3. kolovoza 2017. fra Bonaventura Duda – velikan poniznosti

Ljetni mjeseci povlašteno su vrijeme hodočašćenja u Marijina svetišta. Jedan takav hodočasnik – fra dr. Bonaventura Duda – svoj je zemaljski životni put završio prošlog 3. kolovoza 2017. godine.

Ovaj izniman svećenik bio je spoj istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku, te čovjek izuzetne mudrosti i učenosti. Osobito ga je krasila najveća kršćanska i ljudska vrlina – poniznost.
Njegove nadahnute propovijedi dovodile su tisuće ljudi do suza, do brojnih obraćenja gurajući ih u nova promišljanja, pitanja i odluke na životnim prekretnicama.

Da ga je čovjek sreo na ulici ne poznajući ga, nikada ne bi rekao da se radi o jednom od najvećih umova ne samo franjevačke provincije, već i cijele Crkve u Hrvata, te o jednom od najvećih intelektualaca koje je Hrvatska uopće dala. Veliki teolog, bibličar, poznavatelja starih bibiljskih jezika, pjesnik, prevoditelj i puno više od toga bio je ovaj velikan – skromni i ponizni fra Bonaventura Duda.

Pored svih dostignuća, talenata i darova ostao je ponizan i jednostavan do same smrti. Vrlina i krepost poniznosti i jednostavnosti je nešto najljepše što može krasiti život čovjeka i privući drugog čovjeka. Upravo to je bilo ono što je tako snažno hrvatske ljude privuklo i ovih dana Zlatku Daliću i Luki Modriću i Oliveru Dragojeviću, koji su te kreposti tako istakli da je čak ni oholi poltičari nisu mogli pokvariti svojim “skromnim istupima”. Poniznost je takva da privlači sve i svakoga osim – oholica. Oni je preziru iz sveg srca, jer sami ne mogu dokučiti tu tajnu ljudske egzistencijalne biti, a koju je čovjeku otkrio “najponizniji od naponiznijih” – Isus Krist sa Križa.

Njega, Gospodina Isusa, je svim srcem nasljedovao ponizni franjevac fra Duda koji već, evo, godinu dana nedostaje svome hrvatskom puku, baš kao i njegovi veliki učitelji poniznosti: Franjo Kuharić i Alojzije Stepinac.

Sada sva trojica, sa ostalim hrvatskim poniznim i svetim dušama, mole za nas i svoj hrvatski narod kod Gospodina.

 

Biti mi daj

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam,
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj!

Bonaventura Duda

 

 

Izvor: narod.hr

 

U Habsburškoj Monarhiji osnovana Kraljevina Ilirija (1816.)

Kraljevina Ilirija je pri svom osnivanju obuhvaćala znatan dio današnje Republike Hrvatske, uključujući područje između Save i Kupe (sve do Siska), Gorski kotar, Rijeku i Istru.

Kraljevina Ilirija u sastavu Habsburške Monarhije osnovana je trećeg kolovoza 1816. godine. Stvorena je od dijelova hrvatskih, slovenskih, austrijskih i talijanskih zemalja koje su ranije pripadale Napoleonovom Francuskom Carstvu. Naime, u Napoleonovo doba na tom području postojale su Ilirske provincije kao dio Francuskog Carstva, a prostirale su se od Koruške do Boke Kotorske. Nakon Napoleonovog pada pripalo je to područje Habsburškoj Monarhiji pa je njegov sjeverni dio organiziran u obliku spomenute Kraljevine Ilirije.

Kraljevinu Iliriju činila su dva gubernerija – Primorski i Ljubljanski. Primorski je sjedište imao u Trstu, a obuhvaćao je dotadašnji tršćanski gubernerij (Gorišku s Gradiškom, Pazinsku grofoviju i Hrvatsko primorje s Rijekom), kojemu je bio dodan karlovački okrug, pa se na okupu našla cijela bivša pokrajina civilna Hrvatska. Ljubljanski gubernerij, sa sjedištem u Ljubljani, činile su Kranjska i Koruška. Jedan od razloga stvaranja te jedinice, nakon pripojenja Ilirskih pokrajina 1814. Austriji, bilo je uređenje pomorskoga prometa i austrijski nadzor nad ugarskim prekomorskim vezama te otpor protiv ugarskih nastojanja za pripojenjem dijela Ilirskih pokrajina. Izravna posljedica bilo je uvođenje austrijskoga poreznog sustava i uprave na njemačkom jeziku u civilnoj Hrvatskoj južno od Save te njezino odvajanje od ostaloga dijela Hrvatske. Zbog otpora hrvatskoga i ugarskoga plemstva, civilna Hrvatska južno od Save s Rijekom ipak je 1822. vraćena banskoj Hrvatskoj. Budući da je time propala glavna svrha njezina postojanja, Ilirija se počela raspadati. Kvarnersk otoci pripojeni su Istri, pa su s njom od 1825. činili pazinski okrug Austrijskoga primorja, dok je donja Koruška 1825. pripala ljubljanskomu guberniju.

Ipak, Habsburški su vladari u svom su vladarskom naslovu koristili titulu kraljeva Ilirije (lat. Rex Illyriae) sve do 1918. godine.

piše: Dražen Krajcar


Ivan pl. Zajc – utemeljitelj hrvatske opere (1832.)

Do njegovog dolaska u Zagreb bila je izvedena samo jedna hrvatska opera –Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.

Skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog, autor najpoznatije hrvatske opere Nikola Šubić Zrinski, Ivan plemeniti Zajc rođen je trećeg kolovoza 1832. godine. Rodio se u Rijeci gdje mu je otac Johann Zaitz, češkog podrijetla, službovao kao vojni kapelan. Od oca je dobio prvu glazbenu naobrazbu. U Rijeci je završio glazbenu školu, a zatim je otišao na studij kompozicije na Konzervatoriju u Milanu. Već za studija izvedeno mu je nekoliko djela, a sam je sudjelovao u izvedbi kao koncertni majstor i dirigent.

Vrativši se u rodni grad, prihvaća mjesto dirigenta i koncertnog majstora Gradskog kazališnog orkestra. Uz to podučava gudačke instrumente u Filharmoničkom društvu te sustavno sklada komornu i orkestralnu glazbu i opere – Adelija, Mesinske nevjeste,Amelia ili Razbojnik i dr.

Godine 1862. odlazi u Beč gdje se uspješno bavi pisanjem opera. Već njegova prva opereta Momci na brodu doživljava veliki uspjeh kod publike i kritike. Piše i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među kojima se ističe rodoljubni zbor U boj koji će kasnije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinski. Nakon imenovanja počasnim članom Hrvatskoga glazbenog zavoda (1867), započeli su pregovori o Zajčevu dolasku u Zagreb, što je i ostvareno u siječnju 1870., kada je došao na mjesto ravnatelja novoosnovane Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta i Hrvatskoga glazbenog zavoda. Novu je opernu scenu otvorio svojom operom Mislav, a nacionalnu povijesnu trilogiju nastavio je operama Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski, nakon čega se okrenuo vedrijim temama u operama i operetama. Uz to je na zagrebačku opernu scenu do 1889. postavio gotovo 90 opera (prije svega G. Verdija, potom G. Donizettija, G. Meyerbeera i dr.) i opereta (nekoliko vlastitih, zatim F. von Suppéa, J. Offenbacha i dr.).

Zajčev opus je vrlo bogat i broji oko 1.200 raznovrsnih djela. Radna soba maestra, u kojoj je skladao do kraja života, danas je smještena u Muzeju grada Zagreba. Za kraj navest ćemo jednu zanimljivost – Glazba za himnu čileanske ratne mornarice preuzeta je iz njegove opere Nikola Šubić Zrinski.

Ivan pl. Zajc preminuo je 1914. godine u Zagrebu.

piše: Dražen Krajcar


Škotski kralj James II. poginuo od eksplozije topa (1460.)

Bilo je to još doba srednjeg vijeka i topovi su bili prilično moderno oružje (u to se vrijeme većim dijelom još uvijek ratovalo hladnim oružjem). Kralj je prisustvovao opaljivanju jednog od topova. Međutim, taj je top eksplodirao, a jedan komad pogodio je kralja i ubio ga.

Dana 3. kolovoza 1460. godine poginuo je škotski kralj James II. kad je pri ispaljivanju eksplodirao jedan od njegovih topova. Naime, kralj je u tom trenutku vršio opsadu dvorca Roxburgh u južnoj Škotskoj, a pri tome je koristio znatan broj topova uvezenih iz Flandrije. Bilo je to još doba srednjeg vijeka i topovi su bili prilično moderno oružje (u to se vrijeme većim dijelom još uvijek ratovalo hladnim oružjem).

Kralj je prisustvovao opaljivanju jednog od topova, imena Lav. Međutim, taj se top raspao od eksplozije baruta, a jedan komad pogodio je kralja u nogu. Navodno je kraljeva bedrena kost bila prepolovljena i on je ubrzo umro. Škoti su nastavili s opsadom i osvojili dvorac, predvođeni Georgeom Douglasom, earlom od Angusa. Kralja je naslijedio na prijestolju njegov malodobni 9-godišnji sin James III.


Podmornica USS Nautilus ispod arktičkog leda došla do Sjevernog pola (1958.)

USS Nautilus bila je prva podmornica na nuklearni pogon u svjetskoj povijesti uopće.

Američka podmornica USS Nautilus plovidbom ispod arktičkog leda dosegla je Sjeverni pol 3. kolovoza 1958. godine. Bilo je to prvo podmorsko dosezanje Sjevernog pola u ljudskoj povijesti. USS Nautilus bila je podmornica na nuklearni pogon, zbog čega je mogla ostati u zaronjenom stanju znatno duže od dizelskih podmornica. Naime, dizelski motori koriste zrak za izgaranje goriva, dok ga nuklearni reaktori ne zahtijevaju.

USS Nautilus ujedno je bila i prva podmornica na nuklearni pogon u svjetskoj povijesti uopće. Porinuta je 1954. godine, a istiskivala je oko 4.000 tona u potpuno uronjenom stanju. Dužina joj je iznosila 98 metara, a imala je preko stotinu članova posade.

Podmorski prolazak ispod leda na mjestu Sjevernog pola obavljen je u sklopu američke operacije Sunshine. Nakon prolaska Sjevernog pola podmornica je nastavila put prema Grenlandu i izronila je tek nakon prijeđenih 2.940 kilometara puta ispod leda.


Olimpijske igre koje je bojkotiralo pedesetak država (1980.)

Taj bojkot organizirale su Sjedinjene Američke Države zbog angažiranosti SSSR-a u Afganistanu.

Dana 3. kolovoza 1980. godine okončane su Olimpijske igre u Moskvi, glavnom gradu tadašnjeg Sovjetskog Saveza. To su bile 22. po redu moderne Olimpijske igre, a zanimljive su po tome što ih je bojkotiralo čak pedesetak zemalja. Taj bojkot organizirale su Sjedinjene Američke Države zbog agresije SSSR-a u Afganistanu.

Ukupno tim moskovskim Olimpijskim igrama nije prisustvovalo čak 67 od pozvanih država. Ipak, ne može se tvrditi da svih tih 67 nije došlo zbog bojkota, jer neke države nisu prisustvovale jednostavno iz ekonomskih razloga. Procjenjuje se da je 45 do 50 država otkazalo nastup zbog američkog poziva na bojkot. U konačnici je u Moskvi bilo samo 80 država, što je bio najmanji broj u prethodne 24 godine.

Jugoslavensku reprezentaciju predstavljalo je 164 sportaša u 17 sportova koji su osvojili devet medalja – dvije zlatne, tri srebrne i četiri brončane. Najvrednija medalja bila je zlato u košarci gdje je reprezentaciju Jugoslavije predvodio legendarni zadarski košarkaš Krešimir Ćosić. Uz njega od Hrvata u zapaženi ulogama nastupili su Andro Knego, Mihovil Nakić, ŽŽeljko Jerkov, Branko Skroče i Duje Krstulović. Zlatnu ekipu vodili su Ranko Žeravica i Mirko Novosel.

SSSR je na sljedećim Olimpijskim igrama 1984. godine uzvratio SAD-u sličnim bojkotom. Naime, na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine izostale su mnoge države Istočnog bloka predvođene Sovjetskim Savezom.

piše: Dražen Krajcar

Preuzeto: Povijest.hr

 

—————————————————

PODIJELI