Prvo uspješno liječenje ljudi inzulinom (1922.)

Dijabetes se često naziva bolešću modernog doba, ali je poznata od starog vijeka, kada je i dobila naziv. Mnogi su liječnici od Indije do Grčke primijetili da je urin dijabetičara sladak, no tek su europski liječnici u 18. stoljeću povezali poremećaj rada gušterače sa šećerom u urinu i dijabetesom kao bolesti. Trebalo je još dvjestotinjak godina da se otkrije hormon inzulin i uspješno primijeni u liječenju.

Budući da inzulin pod mikroskopom izgleda kao nakupina otoka razasuta po gušterači, spoj je dobio naziv prema latinskoj riječi za otok – insula. Prvo uspješno liječenje inzulinom kod čovjeka dogodilo se 11. siječnja 1922. u Torontu, u Kanadi. Dječak od 14 godina dobio je prvu injekciju inzulina, ali lijek nije bio dovoljno razvijen, pa je dobio tešku alergijsku reakciju. Problemi su uklonjeni nakon desetak dana i dječak je primio još jednu injekciju inzulina, nakon čega je snižena razina šećera. Lijek su razvili Frederick G. Banting, Charles H. Best i James Collip i bio je životinjskog porijekla.

Piše: Marsela Alić

Ferdinand I. zabranio uporabu ilirskog imena (1843.)

Nakon što je 1842. godine Ilirska stranka pobijedila na izborima u Zagrebu, počeli su je mađaroni ocrnjivati na austrijskom dvoru. Optuživali su ilirce da su rusofili i veleizdajnici. Ban grof Haller predložio je dvoru zabranjivanje ilirskog imena kao najprikladnije sredstvo da se umire hrvatske prilike. I doista, Ferdinand I. je na današnji dan 1843. godine izdao naredbu kojom se zabranjuje ilirsko ime (ilirizam, Ilirija, ilirski jezik) i ilirski simboli (grb s polumjesecom i zvijezdom, koji se i danas nalazi u kruni hrvatskog grba).

Zanimljivo je da pri tome nije zabranjeno razvijanje narodnog jezika ni obrana hrvatskih prava. Nakon zabrane, Gajeve Ilirske novine promijenile su ime u Narodne novine, a Ilirska stranka morala se preimenovati u Narodnu stranku. Bio je to veliki udarac književnoj strani Ilirskog pokreta, naročito Ljudevitu Gaju, koji se nikada nije do kraja oporavio.

Atanarik dočekan u Konstantinopolu s počastima (381.)

Vizigoti su krajem 3. stoljeća naselili Dakiju na granici Rimskog Carstva, a do prvog sukoba došlo je 365. godine. Dok je car Valens bio na bojištu, Prokopije je uzurpirao prijestolje i od Vizigota dobio podršku. Međutim, kad su Vizigoti stigli u Konstantinopol, Prokopije je već bio mrtav, a novom uzurpatoru nisu htjeli dati podršku i otišli iz glavnog grada istočnog dijela Carstva. Kad se Valens vratio u Konstantinopol i svrgnuo uzurpatora, odlučio se osvetiti Vizigotima.

Veliko vijeće Vizigota izabralo je Atanarika (got. Aþanareiks) za privremenog vladara svih plemena koji ne smije napustiti teritorij (got. kindins), a njegova jedina zadaća bila je obrana od Rimljana. Rimljani su 367. prešli Dunav i ušli u Dakiju, ali je Atanarik neprestano izbjegavao direktni sukob. Rimljani su opustošili zemlju i otišli. Zbog strašnih poplava rat nije bilo moguće nastaviti 368. godine. Sljedeće godine Rimljani su opet prešli Dunav, ali ovog puta Atanarik je bio spreman. Susreo se s Valensom na brodu na Dunavu jer kao kindins nije smio prijeći granice svoje zemlje i ponudio mirovne uvjete s kojima se Valens složio.

Zbog neuspješnih obrambenih ratova protiv Huna Atanarik je izgubio titulu kindinsa i sa svojim plemenom vjerojatno otišao u regiju koju rimski povjesničar naziva Caucalandenses locus, vjerojatno planinski predjeli današnje Rumunjske, gdje je bio izložen napadima hunskih plemena. Ostala plemena su pod vodstvom Fritigerna dobila dopuštenje od Valensa da nasele južne obale Dunava. U Bitki kod Hadrijanopola 378. sukobili su se Fritigern i Valens. Rimljani su doživjeli težak poraz, a car je poginuo.

Neko vrijeme o Atanariku nema nikakvih vijesti. Opet se pojavljuje 380. jer je odande protjeran iz nepoznatih razloga i moli zaštitu od novog istočnorimskog cara Teodozija. U međuvremenu su ga Goti prihvatili kao svog kralja. Atanarik je prvi kralj koji je svečano dočekan u prijestolnici Konstantinopolu 11. siječnja 381. godine. Nakon dva tjedna Atanarik je umro i pokopan je uz velike počasti.

Već sljedeće godine Vizigoti su od Rimskog Carstva dobili epohalni ugovor koji im osigurava status federata.

Piše: Marsela Alić

Eugen Kumičić – autor prvog hrvatskog naturalističkog romana (1850.)

Hrvatski književnik Eugen Kumičić rodio se 11. siječnja 1850. godine. Studirao je povijest, zemljopis i filozofiju u Beču i Parizu, gdje se upoznao s naturalizmom i trivijalnom književnosti. Predvodnik naturalizma bio je Émile Zola, koji je nastojao što vjerodostojnije prikazati (surovi) život. Tako će i Kumičić u budućem spisateljskom radu oslikavati zbilju.

Godine 1879. Kumičić se naselio u Zagrebu i radio kao gimnazijski profesor, da bi vremenom postao radikalni starčevićanac te je izabran za pravaškog zastupnika u Hrvatskom saboru. U njegovim romanima negativni likovi su uvijek stranci. Kao zastupnik u Saboru bio je prisutan kad je njegov kolega pravaš Josip Gržanić opalio vritnjak banu Khuenu Héderváryju 1885. godine. Nakon toga su trojica pravaša pritvorena, a među njima i Kumičić. 

Eugen Kumičić napisao je prvi hrvatski naturalistički roman Olga i Lina. Kao realist i starčevićanac, u romanima često piše o ljubavnim vezama, malograđanskom životu, pokvarenosti, velikanima nacionalne povijesti, ratu, društvenima devijacijama… Stvorio je bogat opus i smatra se jednim od najproduktivnijih romanopisaca realizma. Njegova djela su: Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Gospođa Sabina, Pobijeljeni groboviPod puškomUrota Zrinsko-FrankopanskaKraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi …

Uređivao je pravaške listove i časopise: Hrvatsku vilu, Slobodu i Hrvatsku. U Hrvatskoj vili objavio programatski tekst O romanu, u kojem argumentira zašto treba pisati o problemima društva. Umro je u Zagrebu 1904. godine.

Piše: Marsela Alić

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI