5. rujna 1849. umro Antun Nemčić – domoljubni pisac žive pripovjedačke riječi

Piše: Petar Horvatić

 

Antun Nemčić rođen je 1813. u mađarskom mjestu Edde, a umro je na današnji dan 1849. u Križevcima.

U krugu iliraca prijateljevao je s Tomom Blažekom i Ljudevitom Gajem. Službeničku karijeru započeo je kao sudac u Križevcima. Godine 1836. pristav je Županije križevačke i bio premješten u Moslavinu u Osekovo, gdje je 1838. postao počasnim sucem. Tada se već ozbiljno bavio književnim radom. Iz tog vremena datira i njegovo prijateljstvo s književnikom Mirkom Bogovićem s kojim je ostao u najprisnijem odnosu sve do svoje smrti. Povijesne 1848. godine bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, a početkom travnja 1849. imenovan urednim bilježnikom Županije križevačke. Smrt ga je zatekla na službenom putu.

Njegovo je najznačajnije djelo putopisna zbirka Putositnice.

Putositnice nisu neka vrsta nadomjestka današnje novinske reportaže, već je to proza koja je ostvarila i svojevrsni autentični narativni izraz, nezavisan od samog sadržaja izvještavanja. U Putositnicama nas ne zaokupljaju samo događaji nego i način na koji su zabilježeni. Putovanje, kazuje sam Nemčić, može se prispodobiti s polaskom zbirke od slika. Ko što čovjek u njoj mnogo puta uz raskričane slike hladno prolazi dočim se k manje raskalašenomu gdjekojemu tvoru i nehotice natrag vraća, tako i putnik često pokraj raznih prizora stupa bez da mu se ovi u pameti ustanove, dočim možebiti manje znatna pojavljenja u sudjelovanju raznih okolnosti dušu mu zanesu. Što drugi možebiti ni napomenuo ne bi, to mi i nehotice iz uspomena u pero dolazi.

Prvi put u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća susrećemo živu pripovjedačku riječ koja svoje opravdanje ne traži samo u jeftinom zapletu, što zamršenijoj fabulaciji i “srcedrapateljskom” sižeu, već izrasta iz autentične jezične interpretacije zbivanja. Putositnice su mala ali dragocjena vratašca odškrinuta prema budućnosti proze jedne književnosti i bez obzira na točne primjedbe da je sintaksa Antuna Nemčića uglavnom latinske provenijencije, u njegovim ostvarenjima kao što su Putositnice, nezavršena proza Udes ljudski, te komedija Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac uvijek otkrivamo pisca koji je u stanju pružiti radnju, određenu atmosferu, stvoriti samosvojne karakterizacije pojedinih osoba ili situacija i sve to izraziti jezikom koji razumijemo.

U njegovom rodnom seocetu Edde u Mađarskoj, 28. svibnja 2006. godine je u mjesnoj crkvi, na inicijativu Družbe braća hrvatskoga zmaja – zmajskoga stola u Križevcima, otkrivena spomen – ploča s likom Antuna Nemčića. Na svečanosti otkrivanja sudjelovali su uglednici iz Hrvatske i Mađarske, te mješoviti zbor Hrvatskoga pjevačkoga društva Kalnik, otpjevavši skladbu Domovini.

 

Izvor: narod.hr/krizevci.eu       

 

5. rujna 1891. Zagreb – više od milijun putnika se prevezlo prvim tramvajem u gradu od 42.000 ljudi!

 

 

1.009.404 putnika prevezlo se novim tramvajem samo tijekom prve godine rada. To je vrlo visoka brojka, naročito ako se uzme u obzir da je Zagreb u to vrijeme imao samo oko 42.000 stanovnika. 

Prvi tramvaj u gradu Zagrebu pušten je u pogon na današnji dan 1891. godine, u 13 sati. Tog dana bila je subota i interes za novo zagrebačko prijevozno sredstvo bio je iznimno velik. Sljedećeg dana (u nedjelju) prevezlo se tramvajem čak 20.005 osoba, a tijekom prve godine gotovo nevjerojatnih 1.009.404 putnika. To su vrlo visoke brojke, naročito ako se uzme u obzir da je Zagreb u to vrijeme imao samo oko 42.000 stanovnika. Za pogon prvih zagrebačkih tramvaja koristila se konjska vuča. Prosječna cijena vožnje iznosila je oko 12 filira, a tijekom prve godine zarađeno je ukupno 77.800 forinti.

Trasa tog prvog konjskog tramvaja bila je sljedeća: započinjala je kod današnjeg Kvaternikovog trga (gdje je u to doba bila mitnica kraj tvornice konjaka – kasnije upravne zgrade Badela), išla je Vlaškom ulicom, Draškovićevom, Jurišićevom, prelazila Trg bana Jelačića, pa nastavljala Ilicom do Mandalice (današnja Mandaličina ulica). Od te glavne rute odvajale su se dvije pruge koje su vodile na jug. Prva je išla od Ilice do Zapadnog kolodvora (tada nazivanog Južni kolodvor), a druga Frankopanskom ulicom, pa sve do kraja Savske ceste tj. do Savskog mosta. Remiza se nalazila na Savskoj cesti, na mjestu gdje je danas smješten Tehnički muzej.

Za zagrebački konjski tramvaj vagoni su naručeni iz Graza, iz tvornice Weitzer. Bili su dugački 5 metara, široki 1.8 i visoki 2.5 metara. Ukupno se raspolagalo sa 17 zatvorenih i 15 otvorenih vagona. Svaki vagon je s lakoćom vukao po jedan konj. Ukupno je nabavljeno 70 konja, koji su se izmjenjivali u službi. Svaki je konj prevaljivao prosječno 26 do 28 kilometara na dan, a brzina tramvaja bila je oko 7,5 kilometara na sat. Takav je konjski tramvaj u Zagrebu djelovao sve do 1910. godine, kad ga je zamijenio električni tramvaj.

Zagreb, glavni grad Hrvatske, je do stvaranja Jugoslavije u pravom smislu bio grad koji je u potpunosti bio uključen u europski način života i europsku kulturu i civilizaciju. Posvemašnje uništenje europske kulture u Zagrebu počelo je stvaranjem Jugoslavije, ali je najradikalnije oblike civilizacijske destrukcije Zagreb doživio u komunističkoj diktaturi kada se posve unazadio poput ostalih bisera srednje Europe: Praga, Budimpešte, Pečuha, Krakowa i drugih.

 

Izvor: narod.hr

5. rujna 1774. SAD – prvo zasjedanje Kongresa u skromnoj zgradi u Philadelphiji

 

Taj „Kontinentalni kongres“ iz doba prije stjecanja nezavisnosti izravni je predak današnjeg Američkog kongresa (parlamenta SAD-a koji se sastoji od Senata i Zastupničkog doma). Zanimljivo je da je budući prvi američki predsjednik George Washington u to vrijeme bio još samo pukovnik dobrovoljaca iz Virginije, tada britanske kolonije.

Na današnji dan 1774. godine održano je prvo zasjedanje američkog Kontinentalnog kongresa. Riječ je bila o sjednici od izvanrednog povijesnog značenja, jer je to bila zapravo prva zajednička skupština predstavnika američkih kolonija koje će kasnije osnovati SAD. Naziv „Kontinentalni kongres“ potječe od činjenice da su obuhvaćene kolonije sa sjevernoameričkog kontinenta. Riječ „kongres“ kasnije će biti nastavljena u tradiciji američkog parlamentarizma, sve do danas. Naime, taj Kontinentalni kongres izravni je predak današnjeg Američkog kongresa (parlamenta SAD-a koji se sastoji od Senata i Zastupničkog doma).

Prvo zasjedanje održano je u skromnim uvjetima – u nevelikoj zgradi zvanoj Carpenters’ Hall – koja je pripadala stolarskom cehu u Philadelphiji. Skupili su se predstavnici 12 kolonija tj. svih kolonija koje će osnovati SAD osim Georgije.

Spomenutih 12 kolonija poslalo je ukupno 56 zastupnika. Među tim znamenitim začetnicima američke nezavisnosti bili su mnogi kasnije vrlo poznati ljudi – Samuel Adams i njegov rođak John Adams (kasnije predsjednik SAD-a), John Jay (kasnije prvi vrhovni sudac SAD-a), Richard Henry Lee (rođak kasnijeg slavnog južnjačkog general Leeja) te George Washington.

Zanimljivo je da je budući prvi američki predsjednik George Washington u to vrijeme bio još samo pukovnik dobrovoljaca iz kolonije Virginije. Jedan od najznačajnijih dokumenta koje je izradio prvi Kontinentalni kongres bila je peticija britanskom kralju Georgeu III. u kojoj su se tražili bolji uvjeti za stanovnike američkih kolonija.

Izvor: narod.hr


D’Artagnan uhitio ministra koji je živio luksuznije od samog kralja (1661.)

Kao ministar financija Luja XIV., Nicolas Fouquet se silno obogatio oslabivši granicu između državne riznice i svoje osobne imovine. Što je najvažnije, svoje bogatstvo je javno pokazivao, organizirajući raskošne svečanosti i izgradivši dvorac Vaux-le-Vicomte, raskošniji od bilo kojeg kraljevog dvorca. Luj XIV. to nije mogao tolerirati i odlučio je ukloniti ga.

Petoga rujna 1661. godine kapetan mušketira d’Artagnan (prema čijem je uzoru Alexandre Dumas napisao djelo Tri mušketira) uhitio Fouqueta i sproveo ga na suđenje. Osuđen je na doživotni zatvor, koji je proveo u zloglasnom zatvoru-tvrđavi Pignerol (u blizini francusko-talijanske granice). Tamo mu je sluga bio misteriozni zatvorenik kojeg su nazivali čovjek sa željeznom maskom, a o kojem je također napisano mnogo djela. Fouquet je umro 19 godina nakon uhićenja.

Snimljen “Padajući vojnik” (1936.)

Endre Ernő Friedmann rodio se u židovskoj obitelji u Budimpešti 1913. godine. Zbog ljevičarskih uvjerenja morao je napustiti Mađarsku nakon čega je otišao u Njemačku. Tamo je započeo studij novinarstva i počeo se baviti fotografijom. Objavljena mu je fotografija Lava Trockog u jednim berlinskim novinama. Nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast 1933. otišao je u Beč pa u Pariz.

S novom partnericom Gertom Pohorylle izmislio je lik američkog fotografa pod imenom Robert Capa. Nakon što je otkriven, odlučio je preuzeti to ime. Zbog fotoreportaže je otišao u Španjolsku, gdje je bjesnio građanski rat. Rober Capa je fotografirao borbu između republikanskih trupa i frankovih ustanika. Njegove su fotografije objavljene i u američkom časopisu Life i time postaje poznat. Međutim, fotografija koja je obišla svijet i učinila ga slavnim zvala se Padajući vojnik. Dana 5. rujna snimio je ustrijeljenog republikanskog vojnika kako pada na zemlju u trenutku smrti. Ta je fotografija postala najpoznatija fotografija Španjolskog građanskog rata i jedna od najpoznatijih u 20. stoljeću. Neki su stručnjaci kasnije tvrdili da je namještena i da je Robert Capa lagao o mjestu nastanka i imenu vojnika.

Piše: Marsela Alić

Bitka kod Kranona (322. pr. Kr.)

Nakon smrti Aleksandra Velikog Atena se ustala protiv makedonske vlasti u Grčkoj. Uskoro je Atena našla saveznike i krenula u borbu protiv Makedonaca. U početku su Atenjani imali dosta uspjeha. Makedonci su poraženi kod Plateje u Beociji, a makedonski regent Antipater je zarobljen u gradu Lamiji. Potom je makedonski vojskovođa Krateros krenuo u bitku na ravnici kod Kranona. Makedonska je vojska imala od 34.000 do 48.000 vojnika i bila brojčano nadmoćnija nad Grcima, kojih je bilo od 25.000 do 28.000. Bitka kod Kranona održala se 5. rujna 322. pr. Kr. između atenske vojske i Etoljana s jedne strane te Makedonaca i Beoćana s druge strane. Ishod ove bitke bio je odlučujuć za ishod Lamijskog rata.

Realno gledano, bitka je završila neriješeno i nije označila kraj Lamijskog rata, nego je grčki poraz ubrzao raspad savezništva. Pored toga, Atenjani su imali manje resursa, pa su prvi zatražili sklapanje mira. Nakon što je makedonska flota potpuno porazila grčku flotu u Bitki kod Amorgosa, vođe ustanka su obješeni ili su počinili samoubojstvo. Bili su to govornik Hipereid i političar Demosten. Atena je morala prihvatiti oligarhiju i zaboraviti na demokraciju, a Makedonci su postavili promakedonske političare na vlast. Atena nije izgubila samo samostalnost nego i kontrolu nad morem. Konačna posljedica Bitke kod Kranona je gubitak samostalnosti grčkih državica.

Piše: Marsela Alić

Taksi vozila spasila Pariz od nadirajućih Nijemaca u Prvom svjetskom ratu (1914.)

Njemački generalštab, na čelu s generalom Moltkeom, nećakom feldmaršala Moltkea koji je porazio Francusku u Francusko-pruskom ratu, imao je uoči Prvog svjetskog rata samo jednu strategiju koja je mogla uspjeti – da porazi Francusku prije nego se carska Rusija uopće stigne mobilizirati. U suprotnom bi se Njemačka morala istovremeno boriti na dva fronta – zapadnom i istočnom. Trik kojim se namjeravalo napasti Francusku sastojao se u tome da se ne napada francuska granica direktno, nego da se prvo osvoji Belgija, a onda kroz nju napadne Francuze na mjestu gdje im je slabija obrana.

I doista, činilo se da njemački plan uspijeva. Nijemci su pregazili Belgiju bez objave rata i zarili se duboko u francuski teritorij na domak Pariza. Međutim, uslijed prevelike brzine napredovanja napravili su fatalnu pogrešku – ostavili su bok svoje vojske nebranjen. Saveznici su to brzo iskoristili i svim se snagama suprotstavili neprijatelju.

Zapovjednik obrane Pariza upotrijebio je čak šest stotina pariških taxi-vozila da preveze rezervne trupe na bojište. Nijemci su bili prisiljeni na povlačenje. Moltke je izvijestio njemačkog cara: “Vaše veličanstvo, izgubili smo rat.” I doista, poraz na Marni 1914. otegnuo je rat na sljedeće četiri godine. Da su Nijemci pobijedili, rat bi vjerojatno bio gotov već prve zime, a ovako je nastala duga agonija rovovskog ratovanja, u kojoj su stradali milijuni vojnika.

Izvor:Povijest.hr

 

PODIJELI