Piše: Petar Horvatić

 

Kukuruzni put je naziv za zemljani put koji se nalazi zapadno od grada Vukovara u istočnoj Slavoniji. Tijekom bitke za Vukovar u kasno ljeto i jesen 1991., bio je jedini put koji je spajao grad sa ostatkom Hrvatske. Jedino tim putem je do opkoljenog Vukovara stizala humanitarna i medicinska pomoć, ali i oružje i vojnici.

Zahvaljujući tome što je bio okružen kukuruznim poljima, sva tehnika koja je putovala iz sela Bogdanovci prema vukovarskoj četvrti Lužac, bila je dobro skrivena od pogleda Jugoslavenske narodne armije, koja je imala pod kontrolom gotovo cijelu okolinu Vukovara. JNA je dugo vremena bezuspješno pokušavala blokirati put, ponekad su prolazeći konvoji bili napadani. Kada je početkom listopada 1991. JNA okupirala selo Marinci i okružila selo Bogdanovce, to je značilo i prekid tog „puta spasa“.

Marinci su bili miješano selo s relativnom većinom Srba 34%, te 29% Hrvata i 26% Mađara. Ipak, hrvatske snage zajedno s Mađarima su uzele selo u svoje ruke i držale do današnjeg dana kada je pod pješačko-tenkovskim napadima JNA palo u ruke neprijatelja, a Vukovar došao u potpuno okruženje i početak agonije koju mu je spremala komunistička i antifašistička Titova armija.

Padom Marinaca u listopadu 1991 g., Bogdanovci su ostali jedina oaza u vukovarskoj općini koja je (uz Vukovar) pružala otpor osvajaču.

Od 19. listopada 1991. bila je posve presječena veza između Bogdanovaca i Vukovara. Satnija 204. brigade Zbora narodne garde i grupa boraca HOS-a, koja se nalazila u opkoljenim Bogdanovcima, potom sasvim samostalno uz pomoć lokalnih domoljuba junačkih Bogdanovčana odolijevali nadljudskim naporima i neviđenom hrabrošću neprestanim napadima JNA i četnika skoro sve do samog pada Vukovara.

 

 

Izvor: narod.hr

2. listopada 1914. rođen Albe Vidaković – tko je Hrvat iz Bačke koji je zadužio hrvatsku glazbu?

Piše: Petar Horvatić

Albe Vidaković (Subotica, 2. listopada 1914. – Zagreb, 18. travnja 1964.) je bio hrvatski svećenik, veliki skladatelj i muzikolog, dirigent i pedagog, rodom iz Bačke u Vojvodini. Bio je prvi bački Hrvat koji je boravio i studirao u Hrvatskom zavodu Svetog Jeronima u Rimu.

Osnovnu školu i četiri razreda gimnazije završio je u rodnoj Subotici, pa u Travniku.
Pokazao kao vrstan matematičar i glazbenik. Svirao je u đačkom orkestru prvu violinu, a po potrebi i violončelo, pa i kontrabas. Kod Vidakovića je glazba bila ozvučena matematika, pa je bilo kao da je ostvario antički ideal o tijesnoj svezi glazbe s aritmetikom. Bio je dobar i u crtanju pa je bilo mišljenja da će postati slikar. Studirao je bogoslovlje i filozofiju od 1932. do 1937. godine na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bogoslovske dane je opet posvetio i glazbi, gdje su mu učitelji bili majstori crkvene glazbe Franjo Dugan, Filip Hajduković i Matija Ivšić. Nakon što se je zaredio, bio je kratko vrijeme kapelan u Žedniku.

Školovanje je nastavio u Rimu. Biskup Budanović dopustio je Vidakoviću studij glazbe u Rimu. Boravio je u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u kojem je bio prvi bački Hrvat. Poslije je do kraja života djelovao u Zagrebu. Ratne su ga neprilike spriječile vratiti se u Suboticu. 1941. godine završio je svoju specijalizaciju, pa se nastanio u Zagrebu, gdje je ostao do kraja života.

Prerana ga je smrt spriječila da postane prvi doktor muzikologije u bivšoj državi: na Filozofskome fakultetu u Ljubljani mentor mu je bio Dragotin Cvetko, kod kojega je pripremao obraniti doktorat. Vodio je zbor sjemeništaraca i bogoslova u zagrebačkoj katedrali.

Bio je glavni urednik časopisa “Sveta Cecilija”. Pisao je djela duhovne glazbe.
Utemeljitelj je Instituta za crkvenu glazbu pri Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji je osnovan 1963. godine.

Tako je Albe Vidaković silno zadužio hrvatski narod i Crkvu u Hrvata.

Izvor: narod.hr


 

Ford i Adenauer položili kamen temeljac velike tvornice u Kölnu (1930.)

Dana 2. listopada 1930. Henry Ford položio je kamen temeljac automobilske tvornice u njemačkom gradu Kölnu. Premda je američka kompanija Ford već ranije imala manje pogone u Njemačkoj za sklapanje automobila uvezenih iz Amerike, donijeta je odluka o izgradnji prave tvornice u Kölnu. Poticaj za to bila je General Motorsova kupnja Opela, čime je Fordov glavni američki konkurent u velikom opsegu ušao u njemačku automobilsku industriju. Za lokaciju Fordove tvornice odabran je Niehl, predgrađe Kölna smješteno neposredno uz rijeku Rajnu.

Zemljište za gradnju tvornice nabavljeno je u suradnji s tadašnjim gradonačelnikom Kölna, znamenitim Konradom Adenauerom (koji je oko dvadeset godina kasnije postao njemačkim kancelarom). Polaganju kamena temeljca u Niehlu prisustvovali su osobno Henry Ford i Konrad Adenauer. Isprva je tvornica uglavnom samo sastavljala automobile, no s vremenom je sve veći udio rada u njoj predstavljala vlastita proizvodnja vozila.

U njemačkoj tvornici proizvodili su se specifični Fordovi modeli prilagođeni njemačkom tržištu (npr. bez V-8 motora karakterističnih za SAD). Njemački modeli dobivali su i prepoznatljiva njemačka imena (npr. Ford Köln, Ford Rheinland). Oko 1938. Ford je dosegao četvrto mjesto u Njemačkoj po proizvodnji automobila, iza Opela, Mercedes-Benza i DKW-a. Godine 1939. pušten je u prodaju model Ford Taunus, čije je ime kasnije uspješno korišteno tijekom niza generacija.

Felix zu Schwarzenberg – austrijski ministar-predsjednik (1800.)

Dana 2. listopada 1800. rođen je knez Felix zu Schwarzenberg, ministar-predsjednik Austrijskog Carstva u razdoblju od 1848. do 1852. godine. Rodio se u golemom dvorcu Český Krumlov, drugom najvećem u Češkoj nakon kraljevskog dvorca u Pragu. Potjecao je iz vrlo ugledne i moćne obitelji. Felixov mlađi brat Friedrich zu Schwarzenberg postao je kardinalom, nadbiskupom Salzburga i nadbiskupom Praga. Felixov stric Karl zu Schwarzenberg bio je jedan od vodećih vojskovođa Habsburške Monarhije tijekom Napoleonskih ratova. Zanimljivo je da je Felix zu Schwarzenberg bio i šogor feldmaršala kneza Alfreda zu Windisch-Graetza, gušitelja spomenute revolucije.

Felix zu Schwarzenberg započeo je karijeru u diplomaciji kao proteže poznatog kancelara Klemensa von Metternicha. Postao je austrijskim ministrom-predsjednikom i ministrom vanjskih poslova revolucionarne 1848. godine, nekoliko mjeseci nakon Metternichovog odstupa s kancelarskog položaja. Upravo je tijekom Schwarzenbergovog boravka na položaju ministra-predsjednika Franjo Josip postao novim austrijskim carem. Schwarzenberg je raspustio ustavotvornu skupštinu i 1849. nametnu ustav koji je Habsburšku Monarhiju pretvorio u apsolutističku, unitarističku i centraliziranu državu, ukinuvši gotovo sve privilegije pojedinih zemalja pod Habsburškom krunom. Na vanjskopolitičkom se planu zalagao za ujedinjenje njemačkih i habsburških zemalja u jednu državu, ali bez uspjeha.

Knez Felix zu Schwarzenberg ostao je na položaju ministra-predsjednika Austrijskog Carstva sve do svoje iznenadne smrti 1852. godine.

Piše: Boris Blažina

Rikard III. – zloglasni engleski kralj (1452.)

Dana 2. listopada 1452. rođen je engleski kralj Rikard III., vjerojatno najzloglasniji vladar u engleskoj povijesti. Naime, Rikarda III. smatrali su krivim za otimanje prijestolja od svog mladog nećaka, kao i za ubojstva svojih rođaka.

Rikard III. bio je mlađi brat nekadašnjeg engleskog kralja Eduarda IV. iz dinastije York. Kad je taj brat preminuo, naslijedio ga je 12-godišnji sin Eduard V., a Rikard je imenovan lordom zaštitnikom (engl. Lord Protector). Međutim, prije nego je mladi Eduard V. mogao biti okrunjen, proglašen je brak njegovog oca i majke nevažećim, čime je mladić postao nezakonitim sinom (time nije mogao biti kralj). Rikard III. tada je proglašen novim kraljem pa je, sukladno tome, okrunjen. Eduard V. i njegov još mlađi brat Rikard, obojica Rikardovi nećaci, misteriozno su nestali.

Ta je intrigantna priča ovjekovječena, između ostaloga, u Shakespeareovoj drami Rikard III., gdje je Rikard prikazan kao grbavac. Danas je teško točno razlučiti koliko je istine u spomenutim prikazima Rikarda III., kako u tjelesnom pogledu, tako i u djelima.

Godine 2012. ekshumirano je mrtvo tijelo za koje se može sa znatnom pouzdanošću tvrditi da je pripadalo Rikardu III., a zatim je podvrgnuto analizi. Zaključeno je da je ta osoba imala prilično izraženu skoliozu kralježnice, što je do neke mjere moglo uzrokovati različitu visinu lijevog i desnog ramena. Ipak, ne radi se o deformaciji koja se ne bi mogla prikriti odjećom, tako da je Shakespeareov prikaz Rikarda III. u fizičkom pogledu bio uvelike pretjeran.

Supruga, liječnik i tajnik predsjednika vladali SAD-om (1919.)

Dana 2. listopada 1919. tadašnji američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson doživio je težak moždani udar, koji ga je gotovo potpuno onesposobio. Naime, Wilsonu je ostala paralizirana lijeva strana tijela, a izgubio je i vid na lijevom oku. Bio je to vjerojatno najteži slučaj predsjedničke onesposobljenosti u čitavoj povijesti SAD-a. Međutim, ljudi oko Wilsona nastojali su prikriti njegovo loše stanje pred javnosti. Naime, Wilsonu je mandat trajao još oko godinu i pol dana nakon udara, a kroz to su vrijeme njegova supruga, liječnik, tajnik i bliske osobe de facto upravljale državom umjesto njega, skrivajući pred drugima činjenicu da je predsjednik u vrlo teškom stanju.

U vrijeme te Wilsonove onesposobljenosti SAD još nije imao jasne zakone o postupcima u takvim slučajevima. Naime, još nije bilo definirano tko ima ovlasti proglasiti predsjednika nesposobnim za obavljanje službe. Tek je 1967. putem 25. amandmana na Ustav SAD-a propisan postupak u takvim slučajevima. Naime, po tom amandmanu koji vrijedi i danas, potpredsjednik i većina članova kabineta mogu proglasiti predsjednika nesposobnim za obavljanje službe, a u tom slučaju potpredsjednik preuzima predsjedničke funkcije kao tzv. vršitelj dužnosti predsjednika (engl. Acting President).

Za pravo stanje predsjednika Wilsona, kao i za navedenu prijevaru u vezi toga, saznalo se u javnosti tek nakon njegove smrti (umro je oko tri godine nakon isteka predsjedničkog mandata).

Izvor: Povijest.hr

 

 

PODIJELI