Premijera Puccinijeve opere Tosca (1900.)

Dana 14. siječnja 1900. u Rimu je održana premijera opere Tosca Giacoma Puccinija. Riječ je o jednoj od danas najizvođenijih opera na svijetu, koja je stekla i zadržala veliku popularnost.

Tosca se temelji na priči o pjevačici Floriji Tosci, Talijanki koja je živjela na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Radnja se odvija u razdoblju poslije Francuske revolucije, kad je Italija bila pod vlašću Francuza (Napoleon Bonaparte organizirao je veći dio Italije u obliku skupa podložnih država). Floria Tosca bila je, prema toj priči, proslavljena operna pjevačica, koja je bila zaljubljena u Marija Cavaradossija, Bonapartista. Njega je uhitio rimski policijski zapovjednik barun Scarpia pa je ucijenio Toscu. Naime, obećao je poštediti ga smrtne kazne ako Tosca pristane na spavanje s barunom.

Puccini nije sam izmislio radnju opere Tosca, nego je tema preuzeta iz drame francuskog autora Victoriena Sardoua. Ta drama bila je pisana posebno za glumicu Sarah Bernhardt u glavnoj ulozi Tosce. Libreto za Puccinijevu Toscu napisali su Luigi Illica i Giuseppe Giacosa.

Premijera Tosce održana je otprilike 100 godina nakon vremena u kojem se odvija radnja te opere. Premijeri su prisustvovala i talijanska kraljica Margareta te tadašnji talijanski premijer Luigi Pelloux. U Hrvatskoj ulogu Tosce tumačila je slavna Milka Trnina, a sam Puccini ocijenio je njenu izvedbu najvišim ocjenama.

Uhićen hercegovački Robin Hood (1871.)

Legendarnog hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića, poznatog kao kralj gorskih klanaca, uhitila je austro-ugarska vojska 14. siječnja 1871. u mjestu Runovići, u zaleđu Biokova. Hajduk koji je svojim djelovanjem postao legenda među stanovništvom u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva) uhićen je dok je spavao u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala radi pozamašne nagrade. Prema predaji tom prigodom Šimić je prokleo svog izdajnika riječima: „Moje noge nad vašim glavama bile”. Uskoro su uhvaćeni i preostali članovi njegove družine u zaseoku Prodani, kod Zagvozda.

Andrijica Šimić rodio se u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, a u djetinjstvu deset godina je radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu osmanski poreznici opljačkali oca, a kadija, kojemu se obratio nije htio intervenirati nego je umalo i njega uhitio. Kad je odlučio postati hajduk, napadao je osmanske karavane, trgovce i kiridžije najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata pećina koja se po njemu zove Šimića pećina. Zajedno sa svojom hajdučkom družinom znao je odlaziti i na pohode i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa sve do Sarajeva i Travnika. Kako je pljačkao i po austro-ugarskom teritoriju i njihove vlasti su ga željele uhvatiti po svaku cijenu.

Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave, što je razlog zašto ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka. Stekao je nadimak hercegovački Robin Hood.

Austro-ugarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Teretilo ih se za pljačku, razbojstva, iznude, ranjavanja i otimačine, ukupno 86 kaznenih djela, uglavnom građana Austro-Ugarske iz Imotskoga i Sinja, premda je Šimićeva družina hajdukovala i u Hercegovini. Suđenje je održano u Splitu i bila je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Andrijica je osuđen na doživotnu robiju, ali je nakon 30 godina pomilovan i pušten na slobodu.

I nakon 30 godina provedenih u zatvoru, kad je izišao, ostao je legenda. Na splitskoj Rivi priređen mu je veličanstven doček, dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao preskočiti magarca s mjesta.

piše: Dražen Krajcar

 

Andrija III., posljednji hrvatski kralj mađarske krvi (1301.)

Posljednji hrvatsko-ugarski kralj iz dinastije Arpadovića umro je 14. siječnja 2016. godine. Bio je to Andrija III., s nadimkom Mlečanin. Taj je nadimak dobio jer je rođen u Veneciji, a majka mu je bila Tomasina Morosini, mletačka patricijka. Naime, njegov otac princ Stjepan pobjegao je u Veneciju za vrijeme vladanja svoje polubraće u Ugarskoj i tamo se oženio Tomasinom.

Ostali Arpadovići nisu Stjepana i Andriju smatrali zakonitim nasljednicima prijestolja, no ipak je nakon smrti Ladislava IV. Kumanca mladi Andrija III. došao u Ugarsku i okrunjen je krunom sv. Stjepana za hrvatsko-ugarskog kralja. Otprilike u isto doba dinastija Anžuvinaca koja je vladala Napuljem također se proglasila vladajućom u Ugarskoj i Hrvatskoj. Papa i Rudolf Habsburški također su osporavali Andrijino pravo na prijestolje.

Karlo Robert Anžuvinac uspio je već za Andrijina vladanja zavladati Hrvatskom (uz pomoć Šubića). Andrija III. umro je, navodno otrovan, u Budimu. Karlo Robert Anžuvinac zavladao je uskoro cijelim Hrvatsko-ugarskim Kraljevstvom.

Norveška pripojila ogroman dio Antarktike (1938.)

Norveška je 14. siječnja 1936. proglasila aneksiju velikog područja Antarktike zvanog Zemlja kraljice Maud. Pripajanje tog područja opravdavano je time što su Norvežani prvi nogom stupili na taj dio Antarktike. Naime, norveški istraživač Hjalmar Riiser-Larsen onamo je prvi došao 1930. godine. Teritorij je nazvan Zemlja kraljice Maud po tadašnjoj norveškoj kraljici, supruzi kralja Haakona VII. od Norveške. Kraljica Maud je po rođenju zapravo potjecala iz britanske kraljevske obitelji (bila je unuka kraljice Viktorije, a ujedno i pratetka sadašnje britanske kraljice Elizabete II.)

Na Zemlju kraljice Maud Norveška i danas polaže pravo. Riječ je o golemom prostranstvu od oko 2.700.000 kvadratnih kilometara, tj. 270 milijuna hektara. To je teritorij gotovo 48 puta veći od površine Republike Hrvatske, a ujedno i oko sedam puta veći od norveškog teritorija u Europi. Za usporedbu, Indija je samo 10% veća od Zemlje kraljice Maud.

Na Zemlji kraljice Maud danas postoji 12 istraživačkih postaja, od čega dvije pripadaju Norveškoj, dvije Njemačkoj, dvije Japanu te po jedna Švedskoj, Južnoj Africi, Rusiji, Belgiji, Indiji i Finskoj.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI