7. kolovoza 1995. ministar Šušak objavio ‘Oluja je završena’ – što trebate znati o toj najvećoj vojnoj pobjedi?

Piše: Petar Horvatić

 

Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena izrečena je u 18 sati dana 7. kolovoza 1995. godine. Ta izjava potvrdila je da konačna pobjeda naše pobjedničke vojske nije upitna, no ostalo je još nekoliko “džepova” otpora protivnika.

„Vojna operacija Oluja ’95 u bivšim sektorima sjever i jug je završena, a ustavno-pravni poredak i nadzor nad tim hrvatskim područjima danas u 18 sati potpuno su uspostavljeni“, izjavio je ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak na konferenciji za novinstvo Informativnog stožera Političke uprave hrvatskog Ministarstva obrane 7. kolovoza 1995.

To je značilo i službeni kraj pobjedničke vojne akcije Hrvatske vojske pod imenom Oluja.

Tog dana, 7. kolovoza 1995., Hrvatska vojska ušla je u: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja.

Za uspjeh “Oluje”, uz pobjedničku Hrvatsku vojsku i policiju, koju su predvodili načelnik GS HV-a general Zvonimir Červenko, načelnik Obavještajne uprave GS HV-a kontraadmiral Davor Domazet, zapovjednici Zbornih područja HV-a (generali Miljenko Crnjac, Luka Džanko, Ante Gotovina, Mirko Norac, Petar Stipetić) i skupnih snaga specijalne policije (general Mladen Markač), te zapovjednici na ostalim zapovjednim mjestima i obavještajnim dužnostima, zaslužno je zajedništvo većine Hrvata i  hrvatskih građana koji su se suprotstavili srpskoj agresiji, kao i uspješna državna politika, predvođena predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Svjetski državnici, a  posebice dužnosnici SAD-a, uglavnom su pokazali razumijevanje za provedenu operaciju. Između ostalog, rekli su da je “Hrvatska ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih Srba”. Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava.

Tijekom Oluje ‘95. hrvatski vojnici nisu srušili niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt; ipak, u razdoblju nakon završetka operacijezabilježena su kriminalna djela osvete ili ubojstva iz koristoljublja nad pojedinim Srbima te paljenje napuštenih kuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Hrvatska vlast je protiv takvih prekršitelja podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima zbog toga je osuđeno 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, a od tog broja 1492 osobe osuđene su na odgovarajuće kazne (za ubojstvo je osuđeno 27 osoba, a na izdržavanje teške zatvorske kazne u trajanju od 1 do 15 godina upućeno je 13 osoba). (podaci iz “Bijele knjige” – rujan 1999. koju su hrvatske vlasti predale Sudu za ratne zločine u Haagu).

Prošlo je više od dvadeset godina nakon uspješnog izvršenja vojno redarstvene operacije „Oluja“ u kojoj je oslobođeno više od 11 000 km2 te koja je omogućila povratak više od 250 000 hrvatskih izbjeglica iz 1991. godine. Drugi dan operacije obilježen oslobađanjem Knina danas se slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Ovom operacijom Hrvatska je vratila teritorij koji joj je otet u ime „velikosrpske ideje“ predvođene zločinačkim režimom u Srbiji na čijem je čelu bio Slobodan Milošević.

Oluja danas upravo zbog svega toga predstavlja pobjedu, slobodu i snagu te podsjeća na vrijeme kada su Hrvati i hrvatske vojne snage, unatoč svemu što je bilo protiv njih, uspjele izvršiti svoje ciljeve.

Izvor: narod.hr


 

Odsječena glava rimskom caru Majorijanu (461.)

Moćni Ricimer, germanski vojskovođa u rimskoj službi, izdao je Majorijana i dao ga uhititi. 

Jedan od posljednjih careva Zapadnog Rimskog Carstva – Majorijan okrutno je smaknut 7. kolovoza 461. godine .Na početku svoje vladavine Majorijan (457.) je imao vlast praktički samo nad Italijom, Dalmacijom i dijelom Galije, no svojim je osvajanjima uspio udvostručiti carski teritorij i povratiti velik dio Zapadne Europe pod svoju vlast. Pobijedio je Vizigote i Sveve u Hispaniji (današnja Španjolska) i vratio znatan dio njihovog teritorija pod Zapadno Rimsko Carstvo. Isto tako, pobijedio je Burgunđane i vratio južni dio Galije.

Međutim, moćni Ricimer, germanski vojskovođa u rimskoj službi, izdao je Majorijana i dao ga uhititi. Caru su oduzeli odjeću i dijadem, pretukli ga i mučili, a zatim mu odsjekli glavu kod rijeke zvane Iria, južno od današnjeg Milana (antički Mediolanum). Vojskovođa Ricimer postavio je zatim novog cara Libija Severa na prijestolje (Ricimer je zapravo bio stvarni vladar carstva, no nije sam uzeo prijestolje zbog svog germanskog podrijetla).

piše: Dražen Krajcar


Norvežanin Thor Heyerdahl prevalio 6.980 km na splavi Kon-Tiki (1947.)

Nakon 101 dana plovidbe splav Kon-Tiki doprla je do atola Raroia unutar Otočja Tuamotu u Francuskoj Polineziji. 

Dana 7. kolovoza 1947. godine ekspedicija pod vodstvom Thora Heyerdahla dovršila je svoje znamenito putovanje na splavi Kon-Tiki. Tom je ekspedicijom Heyerdahl želio dokazati da postoji mogućnost da su polinezijske otoke u prošlosti naselili ljudi iz pretkolumbovske Južne Amerike. Ekspedicija na splavi Kon-Tiki, sagrađenoj tradicionalnim južnoameričkim metodama, isplovila je iz Perua 28. travnja 1947. godine. Na splavi je bilo šest ljudi (uz Heyerdahla još četiri njegova sunarodnjaka Norvežana i jedan Šveđanin), a i jedna papiga.

Nakon 101 dana plovidbe splav Kon-Tiki doprla je do atola Raroia. Ukupno je ekspedicija prevalila oko 6.980 kilometara, a prosječna joj je brzina bila oko 1,5 čvorova. Atol Raroia, krajnja točka dosega Kon-Tikija, nalazi se unutar Otočja Tuamotu u Francuskoj Polineziji, oko 760 kilometara od Tahitija i gotovo 1.000 kilometara od otoka Bora-Bora. U političkom smislu atol Raroia pripada Francuskoj, kao sastavni dio Francuske Polinezije.


Američki predsjednik dobio neograničene ovlasti (1964.)

Prve pucnjeve u američko-vijetnamskom sukobu ispalili su Amerikanci, premda je administracija predsjednika Johnsona tvrdila suprotno. 

Američki je Kongres donio poznatu Rezoluciju o Tonkinškom zaljevu (službeni nazivPublic Law 88-408) 7. kolovoza 1964. godine. Ta je rezolucija davala predsjedniku Lyndon B. Johnsonu ovlast da u Vijetnamu upotrijebi vojnu silu neograničenog opsega i to bez potrebe službenog objavljivanja rata. Time je predsjednik dobio neograničene ovlasti, jer je mogao po svojoj volji uvesti zemlju u sukob s Vijetnamom i drugim državama Jugoistočne Azije bez prethodnog odobrenja Kongresa.

Navedena rezolucija nosi ime Tonkinškog zaljeva jer je na toj lokaciji pet dana ranije došlo do incidenta u kojem su Amerikanci i Vijetnamci prvi puta zapucali jedni na druge. Tonkinški zaljev veliki je zaljev pred obalom Sjevernog Vijetnama, u koji je američka ratna mornarica dovela je 1964. svoju flotu u izviđanje komunističkog Sjevernog Vijetnama. Incident je izbio kad su se jednom od američkih razarača – USS Maddoxu – približili sjevernovijetnamski torpedni čamci. Kapetan tog razarača, John J. Herrick naredio je da se na Vijetnamce puca ako se približe na manje od 10.000 jardi (9.144 metra). Kad su Vijetnamci to učinili, Amerikanci su doista počeli pucati.

Dakle, prve pucnje u američko-vijetnamskom sukobu ispalili su Amerikanci, premda je administracija predsjednika Johnsona tvrdila suprotno. Tri vijetnamska torpedna čamca počela su zatim progoniti USS Maddox. Amerikanci su pucali na njih svom silom (ispalili su preko 200 granata!). Vijetnamci su ispalili torpeda, ali nijednim nisu uspjeli pogoditi razarač. Jedini pogodak koji su Amerikanci primili bio je jedan projektil kalibra 14,5 mm. U pomoć američkom razaraču došao je nosač aviona USS Ticonderoga koji je poslao 4 aviona na vijetnamske torpedne čamce, pa su oni bili prisiljeni povući se. Sve u svemu, taj je incident dao predsjedniku Johnsonu ispriku da angažira američku vojsku u Vijetnamu, što je odvelo do eskalacije rata.

piše: Dražen Krajcar


Bitka kod Ganguta – prva važna pobjeda ruske mornarice (1714.)

Jedan od ruskih pomorskih zapovjednika bio Matija Zmajević, Hrvat rodom iz Perasta kod Boke Kotorske. 

Sedmog kolovoza 1714. godine ostvarila je ruska carska ratna mornarica svoju prvu važnu pobjedu. Radilo se o pomorskoj Bitki kod Ganguta, tijekom Velikog sjevernog rata između Rusije i Švedske. Ta se bitka dogodila na području današnje južne Finske, za koju su se u to doba borile Švedska i Rusija.

Ruski car Petar Veliki borio se protiv Šveđana za utjecaj na baltičkom području. Uspio je osvojiti praktički cijelu današnju južnu Finsku, no njegove tamošnje snage zatim je s mora blokirala švedska ratna mornarica. U svrhu probijanja švedske pomorske blokade Rusi su upotrijebili svoje ratne brodove.

Jedan od ruskih pomorskih zapovjednika bio Matija Zmajević, Hrvat rodom iz Perasta kod Boke Kotorske. Zmajević je ušao u službu cara Petra Velikog, a postao je čak i ruskim admiralom. Osobito se istaknuo u Bitki kod Ganguta, gdje je potopio sedam švedskih brodova.

Ruska pobjeda kod Ganguta bila je potpuna, u smislu da su sva švedska plovila bila ili zarobljena ili potopljena. Rusi su zarobili i švedskog admirala Nilsa Ehrenskiölda. Ruska carska ratna flota ostvarila je nakon bitke premoć na tom dijelu Baltičkog mora, tako da su Šveđani morali svojom flotom nastojati spriječiti napad na švedsku obalu.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI