaničkim vitezovima koji bi izišli na svaki otkucaj sata. Europljani su ostali toliko zapanjeni da su vjerovali da je riječ o magiji. Danas je Harun ar-Rašid najpoznatiji kao lik u poznatim pričama iz Tisuću i jedne noći, gdje je prikazan u idealiziranom obliku.
Piše: Boris Blažina
Grace Kelly umrla nakon automobilske nesreće (1982.)
Slavna glumica Grace Kelly, poznata i kao Princeza Grace od Monaka, umrla je 14. rujna 1982. od posljedica automobilske nesreće prethodnog dana. Nesreća se dogodila kad je Grace vozila automobil Rover P6, u kojem je bila i njena kćer princeza Stéphanie, po brdovitoj cesti u smjeru Monaka. Grace je usred vožnje doživjela moždani udar, koji je uzrokovao gubitak kontrole nad vozilom i slijetanje s ceste niz strmu padinu. Obje su preživjele nesreću, no Grace je bila u nesvijesti i iz nje se više nije probudila.
Umrla je u bolnici u Monacu sljedećeg dana. Na sprovodu 18. rujna okupilo se više od 400 ljudi uključujući Caryja Granta, Nancy Reagan (supruga američkog predsjednika) i Dijanu, princezu od Walesa. Naslijedili su je sin Albert i kćeri Caroline i Stéphanie. Suprug Rainer III., knez od Monaka, više se nije ženio te je pokopan uz nju 2005. godine.
Rusija proglašena republikom (1917.)
Rusija je proglašena republikom 14. rujna 1917., čime je konačno ukinuto Rusko Carstvo. Posljednji ruski car Nikola II. abdicirao je još u ožujku iste godine, nakon izbijanja Februarske revolucije, no situacija je zatim mjesecima ostala nedefinirana. Brat bivšeg cara i idući na redu za prijestolje, veliki knez Mihail, čekao je da se situacija razriješi prije prihvaćanja carskog prijestolja.
Naposljetku je spomenutog dana proglašena Republika pa je nestala potreba za osobom vladara. Na čelu vlade bio je premijer Aleksandar Fjodorovič Kerenski, a Ruska Republika teoretski je pokrivala čitav prostor nekadašnjeg Ruskog Carstva. Ipak, u praksi je njena kontrola tj. kontrola njene vlade nad ruskim teritorijem bila upitna, s obzirom da se radilo o razdoblju snažnih revolucionarnih previranja. U to vrijeme trajao je i Prvi svjetski rat, u kojem su ruske vojne snage bile angažirane u borbama s Centralnim silama.
Ruska Republika bila je razmjerno kratkog vijeka jer je već 7. studenog iste godine izbila Oktobarska revolucija. Rastuće nezadovoljstvo zbog velikih nestašica i ratnih gubitaka okrenuli su velik dio naroda protiv Kerenskog i njegove vlade. Sovjeti, tijela lokalne vlasti, posebno onaj u Petrogradu, preuzela su vlast u svoje ruke. Vlast sovjeta zatim se proširila po Rusiji, a došlo je i do građanskog rata u kojem su se protivnici boljševika uz pomoć stranih saveznika borili protiv novoformiranih sovjetskih vlasti. Rat će završiti pobjedom boljševika koji će de facto preuzeti kontrolu nad sovjetima i uspostaviti jednostranačku diktaturu.
Dom Pérignon – redovnik i slavan vinar (1715.)
Dana 14. rujna 1715. umro je francuski katolički redovnik Dom Pérignon, po kojem se zove znamenita marka šampanjca. Dom Pérignonu rođeno je ime bilo Pierre Pérignon, a riječ Dom počasni je predmetak koji se koristio za benediktinske redovnike (dolazi od latinske riječi dominus).
Dom Pérignon rođen je u gradu Sainte-Menehould na području povijesne pokrajine Champagne. Sainte-Menehould nalazi se 50-ak kilometara istočno od Reimsa, povijesnog krunidbenog mjesta francuskih kraljeva. U red benediktinaca ušao je u dobi od oko 17 godina. Veći dio života proveo je u Benediktinskom samostanu sv. Petra kod Hautvillersa u Šampanji (desetak kilometara južno od spomenutog Reimsa). U tom je samostanu bio zadužen za podrumarstvo, jer je bilo uobičajeno da se benediktinci uz molitvu bave i fizičkim radom.
Dom Pérignon bio je cijenjen kao vinarski stručnjak, a danas se po njemu zove vjerojatno najpoznatija marka šampanjca na svijetu. Međutim, on se prvenstveno bavio crnim vinima i neumorno radio na pronalaženju načina kako bi se poboljšala njegova kvaliteta. Zapravo ne postoje nikakvi dokazi da je pokazao interes za pjenušce uopće. Pokrajina Champagne postala je poznata po pjenušcima tek u 19. stoljeću, a priča o tome da je Dom Pérignon izumio to piće stvorena je više od stoljeća nakon njegove smrti kako bi se promoviralo pokrajinu.
Piše: Boris Blažina
Izvor: Povijest.hr
