4. studenog 1945. Pokušaj atentata na nadbiskupa Stepinca u Zaprešiću- što se dogodilo u ulici koja i danas nosi ime zločinca Tita?

Piše: Mihaela Tikvica

Od samog svog dolaska na vlast komunisti su provodili krvavi obračun sa svim institucijama koje nisu mogli apsolutno podvrgnuti svojoj vlasti. Katolička crkva, budući da se njezin poglavar nalazi izvan granica Jugoslavije, bila je najnepoželjnija režimu te je, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom blaženim Alojzijem Stepincem, postala žrtvom najbrutalnijih progona.

Da je komunistička vlast pokušavala „ukloniti“ nadbiskupa Stepinca već od samog početka, i mnogo prije organiziranja montiranog suđenja, svjedoči i nemili događaj koji se zbio prilikom osnutka župe svetog Petra u Zaprešiću, 4. studenog 1945. Ovaj događaj detaljno je opisan u knjizi autora Ilije Nikolića, Kardinale, oprosti!, iz koje su preuzeti i tekstovi dokumenata koji se ovdje navode.

Kamenovanje i pucnjava prema nadbiskupovom automobilu, fizički napad na župnika

Toga je dana nadbiskup dovezen je automobilom pred crkvu sv. Petra apostola kako bi služio svečanu svetu misu povodom utemeljenja župe. Ondje su se već okupili mjesni vjernici te novoimenovani župnik, isusovac, otac Matija Pašiček. No, pred crkvom se također nalazila skupina ljudi instruiranih od strane režima, među kojima je bilo i naoružanih. Kad se nadbiskupov automobil zaustavio, bio je zasut kamenjem i trulim jajima, a uskoro su se začuli i hici. Međutim, zahvaljujući brzoj reakciji nadbiskupova vozača automobil je, oštećen, uspio izmaći i produžiti cestom prema Brdovcu.

Župnik Matija Pašiček, koji je izašao iz crkve kako bi pokušao smiriti napadače, bačen je na pod te gotovo nasmrt pretučen. Jedan od napadača tada je pored njega položio pištolj, što je poslužilo za kasnije lažne optužbe da je župnik kod sebe imao oružje i pucao iz njega.

Stepinčeva okružnica nakon ovog događaja

Kako je komunistička propaganda odmah započela s lažnim prikazivanjem ovog događaja, tri dana nakon toga nadbiskup Stepinac uputio je okružnicu svećenicima Zagrebačke nadbiskupije u kojoj svjedoči o onome što je doživio. Okružnica započinje riječima: Časna braćo svećenici! S velikom boli u duši moram vam saopćiti, da mi je sada nemoguće vršiti natpastirsku službu u nadbiskupiji i izvan Zagreba nakon napadaja na mene i moju pratnju u Zaprešiću, 4. studenog o. g. Toga sam dana htio otvoriti novu župu, koju već odavno žele tatmošnji vjernici, zapisao je nadbiskup te nasavio opisom napada. Okružnicu je završio riječima: Iako sam dakle za sada prisiljen da obustavim svoje uobičajene pastirske pohode po Nadbiskupiji, ja ću ipak i dalje ostajući na svom mjestu braniti nauku Božju i prava svete Crkve, pa i uz cijenu vlastitoga života.

Sudbina župnika o. Matije Pašičeka bila je teška. Nakon što je brutalno pretučen, skupina župljana pobrinula se za njega te ga odvezla natrag isusovcima u Zagreb, koji su toga dana u svoju kućnu arhivu zapisali: Iz Zaprešića doveli su o. Pašičeka, koga su seljaci partizani istukli tako, da se ni micati ne može. Samo kratko toga, u montiranom sudskom procesu, o. Pašiček osuđen je na kaznu lišenja slobode u trajanju od dva mjeseca.

Ulica u kojoj se zbio napad i danas nosi ime po diktatoru Titu

Sve do osnutka župe tog 4. studenog, Zaprešić je potpadao pod župu u susjednom Brdovcu. Danas župa svetog Petra broji oko 10 600 vjernika, a uz nju Zaprešić ima i drugu župu, Marije Kraljice Apostola, osnovanu 1995.

Crkva svetog Petra, ispred koje se zbio napad, nalazi u se u glavnoj ulici, nakon pružnog prijelaza na ulazu u Zaprešić, a usprkos demokraciji u kojoj živimo, ulica i danas nosi naziv po diktatoru čiji je režim provodio ove napade.

Pročitajte koje još ulice i trgovi u Hrvatskoj nose Titovo ime

dio podataka, kao i izvoni tekstovi dokumenata preuzeti su iz knjige autora Ilije Nikolića “Kardinale, oprosti!”, Cro-graf, Jablanovec- Zaprešić, 2005.

Izvor: narod.hr/sv-petar-zapresic.hr

 


 

Koprivnica – slobodni kraljevski grad (1356.)

Središte Podravine, grad Koprivnica 4. studenog 1356. godine dobio je povlastice slobodnog kraljevskog grada (lat. Kapruncha civitas libera regia) od hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i taj dan danas se obilježava kao Dan grada. Do tada je Koprivnica bila u posjedu velikaša Mikca Mihaljevića i njegovih sinova.

Dobivenim povlasticama dolazi do naglog uspona koprivničkog gradskog naselja. Naime, građani slobodnih kraljevskih gradova imali su pravo na izbor vlastitog suca te pravo slobode trgovine i održavanja sajmova što je rezultiralo pritjecanjem stanovništva te razvojem obrta i trgovine. Koprivnica je napredovala i zbog jačanja trgovinskog prometa uzduž podravske magistrale pod utjecajem napredovanja grada Varaždina. Pri tome je Koprivnica imala prednost lokacije na transverzalnom odvojku prema jugu, tj. prema Zagrebu i dalje prema Jadranskom moru, ali i na sjever prema Ugarskoj.

U prvoj polovici 15. stoljeća grad ponovo prelazi u posjed vlastelina (zagrebački biskup, grofovi Celjski, Keglevići…) da bi 1547. odlukom Ferdinanda I. Habsburškog ponovo došla pod izravnu kraljevsku vlast.

Ona je otada zadržala status slobodnog kraljevskog grada, a izgradnjom renesansne utvrde (u drugoj polovici 16. stoljeća) postaje središte generalata Slavonske vojne krajine.

Inače, Koprivnica je dobila ime po istoimenom potoku koji se spominje u listinama hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića iz 1207., 1209. i 1217. godine. Samo naselje prvi puta se spominje 1272. godine u darovnici kralja Ladislava IV. Kumanca kaštelanu i vitezu koprivničke utvrde Bakaleru. Godine 1292. u Koprivnicu dolaze franjevci na poziv bana Henrika Gisingovca i podižu samostan i župnu crkvu Blažene Djevice Marije.

Piše: Dražen Krajcar

 

Prva izvedba opere Nikola Šubić Zrinjski (1876.)

Najpopularnije hrvatsko glazbeno-scensko djelo, opera Nikola Šubić Zrinjski,skladatelja Ivana pl. Zajca prvi put izvedena je 4. studenog 1876. godine. Opera je praizvedbu imala u tadašnjem Narodnom kazalištu na zagrebačkom Gornjem gradu, na uglu Markovog trga i današnje Ćirilometodske ulice (današnja Starogradska vijećnica). Dirigirao je sam Ivan pl. Zajc.

Libreto za operu Nikola Šubić Zrinjski napisao je Hugo Badalić, književnik iz Slavonskog Broda, a nastala je na temelju Zajčevog operetnog zbora U boj!(na stihove Franje Markovića). Radnja opere događa se u rujnu 1566. godine u vrijeme opsade utvrde Siget od strane osmanskih snaga i prati Zrinskog, njegovu obitelj i njegove časnike koji odoljevaju višestruko brojnijem neprijatelju. Iako je osmanski sultan, Sulejman Veličanstveni umro, njegovu smrt njegovi najbliži podređeni skrivaju kako ne bi došlo do pubune među vojnicima. Opsada se odužuje i Nikola shvaća da im nema spasa. Njegova kći Jelena traži svog zaručnika i sigetskog časnika da ju ubije. Nikola se svečano oblači, spali sve blago i kreće u časnu smrt zadnjim jurišem uz poklić „U boj, u boj!“. Njegova žena Eva zatim spali utvrdu.

Iako su prve kritike stručnjaka bile negativne, publiku je opera oduševila. Do danas je izvedena više od 1.300 puta u Hrvatskoj i diljem svijeta. Posebno impresivna bila je izvedba u Japanu 2006. godine kada je pjesmuU boj, u boj! izveo zbor od 1.000 članova pod ravnanjem maestra Katsuakija Kozaija.

Piše:Dražen Krajcar

 

Sovjetski tenkovi ušli u Budimpeštu (1956.)

Dana 4.11.1956. godine ušli su sovjetski tenkovi u mađarski glavni grad Budimpeštu kako bi ugušili tamošnju revoluciju. Tenkovi su već prethodnog dana potpuno okružili grad, a oko 3:00 ujutro počeli su ulaziti u njega istodobno sa sjevera i juga. Tenkovi su se rasporedili uzduž Dunava, osiguravši mostobrane, čime su zapravo podijelili grad na dva dijela, i to prije nego je ispaljen ijedan metak. Prvi pucnjevi dogodili su se oko 4:25 ujutro istog dana. Uskoro su se u svim četvrtima Budimpešte mogli čuti pucnjevi iz sovjetskih tenkova i artiljerije.

Vrhovni zapovjednik operacija bio je sovjetski maršal Ivan Konjev. On se proslavio još tijekom Drugog svjetskog rata, stekavši dva naslova heroja Sovjetskog Saveza, kao i čin maršala Sovjetskog Saveza (najviši mogući čin u SSSR-u ne računajući generalissimusa). Maršal Konjev bio je u to vrijeme vrhovni zapovjednik oružanih snaga Varšavskog pakta. Istodobno, maršal Georgij Žukov bio je sovjetski ministar obrane (Žukov je već bio trostruki heroj Sovjetskog Saveza, a mjesec dana kasnije postao je i četverostruki). Snage Varšavskog pakta raspolagale su u Mađarskoj s otprilike 17 divizija, što je bila impozantna sila, te je revolucija u Mađarskoj ugušena.

 

Najsramotniji poraz američke vojske u povijesti (1791.)

Bitka kod Wabasha u kojoj je američka vojska doživjela najteži poraz u čitavoj svojoj povijesti dogodila se 4. studenog 1791. godine. Taj poraz Amerikancima su nanijeli Indijanci, i ujedno predstavlja najveću pobjedu Indijanaca nad bijelcima. Bitka se dogodila u blizini rijeke Wabash na američkom Srednjem Zapadu, otprilike na granici današnjih saveznih država Indiana i Ohio.

Sjedinjene Američke države izborile su nezavisnost od Velike Britanije svega 8 godina ranije. Mirovnim ugovorom s Britancima, SAD-u je prepušteno golemo dotadašnje britansko područje u zaleđu američkih kolonija. Naime, Britanija je SAD-u prepustila svu zemlju južno od Velikih jezera i istočno od rijeke Mississippi. Mlade Sjedinjene Američke Države time su dobile ogroman teritorij naseljen uglavnom Indijancima. Na tom teritoriju američki bijelci nisu namjeravali pustiti Indijance da na miru žive, nego su ga odlučili kolonizirati i podvrći svojoj direktnoj vlasti.

Ogromni divlji teritorij o kojem je riječ, američka je vlada organizirala kao veliku upravnu jedinicu nazvanu Sjeverozapadni teritorij. Na čelo mu je postavila guvernera, moćnog generala Arthura St. Claira, inače škotskog porijekla. On je ujedno bio glavni zapovjednik čitave američke vojske, što je dovoljno pokazivalo koliko je SAD važnosti polagao u vojno pacificiranje tog teritorija.

General St. Clair time je vladao nad ogromnim područjem Sjeverozapadnog teritorija od 670.000 četvornih kilometara (veće od Njemačke i Italije zajedno). To područje danas pokrivaju američke savezne države Ohio, Indiana, Illinois, Michigan, Wisconsin i dio Minnesote.

Neprijateljstvo bijelaca i Indijanaca sve više je raslo, pa se general St. Clair uputio s vojskom pacificirati starosjedioce. Imao je isprva oko 2.000 ljudi, no što su više ulazili u indijanski teritorij, sve je više vojnika dezertiralo. Na kraju je St. Clairu ostalo svega oko 1.000 vojnika, a i oni su bili lošeg raspoloženja. Indijanci su, naprotiv, bili vrlo borbeni. Skupili su 1.000 ratnika pod vodstvom triju poglavica – Male kornjače (engl. Little Turtle), Plave jakne (engl. Blue Jacket) i Buckongahelasa. Kad su se umorni Amerikanci utaborili kod rijeke Wabash, Indijanci su ugledali dobru priliku. Naime, Amerikanci nisu izgradili nikakve utvrde, pa su bili posve nezaštićeni od napada. Indijanci su napali na prepad, za vrijeme dok su bijelci doručkovali.

Nastalo je neviđeno klanje. Od oko 1.000 bijelaca, jedva se 48 uspjelo izvući bez ozljeda. Ostavši bez municije opkoljeni Amerikanci su u očaju stavili bajunete na puške i pokušavali jurišati na Indijance. Ovi bi bijelce samo propuštali između svojih redova, tako da bajunete nisu djelovale, a zatim bi ih gonili s leđa i ubijali.

Američki gubici iznosili su oko 95 %, što ni prije ni kasnije nije zabilježeno u ratovima. Indijanaca je poginulo samo 21, a svega 40 ih je ranjeno. Još danima su Indijanci kasnije spaljivali zarobljene bijelce. General St. Clair uspio je pobjeći, a kad je došao k predsjedniku Washingtonu, ovaj je inzistirao na njegovoj ostavci na mjestu glavnog zapovjednika čitave američke vojske.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr

 

PODIJELI