Čudotvorna Gospa Sinjska

972

 

Čudotvorna Gospa Sinjska – tekst fra Jeronima Šetke

Fra Jeronim Šetka i fra Josip Soldo urednici su “SINJSKE SPOMENICE 1715-1965”. U Spomenici je objavljen tekst  o. J. Šetke: “ČUDOTVORNA GOSPA SINJSKA”, koji je podjeljen na četri dijela: I. Zanimljiva povijest; II. Milosti Gospe Sinjske; III. Ljubav  i zahvalnost; IV. Širenje štovanja Gospe Sinjske. Vjerujem da će ovaj tekst biti zanimljiv i koristan mnogim čitateljima koji nisu imali u ruci “SPOMENICU”, pa ga donosimo na našoj stranici.
IZ POVIJESTI SVETIŠTA

ČUDOTVORNA GOSPA SINJSKA

Prema nauku Katoličke crkve, BI. Dj. Marija, sa svojim božanskim Sinom Isusom Kristom, zauzimilje najčasnije mjesto među svim stvorovima. Marija je između svih žena odabrana da bude bezgrešna Majka Božja i Majka naša, Kraljica neba i zemlje, Posrednica milosti kod prijestolja svoga Slina. Gospodin Bog hoće da se Mariji iskazuje posebna čast, da je štuje nebo i zemlja, anđeli i ljudi. Bog nam je svoju volju očitovao u Evanđelju koje govori kako Mariju nebeski Dvor pozdravlja preko Gabrijela: Zdravo milosti puna! Gospodin je s Tobom! A ljudski je rod pozdravlja preko Elizabete: Blagoslovljena Ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Od riječi Gabrijela i Elizabete nastala je divna molitva kojom kršćani kroz 20 vjekova najradije pozdravljaju svoju nebesku Majku i Kraljicu. Tom molitvom kršćani izrazuju ljubav i odanost prema Majci Božjoj, od nje traže pomoć i zaštitu u svim nevoljama, potrebama i kušnjama. Uvjereni su da im Marija može pomoći, jer je Majka Božja; da im rado hoće pomoći, jer je i naša predobra Majka. I nije stoga čudo da se kršćani svih vjekova, tako reći, natječu kako bi Majci Božjoj što veću čast iskazali, kako bi što bolje njezinu pomoć i zaštitu osigurali.

Presvetoj je Djevici mila sinovska ljubav i odanost njezine duhovne djece, ona rado prima izraze štovanja svojih vjernih sinova i kćeri. Ona im svima rado pritječe u pomoć u svim duhovnim i vremenitim potrebama. Ona pače želi da se njoj što češće obraćamo, da od nje uvijek pomoć za se i za svoje tražimo. Zato je širom kršćanskoga kat. svijeta odabrala posebna mjesta, gdje preko svojih svetišta, preko svojih slika, kipova dijeli milosti svojoj duhovnoj djeci. Ta se mjesta mogu nazvati kraljevskim gradovima, u kojima je Kraljica neba i zemlje postavila prijestolje svoje dobrote, ljubavi i milosrđa; u kojima je ona svaki dan pripravna da sluša molbe i vapaje svoje duhovne djece; u kojima ona bez prestanka dijeli obilne milosti.

Bezbroj je takvih Marijinih kraljevskih gradova u katoličkom svijetu, a u našoj su Domovini najpoznatiji: Olovo, Bistrica, Trsat, Sinj i dr.

I. ZANIMLJIVA POVIJEST

Slika Majke od  milosti

Dalmatinski zagorski gradić Sinj poznat je danas ne samo po cijeloj Domovini nego i u dalekim stranama svijeta, gdje god ima Hrvata katolika. Svoju slavu duguje Sinj u prvom redu ČUDOTVORNOJ SLICI MAJKE BOŽJE kojoj se evo skoro tri stoljeća iskazuje posebno štovanje; preko koje su vjernici cetinske krajine i drugih naših krajeva primili bezbrojne milosti, a 250-godišnji spomen na jednu od ponajvećih takvih milosti povod je ovom kratkom prikazu povijesti Čudotvorne Gospe Sinjske.

Slika Gospe Sirijske može se ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršć. umjetnost. Ona ne prikazuje cijeli lik Majke Božje, nego samo poprsje. Glava je nagnuta prema lijevom ramenu, čelo je visoko, oči su oborene, obrve visoko svedene. Lice je malo odugo i lijepo zaobljeno. Desni obraz vidi se čitav, i njim se prelilo blago rumenilo. Od lijevog obraza naslikan je samo manji dio. Vidi se i malo vrata. Ispod koprene vidi se malo tamno-kestenjaste kose više čela i okolo sljepoočica. Čitavo lice vrlo je milo, blago i malo turobno, a opet ljupko i lijepo. Poviše glave prebačena je dvostruka koprena: gornja, svijetlozelene boje, podšivena blijedožutom podstavom, spušta se niz leđa sve do dna slike; a donja, tamno-pepeljaste boje, veoma prozirna, savija se u lijepim naborima oko ramena i gornjega dijela prsiju. Gdje svršava donja koprena, vidi se da je Majka Božja obučena u crvenu haljinu, koja je na prsima uredno nabrana i onda stegnuta nazelenim pasom. Oko glave je velik svijetao kolobar, nagnut prema položaju glave.

Sveta je Slika naslikana na platnu. Duga je oko 58 cm, a široka oko 44 cm. Dobro je sačuvana, samo je na više mjesta kao prelomljena. Ti su pregibi nastali vjerojatno kad su redovnici bježeći pred Turcima morali Sliku nositi u torbi ili kovčegu. Temeljito ju je očistila i u jednakoj veličini preslikala Č. s. Rafaela Egger g. 1924. U travnju g. 1965. Sliku je očistio i konzervirao Konzervatorski zavod iz Splita.

Međutim, od Marijine Slike vidi se sada samo lice i malen rub koprene. Sve je drugo pokriveno zlatom i biserjem. Na glavi je krasna kruna od suhoga zlata. Sa strana i sprijeda sve do dna Slike vise zlatni lanci, kolajne, naušnice, križevi, prstenje i drugi nakiti. Nasred prsiju su tri velika srca. Ispod vrata je rastegnuta, između dviju zvijezda, lijepo spletena mrežica od mnogo zrnaca sitna bisera. Sve su te nakite darovali pobožni vjernici Majci Božjoj u zahvalu za primljene milosti, kako ćemo niže vidjeti.

Tko je naslikao Sliku Gospe Sinjske? Kako je ona k nama došla? Kakvi su počeci njezina posebnog štovanja? Teško je na ta pitanja odgovoriti. Kao sigurno znamo da se ona najprije nalazila i štovala u Rami, u Bosni. A prvi i najstariji povjesničar njezina štovanja fra Petar Filipović kaže da ni od starih nije mogao doznati otkuda je i kako Slika došla u Ramu. Najbolji poznavalac povi­jesti Gospe Sinjske i njezina štovanja dr fra Stanko Petrov nagađa da ju je slikao nepoznati (mletački) slikar u II polovini 15. stoljeća, da se ona najprije nalazila u Cetingradu (Vsinju, Sinju), i da su je cetinski fratri, kad je Sinj konačno pao u turske ruke (g. 1536), ponijeli sa sobom u Ramu, gdje je ostala sve do g. 1687. Prema mišljenju stručnjaka, Sliku je vjerojatno naslikao nepoznati mletački slikar koncem 16. ili početkom 17. stoljeća.

Iako nemamo sigurnih podataka o autoru Slike Gospe Sinjske, o prvim počecima njezina štovanja, ipak je neobično važno i značajno i ono što znademo. Prije svega vrlo je značajno da posebno štovanje ove Slike nastaje u najteže razdoblje hrvatske povijesti, u vrijeme borbe s Turcima… Hrvati su kroz nekoliko stoljeća bili bedem, branik Zapada u gigantskoj borbi protiv nekrsta. U toj borbi Marija je našim pređima bila pomoć, snaga i utjeha… A najblistavije svjedočanstvo Marijine zaštite u ratu protiv Osmanlija jest upravo kult Gospe Sinjske, koji je za vrijeme te borbe nastao, učvrstio se i raširio.

Istina je, spomenuti Filipović priča kako je čuo od starih fratara da se Slika Gospe od milosti (tako se prije zvala Slika Gospe Sinjske!) u Rami nije nalazila na oltaru nego u jednom izdupku u zidu i da je isprva nisu štovali kao poslije. Ali je s druge strane značajno, što fra Petar ističe, kako je Božja Providnost na poseban način čuvala ovu Sliku. Ramski je samostan sv. Petra Ap. bio više puta pljačkan, paljen, rušen (1557, 1653, 1661), ali Slika nije nastradala, nego je uza sve nepogode, što ih je doživio ramski samostan odoljela zlobi nekrsta, bijesu janjičara i sili vatre. Nije stoga čudo da su neki kršćani već tada pomalo ulazili u tajne Božje Providnosti, pa sam Filipović dodaje da su neki već tada iskazivali Slici posebno štovanje i običavali u svetkovine pred njom paliti voštanice.

U ovom »Raspisanju« Filipić ističe, kako je posebno javno, opće štovanje Gospine Prilike započelo s neobičnim čudesnim događajem. U drugoj polovini 17. st. živio je u ramskom samostanu neki Mialjić, koji se spremao da postane redovnik svećenik. Došlo je vrijeme redovničkog oblačenja, ali je on bio tako sitna stasa da se nije mogao obući u redovničke haljine. Htjedoše ga poslati kući. U toj nevolji on pođe pred Sliku Majke od milosti, počne grozno plakati i sa svim srcem moliti bl. Djevicu da mu pomogne. I Marija je pomogla. Za malo vremena Mialjić je narastao, obukao se u red. Haljine i dobio ime fra Ivan, te je postao „redovnik vridan i kripastan“. Za ovaj čudesan događaj Filipović je mogao lako doznati od ramskih fratara, pa i od samoga o. Mialjića, s kojima je živio zajedno više godina u Sinju. I dalje nastavlja fra Petar, kako se ovo čudo pročulo nadaleko. Od toga vremena stali su redovnici i vjernici svetu Sliku osobito štovati, a Bog je preko nje različite milosti dijelio. I sva povijest Čudotvorne Gospine Slike, koju od toga vremena pa dalje možemo pratiti, i nije ništa drugo nego povijest njezinih milosti, što ih je vjernome puku kršćanskome obilno dijelila, kao i povijest sinovske zahvalnosti pobožnih vjernika. Međutim njezino trajno kraljevsko prijestolje neće se ustaliti u Rami nego – u Sinju.

Put iz Rame u Sinj

Kad su franjevci u listopadu 1687. g.  s narodom prebjegli u   oslobođen u cetinsku krajinu, najdragocjenije blago, što su ga iz Rame sa sobom ponijeli, bila je Čudotvorna Prilika Majke Božje. U teškim iskušenjima, što su ih morali trpjeti, bosanskim je fratrima i njihovu puku Majka Božja bila utjeha, obrana i pomoć. Ono što je Izraelcima na putu kroz pustinju bio otajstveni oblak, to je ramsikim franjevcima, nakon odlaska iz Rame, na trnovitom putu prema novom sjedištu, bila Slika bi. Djevice. Gospina Prilika bila im je utjeha i pomoć na putu od Rame do Sinja; pa onda preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 9. I 1688. uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu. Kroz, nekoliko godina, što su tu proživjeti, redovnici su Sliku brižno čuvali i krili. A kad se nekako proču da bosanski fratri imaju čudotvornu Sliku, splitski vjernici stanu govoriti da bi tu Sliku trebalo izložiti javnome štovanju. Bojeći se da im Slika ne bi bila oduzeta, redovnici je sakriju u kući nekoga Jure Rubičića u Velom Varošu. Jure spremi Sliku u ormar u sobi gdje nitko nije spavao. Za sliku nitko nije znao nego Jure i dva fratra. Domaćica i ostali ukućani, ne znajući ni za što, stavljali su na ormar sad ovo sad ono. Ali što god, bi danas na ormar stavili, sutra bi ujutro našli na podu, i to sve zdravo i cjelovito, pa i ono što je od stakla, kao da je netko rukom postavljao. Čeljad se čudila i o tome razgovarala. Kad to čuo i vidio domaćin, naredi da se na ormar ništa ne stavlja i da pred njim neprestano gori uljano svjetlo.

Međutim, ramski se franjevci nisu obikli u Splitu. Vuklo ih srce k narodu s kojim su došli iz Bosne u cetinsku krajinu. Sa sjeverne strane, gdje je groblje sv. Franje, u Sinju sagrade mali samostan i crkvu. I kad je zgrada bila dogo­tovljena, vrate se u Sinj. Svete Slike nisu odmah ponijeli, nego u Splitu ostave o. Antu Pletikosića da je donese kad se redovnici smjeste i urede u novom stanu. U određeno vrijeme pobožni se redovnik izu bos, kradimice uze sv. Sliku pa noću pješice krene prema Sinju. U svanuće sretno stigne na Radošić, jugozapadno od Sinja. Odatle javi redovničkoj braći da je stigao. Redovnici brzo skupe obližnji puk te iziđu u ophodu pred sv. Priliku pa je s velikim veseljem, pjevajući duhovne pjesme, dopratiše do crkvice sv. Franje. Stave je na oltar da je vjernici štuju i pred njom se mole. Tako se sv. Slika, nakon dugoga i mukotrpnog višegodišnjeg puta iz Rame konačno nastani u Sinju iz kojega više nije odlazila. Sada Marija preko svoje Slike stade dijeliti mnoge milosti. Stoga su je već sada štovali i u pomoć zazivali ne samo Sinjani nego i kršćani iz drugih mjesta. I što se Slika više štovala, Majka je Božja obilnije milosti dijelila. Tada je o. Mialjić, kojemu je Majka Božja učinila prvo čudo, što znamo, dao u Mlecima učiniti okvir od pozlaćena drveta, koji je trajao do g. 1948. kad je napravljen lijepi srebreni okvir.

Slika Majke Božje ostala je u crkvi sv. Franje do g. 1714. kad je bila svečano prenesena u novu crkvu ispod Kamička. Ali neće dugo ostati u toj novoj crkvi, jer za crkvu kao i za Sinj dolazi strašna kušnja, u kojoj će posebno zasjati moć i slava nebeske Majke.

Slavna pobjeda

Slijedeće godine (1715) navalio je Turčin s ogromnom vojskom na Sinj. Franjevci moradoše ostaviti novosagrađeni samostan i crkvu pod Kamičkom. Jedni pođoše u Split, a sedmorica od njih, uzevši sa sobom i SV. SLIKU spremljenu u jedan sanduk, sklone se u tvrđavu, koju je branila mala kršćanska posada. Juriš je počeo 8. kolovoza i ponavljao se često slijedećih dana. Kršćanska je posada hrabro odbijala navalu. Uz njih je bila i zaštita nebeske Kraljice. Kad u gradu saznaju da je među njima sv. Slika, bi naređeno da se ona stavi na oltar sv. Barbare u crkvi sv. Mihovila. Branitelji se tada mnogo uzradovaše i utekoše se Majci Božjoj molitvama i zavjetima. A MARIJA je dala takvu jakost hrabrim borcima »da se viteški braniše i obraniše«. Dne 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš koji je trajao 3 sata. Kroz to vrijeme redovnici, žene, djeca i ostala čeljad, koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom Slikom za pomoć. Neprijatelj je bio odbijen, svladan. Suvremeni povjesničar Filipović potpuno je uvjeren da je pobjeda postignuta po zagovoru Majke Božje. On veli: »Da je dakle ovo bilo njezino dobiće, sumlje ne ima; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća odit po zidu grada jednu ženu u velikoj svitlosti.« Te su se GOSPOĐE strašili i zato su pobjegli. Branitelji Sinja – a s njima cijela kršćanska Dalmacija – bili su također uvjereni da im je Majka Božja pomogla pobijediti Turčina. Vojnički časnici iz zahvalnosti skupiše među sobom oko 80 cekina i dadoše skovati zlatnu krunu kojom će okititi Marijinu Sliku. Kruna je iskićena cvijećem, anđeoskim glavicama i drugim ukrasima. Pri dnu je natpis: In perpetuum coronata triumphat – anno MDCCXV = Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715. Tom krunom svečano je Sliku Majke Božje okrunio splitski nadbiskup Cupili 22. IX 1716. Za tu prigodu skupio se na gradu silan svijet. Nadbiskup je najprije držao svečanu Misu i propovijed, a onda je postavio krunu na glavu presv. Djevice. Zatim se držao svečani ophod Oke grada s Marijinom Slikom. Sliku su nosile najuglednije ličnosti, a pratila ju je četa vojnika. Kad se procesija vratila na tvrđavu, nadbiskup je Slikom blagoslovio pobožni puk, pa ju je stavio na oltar u crkvi sv. Mihovila, gdje će ostati još 4 godine. A borba što se vodila prigodom prenosa Slike u novu crkvu vrlo će dobro pokazati u kakvoj je cijeni Slika tada bila.

U novoj  crkvi

Nakon slavne pobjede nad Turcima, franjevci su uz teške žrtve ponovno pokrili i ponešto uredili novu crkvu pod Kamičkom pa su onda (1721) htjeli u nju prenijeti Sliku Majke Božje iz tvrđave. Ali časnici i vojska u tvrđavi ni da čuju o tome. Ne pomažu sva uvjeravanja ni dokazivanja. I kad ništa nije pomoglo, redovnici pošalju fra Pavla Vučkovića do samoga dužda u Mletke. Saslušavši razloge, dužd izda naredbu na generala Dalmacije Dieda da se Gospina Slika preda redovnicima. Ovaj odmah pisa sinjskom providuru Semitecolu da se ima izvršiti duždeva odluka. Diedovo pismo donio je iz Splita u: Sinj fra Lovro Šitović (Ljubušak). Pratio ga je fra Brne Pavlović i dva dijaka, od kojih je jedan bio fra Petar Filipović, koji je sve ovo u kronici opisao. Nakon borbe, oklijevanja, pregovora… konačno je redovnicima dopušteno da uzmu Sliku. Najprije se u tvrđavi pjevala sv. Misa, a onda uzeše sv. Sliku pa je u procesiji ponesoše u novu crkvu. Dolje je opet ispjevana sv. Misa, preko koje je o. Šitović izrekao pohvalni govor u čast Majke Božje, u kojem je istakao kako je Bog po našoj prevelikoj Odvjetnici »od tolike turske srdžbe ovi grad i ovo misto, o komu, može se reći, sva Dalmacija visaše, oslobodio«. O. Filipović, koji je bio prisutan kad se Slika nosila iz tvrđave u novu crkvu, veli: »Da je tada vidit plač i oni, koji bijahu u gradu, i onoga puka, koji biše na dvoru, prvi plačući od žalosti, a drugi od velike radosti, istinito kamen bi proplakao.« U procesiji su redovnici pjevali duhovne pjesme, a puk je plakao i Bogu zahvaljivao »da ji biše opet utišio«. Časnici u tvrđavi nisu mirovali, nego su htjeli sv. Priliku ukrasti pa su svojim vojnicima davali novaca da je ukradu. Pa iako je general naredio sinjskom providuru da ne smetaju redovnike, ipak bi je – ističe o. Filipović – bili ukrali, da redovnici nisu za više od tri mjeseca »noćne straže pomljivo čuvali«. Tako je Marijina Slika g. 1721. prenesena u novu crkvu u kojoj se i danas nalazi.

Ne znamo kakav je bio onaj prvi oltar u novoj crkvi na koji je postavljena. Slika Majke Božje. Čini se da on nije bio dolično prijestolje Nebeske Kraljice. Zato ne mnogo vremena poslije, kako- ćemo vidjeti, iz zahvalnosti, dobroj Majci. bi podignut novi drveni (g. 1733), a onda krasni mramorni oltar.

Ni onaj drveni pozlaćeni okvir nije bio doličan ures bezgrešnoj Djevici, pa je zato – kako će se niže reći g. 1748. napravljen novi lijepi srebrni okvir u koji je postavljena sv. Slika, nakićena zavjetnim darovima, okrunjena zlatnom krunom, da preko nje Majka Božja prima poklone svoje djece, sluša vapaje onih koji su u potrebi, pritječe u pomoć onima koji su u nevolji. Od sada pa unaprijed, sa svojega kraljevskoga prijestolja u Sinju dijeli Majka Božja sve obilnije milosti ne samo vjernicima iz Sinja i okolice nego i onima koji dolaze iz drugih krajeva naše lijepe Domovine. Njezino je ime već u prvoj polovini 17 stoljeća, osobito nakon one slavne pobjede nad Turčinom, čuveno po svim hrvatskim krajevima. To je ime još uvijek službeno »B. D. Marija od milosti«, ali neslužbeno se, bez sumnje, već u 18. stoljeću njezina prilika zove »Gospa Sinjska«. Tako su je po svoj prilici prvi prozvali njezini štovatelji koji žive dalje od Sinja. Primivši mnoge milosti preko slike bl. Djevice u Sinju, pobožni vjernici stvore mišljenje, koje Majku od milosti proglasi »Čudotvornom Gospom Sinjskom.«
II. MILOSTI GOSPE SINJSKE

Pomoćnica u općim nevoljama

Opisavši pobjedu što su je kršćani, uz pomoć Majke Božje, odnijeli nad Turcima, Filipović u svome »Raspisanju« tvrdi da je bl. Djevica i drugim obilnim milostima pomagala svoje štovatelje, posebno Sinj.

G. 1731. harala je u Dalmaciji kuga. Pojavi se najprije u Splitu, zatim, u Poljicima, onda na Gardunu (kod Trilja), pa napokon u Sinju, u kući nekoga Grge Matića, koji je živio u Gorućici pod gradom s južne strane. U velikoj opasnosti Sinjani se utekoše svojoj nebeskoj Zaštitnici molitvama, pokorom i zavjetima. Marija je čula njihove vapaje, pa – osim kuće spomenutoga Matića – nitko više nije obolio ni u Sinju ni u okolici. Vrlo je čudno – kako ističe o. Filipović – da nije obolio nitko ni od čeljadi koja je dolazila u Matićevu kuću, držala bolesno dijete na rukama, ljubila ga kad je umrlo. Sam o. Filipović, koji ovo pripovijeda, bio je u Matićevoj kući, ispovjedio maloga Jezu, pa mu nije bilo ništa. Iz zahvalnosti prema presvetoj Djevici, Sinjani napraviše novi oltar na kojemu je sv. Slika stala poda stoljeća.

I kasnije se više puta kuga navraćala u Cetinu, ali je Gospa Sinjska štitila svoj grad. Tako je Gospa očuvala Sinj od kuge koja je harala po cetinskim selima 1764-1772, 1783 i 1815. – Iz zahvalnosti podigoše Sinjani svojoj nebeskoj Pomoćnici lijepi mramorni oltar, na kojemu se i danas Slika nalazi. Oltar se gradio 16 godina i bio je dovršen 1795 g.

Vrlo je često Majka Božja pritekla u pomoć svome puku kad je prijetila glad zbog suše. Filipović pripovijeda kako u vrijeme suše dođe puk ili glavari na ime puka fratrima reći i njih moliti da se nosi Gospa u procesiji za kišu. Onda se s oltara navijesti da će do osam dana ili prije biti procesija. Preporuči se molitva i post u srijedu, petak i subotu, kad je velika potreba, pomakne se Gospa sa svoga mjesta malo niže na oltar, čini se manja procesija po trgu pred crkvom svaki dan pjevajući velike litanije, a svaku se večer pjevaju Gospi­ne litanije pred otvorenom Gospom, kako se običaje u subotu. Vrlo često kiša padne i prije svečane procesije, pa se onda pjeva pred Gospom Misa zahvalnica, a sveta se Slika podigne i stavi na svoje mjesto. Ako kroz ove dane ne padne kiša, onda se u nedjelju drži svečana sv. Misa na oltaru Majke Božje, propovijed o Božjem pokaranju… Poslije Mise okadi se Marijina Slika, zapjeva se »O Gloriosa virginum« (O preslavna Djevice) i čini se procesija. Ako se dogodi, što rijetko biva, da kiša uopće ne padne, valja reći »da se Bog sasvim na nas rasrdio i da nas hoće pokarane«.

G. 1870. bila je velika suša u Cetini. Jedne nedjelje župnik fra Šimun Milinović, kasniji barski nadbiskup, govorio je puku o moći i milosrđu nebeske Majke. Zajedno s vjernicima izmoli 3 Zdravomarije za kišu. Do nekoliko časaka naoblači se i, prije nego je Misa svršila, poče padati velika kiša. Poslije Mise svi radosna srca zahvale bl. Djevici na milosti. Slično je Majka Božja dala kišu i slijedeće g. 1871.

Valja još istaknuti kako je presveta Djevica štitila Sinj i od biča trešnje. Cetinska je krajina često stradala od potresa, ali se nikad ne spominje da je u Sinju tko od potresa poginuo. Dne 2. VII 1898. strašni je potres u crno zavio ne jednu obitelj u sinjskoj krajini. Sinjani se utekoše svojoj Pomoćnici. Svi redovnici s mnoštvom svijeta pred Čudotvornom Slikom ispjevaše Gospine litanije i »Zdravo Kraljice«. I Majka Božja je pomogla. Dokaz njezine pomoći jest vijenac od 12 srebrnih zvijezda što ga Sinjani darovaše svojoj Pomoćnici. Taj se vijenac svake godine 2. srpnja stavi na Gospin oltar, na kojemu je toga dana svečana Misa zahvalnica.
Pomoćnica u pojedinačnim potrebama

Gospa Sinjska pomaže svome vjernome puku ne samo u općim, zajedničkim nevoljama sela, grada, krajine (u ratnoj nevolji, protiv kuge, suše, potresa) nego i u različitim pojedinačnim potrebama, nevoljama. I tko bi mogao pobrojiti sve one mnogobrojne slučajeve u kojima su ljudi osjetili pomoć Gospe Sinjske?! Već je o. Filipović za 18. stoljeće, samo nekoliko decenija poslije nego se kult Gospe Sinjske počeo širiti, istakao: »Mnogi bo od razlicih bolesti, a navlastito od sotone opsidnuti, prid ovom Prilikom biše ozdravljeni.« U Filipovićevo vrijeme živio, je u sinjskom samostanu pobožan redovnik, poznati pisac, fra Petar Knežević. On Gospi Sinjskoj zahvaljuje što mu je povratila vid, nakon što je duže vreme bio slijep. A Marković s pravom tvrdi da je Gospa Sinjska o. Kneževiću udijelila i drugu milost milost svete smrti. U svojim pjesmama Knežević slavi Mariju koja je uklonila kugu, sušu, tursku silu, bolest… pa kaže kako je suvišno brojiti njezina čudesa jer za njih svak znade:

A što brojim tvoja čuda,
Kad čuvena jur su svuda;
Svak te dobro jur poznaje,
Svak ti častnu slavu daje.

Nije bola ni betaga,
Komu lika nisi dala . . ,

Šestdeset je prošlo lita,
Da si pod Sinj donešena,
I svim daješ što tko pita,
Kad si godir ti moljena.
A sve dare i milosti,
koje ti nam hoti dati,
Nije jezik moj zadosti,
Za moći jih izkazati.

A što da kažemo danas, kad je prošlo ne šezdeset nego dvjesta šezdeset i više godina, otkako Gospa Sinjska dijeli milosti svojoj duhovnoj djeci?! Prolazile su godine, redali su se deceniji, Majka Božja u Sinju nije prestala dijeliti milosti svojim štovateljima, svima koji su od nje pomoć tražili. Slava Gospe Sinjske sve je više rasla. Njezino svetište sve je više privlačilo mnogobrojne vjernike koji su od nje različite milosti tražili i dobivali.

G. 1886. fra Ivan Marković zamolio je cetinske i zagorske župnike da bi mu po svojim župama pokupili istinita svjedočanstva o milostima što ih je Gospa Sinjska udijelila. I kroz malo više od mjesec dana javiše mu preko 360 različitih slučajeva, u kojima je Gospa Sinjska nadnaravnim načinom pomogla one koji su joj se u potrebi utekli. A koliko bi se tih slučajeva nabrojilo, da je tako bilo propitati po svoj Dalmaciji, Bosni i Hercegovini pa i dalje?! Velik dio tih, kao i drugih, milosti objavili su o. Marković i o. Petrov u knjižici »Gospa Sinjska«. Dok listamo stranice te lijepe knjižice, jasno vidimo kako Gospa Sinjska i u XIX i u XX vijeku pomaže u najrazličitijim potrebama. Ona dijeli milost obraćenja grešnicima; liječi od ludila, padavice i drugih duševnih bolesti; pomaže protiv groznice, protiv ujeda zmije i bijesna psa; protiv grlice i ospica, protiv upale pluća i ognja; liječi od sušice; pomaže u bolima glave, očiju, ušiju; liječi bolesti, rane na nogama i rukama; tješi rastužene roditelje; pomaže u svim bolestima, potrebama… Nema bolesti i nevolje u kojoj Gospa Sinjska nije pomogla. U svakoj potrebi, u miru i u ratu, na kopnu i na moru, svakome pritječe u pomoć, i to ne samo kršćanima katolicima nego i inovjercima, koji se također njoj utječu i s puno zahvalnosti njezino ime spominju.

Sve ove tvrdnje dokazuju ne samo slučajevi što ih donose o. Marković i o. Petrov nego i bezbrojni slučajevi što ih je donio Glasnik Gospe Sinjske (o koje­mu će biti niže govor!). U svakom broju Glasnik je donosio izvještaj o primljenim milostima i zahvalnice vjernika iz svih dijelova naše Domovine, pače iz svih krajeva svijeta gdje žive Hrvati. Vijesti o primljenim milostima vrlo su se doimala srca našega puka. Bez sumnje su one kod čitalaca budile pouzdanje u nebesku Majku i mnogima bile poticaj da i oni mole Gospu Sinjsku i od nje milosti dobivaju. Nije onda čudo što je Uredništvu Glasnika stizalo iz dana u dan sve više pisama u kojima se vjernici zahvaljuju na primljenim milostima. Urednik više puta izjavljuje da ne može odmah tiskati sve zahvalnice koje stižu, jer bi one same mogle zauzeti veći dio Lista.

Spomenimo samo nekoliko milosti iz različitih brojeva Glasnika što su ih primile osobe iz različitih krajeva svijeta. Tako je Gospa Sinjska isprosila obraćenje, skrušenje na smrtnom času Radi Radinoviću iz Suhoga Doca. Gospi Sinjskoj zahvaljuju za ozdravljenje: od teške srčane bolesti Marija Adamić iz Prijedora; od upale moždana – Bojana Viličić iz Omiša; od groznice – Ferdo Kušaj iz Siska; od padavice – Mato Tadić iz Travnika; od upale pluća – Luka Marić iz Brnaza kod Sinja, Ivan Marušić iz Postira na Braču, N. Ostojić koji živi u Boliviji; od kroničnoga katara u crijevima – Ivan Novaković iz Pučišća na Braču, nakon što je izmijenio devet liječnika i potrošio 50.000 Kruna; od kožne bolesti – Stana Tunić iz Subotice; od teške bolesti na nogama – Pava Mastelić iz Brnaza kod Sinja, Nikola Cecić iz Chicaga, N. Bradarić iz Chicaga; od teške bolesti – Jakov Banić iz Chicaga, Marija Stančić iz Tacoma, F. Buvinić iz M. Magallanes, Anđa Bradarić iz Chicaga, Margarita Kusanović iz Punta Arenas, Klara Alfirević iz Spearwood Fremantle, W. Australia. Gospa Sinjska je pomogla u životnoj pogibelji – Perini Kržanić iz Podgore; u obiteljskoj krizi – P. Đ. S., Sallaumines, Francuska itd. itd.

A kad je Glasnik Gospe Sinjske za vrijeme drugog svjetskog rata prestao izlaziti, u Gospino Svetište i dalje stižu pisma pobožnih vjernika u kojima javljaju kako im je Gospa Sinjska pomogla. Prigodom hodočašća mnogi Upravi Svetišta izjavljuju da im je Gospa Sinjska u potrebi, nevolji pritekla u pomoć. Evo nekoliko slučajeva iz knjige »Milosti« i »Spomen knjige« Svetišta.

Gospa Sirijska udijelila je zdravlje: Mati Dželaliji iz Unešića; Mirku Paviću iz Tijarice; djetetu Marije Lijić iz Osijeka itd. Majka Božja iz bezizgledne situacije izbavlja supruge Evu i Franju Petrović iz Đakova. N. N. iz Osijeka dolazi 27. XII 1960. po četvrti put u Sinj da zahvali Gospi Sinjskoj za udijeljeno zdravlje. Mate Granić p. Ivana, rođen u Baškoj Vodi (2. XII 1889), kao mladić od 22 godine nalazio se u bolnici u Trstu, nakon što je već 12 godina bolovao od strašne rane na lijevoj nozi. Namjeravali su mu otpilati nogu. Strašno mu je pri srcu. U noći uoči amputacije u snu vidi Gospu Sinjsku. Njoj se zavjetuje i ujutro napusti bolnicu. Kad je došao kući, noga je zauvijek ozdravila. Nikada ga više nije zaboljela. On je sam ovo pod zakletvom potpisao u »Spomen-knjizi« u Sinju 12. VIII 1960, kad je trideset i peti put došao iz zahvalnosti Gospi na zavjet. Na koncu donosim slučaj za koji sam nedavno sam doznao. B. D. iz Splita kao dijete od 2 godine obolio od smrtonosne bolesti krvi. Najbolji doktori u Splitu i u Zagrebu vrate ga roditeljima kao neizlječiva. Roditelji ga onda odnesu Gospi Sinjskoj na zavjet. I dijete je ozdravilo. Zdravo je i danas nakon 15 godina. – Mogli bismo i dalje izbrajati, ali neka ovo bude dosta da se čitalac uvjeri u čudotvornu moć i djelovanje Gospe Sinjske.

Neobične pojave

Dijeljenje milosti prate često puta neobične pojave na Slici Čudotvorne Gospe Sinjske. O tim pojavama govori već prvi povjesničar Gospe Sinjske o. Filipović. Prije nego se kuga imala pojaviti u Cetini dva su svećenika za vrijeme sv. Mise vidjela kako se kreću prstenčići, o kojima visi zavjes pred Gospinom Slikom, i čuli su kako zvone. Prvi svećenik, koji je vidio, nije nikome ništa kazivao, dok sutra ne počne drugi kazivati što je vidio i kako je s velikim strahom Misu dovršio. Malo zatim pojavi se kuga od koje Marija oslobodi Sinj.

O. Filipović spominje još jednu pojavu na Slici. Kad se pred otkrivenom Slikom govori sv. Misa ili se pjeva »Zdravo Kraljice« za nekoga, navlastito bolesnika, koji kakvu milost pita po Marijinu zagovoru, pa ako je lice rumeno, znak je da će milost bez sumnje biti udijeljena; ako je blijedo, znak je da milost neće biti dobivena. Šaljući izvještaj o Čudotvornoj Slici Corner-u, isti o. Filipović kaže kako se na licu Čudotvorne Slike zapažaju promjene posebno u velike blagdane. Tada je lice bl. Djevice tako rumeno, veličanstveno i ozbiljno te ga ne možeš potpuno slobodno promatrati. Završuje veleći kako su ne samo redovnici nego i drugi, koji su imali sreću da Sliku promatraju, zapažali da je katkada blijeda, žalosna; a katkada zažarena, crvena kao ruža.

O istoj pojavi. pjeva fra Petar Knežević:

Većekrat si ti viđena
U obrazu prominjena;
Kadgod bila i rumena,
Kadgod blida i smućena.

Kad si godir pak rumena,
Jur je milost isprošena;
A blidilo kad se zgleda,
Svak se straši i svak preda.

Pjesnik ističe da to može svak posvjedočiti i da to ne može biti naravnim putem:

Što svidočit mnogi može,
A naravno bit ne može;
Dakle reć je da j’ od ozgora,
Brez nijednog pogovora.

O ovome mijenjanju boja govori i fra Josip Glunčević, koji je bio veoma pobožan prema Majci Božjoj, o kojemu narod drži da je s njom razgovarao. On tvrdi da svaki pojedinac, kod moli pred. Slikom, može po rumenilu lica znati hoće li biti uslišan. To mijenjanje boja na licu vidio je i fra Šimun Milinović, kad je kao župnik jednoga dana (g. 1871) vruće molio za kišu pa je po rumenilu lica zaključio da će biti uslišan. U knjižici »Gospa Sinjska« o. Marković izjavljuje da je i sam s više drugih osoba rumenilo na Slici promatrao. Redovnici i pobožni vjernici cetinske krajine vjeruju ovim svjedočanstvima i vide u toj pojavi prst Božji.

Govori se i o drugim pojavama. Tako Grabovac i Kačić pjevaju da se za vrijeme opsade Sinja (g. 1715) Gospina Slika 3 puta znojila. Neki još propovijedaju da zvonce, što se nalazi ispod krune na srebrnom okviru, katkada samo od sebe zacilikne. Ovakvim pojavama, koje nisu osamljene u katoličkom bogoštovlju, hoće gospodin Bog da pokaže, kako preko Slike djeluje Viša Sila, da Slici treba posebno štovanje iskazivati.

III. LJUBAV I ZAHVALNOST

Zavjetni darovi

Pobožni vjernici osjećaju dužnost da presvetoj Djevici moraju za primljene milosti uzvratiti ljubavlju i zahvalnošću. A bezbrojni znakovi ove zahvalnosti opet jasno svjedoče kako je obilne milosti Gospa Sinjska udijelila svome puku.Kako vjernici zahvaljuju svojoj nebeskoj Majci? Koji su znakovi zahvalnosti kršć. puka Gospi Sinjskoj?

U znak zahvalnosti za primljenu milost kršćani donose, predaju bl. Djevici najdragocjenije što imaju. Na oltar Majke Božje od starine donose oni svojoj dragoj Majci ne samo voštanice, ulje, oltarnike, novčanu milostinju…, nego i različite dragocjene zlatne i srebrne nakite (naušnice, ogrlice, prstenje…). Često su puta to vrlo mile uspomene od dragih pokojnika, milih prijatelja. I pobožni vjernici ne bi se tih predmeta odrekli nikome za volju, nego samo iz ljubavi i zahvalnosti prema Gospi Sinjskoj. Katkada vjernici takvim zlatnim i srebrnim predmetima daju oblik srca, oka, ruke, noge, prema tome, je li im Marija ozdravila srce, oko, ruku, nogu i si. Iz onoga što je već rečeno dade se zaključiti što Uprava Svetišta čini od tih zavjetnih darova. Mnoštvom takvih poklona nakićena je Čudotvorna Gospina Slika. Od takvih je poklona – kako smo rekli – napravljena kruna što resi Marijino čelo. Od takvih je nakita dao o. Jetko Filipović (g. 1748) u Mlecima napraviti za Gospinu Sliku srebrni okvir, u koji je utrošeno 200 cekina. Prinosima, darovima vjernika sagrađen je mramorni oltar Gospe Sinjske. Prinosima se vjernika Svetište uzdržava, popravlja, obnavlja …

Dakako, Majka Božja ne traži ovakvih poklona. Ipak želi da oni, koji joj takve poklone donose, čine to od srca. Marija ne prima, ako joj nešto dajemo nerado, preko volje.

Nego, ako su ovi zlatni i srebrni predmeti ne znam kako lijepi i dragocjeni, ako su oni prikazani Majci Božjoj i sasvim rado, s ne znam kako velikim osjećajima ljubavi i zahvalnosti, opet to nije ono najljepše što se Majci Božjoj ima pokloniti; to nije ono čime bi se bi. Djevica mogla zadovoljiti. Ima nešto mnogo dragocjenije i ljepše što Marija traži od svojih štovatelja za se i za svoga Sina, a to je srce i duša. Takav je poklon našoj nebeskoj Majci najdraži i ona ga nikada ne odbija. Zato se pravi Marijini štovatelji ne zadovoljavaju time da nešto materijalno polože na njezin oltar. Iz zahvalnosti za primljene milosti, oni, došavši u njezino Svetište, u skrušenoj ispovijedi očiste svoje duše i svoja srca, pa se onda okupljaju oko Marijina oltara da svojoj nebeskoj Majci poklane najljepše osjećaje srca i duše, da njoj predahu svu ljubav svoga bića, svoje srce i dušu, da budu samo Marijini, a s Marijom Isusovi.
Posjet Gospi Sinjskoj

Kad sve ovo imamo na pameti, onda nam postaje jasnom činjenica da Marijino kraljevsko prijestolje dobrote, ljubavi i milosrđa, da oltar Čudotvorne Gospe Sinjske nije skoro nikada osamljen. U koje god doba dana naiđeš, malo kada da nećeš naći nekoga pred Gospinim oltarom. Vidjet ćeš tu osobe različite dobi, spola i staleža. Jedni pobožni kleče i mole; drugi moleći krunicu obilaze oltar; treći mole i obilaze oltar klečeći na koljenima… Uz starca naboranog lica, tu je mladić koji na koljenima obilazi oltar i moli. Uz mrtvu staricu, čedna djevojka prebire zrnca krunice i upire pogled prema svojoj Zaštitnici. Uz odrasle, Vidiš dječicu kako ruke sklapaju, pobožno se svojoj nebeskoj Majci preporučuju, njezin oltar ljube… Dobri, kreposni, nevini dolaze Gospi s molbom da im ona pomogne u borbi protiv zla, dade im ustrajnost; grešnici dolaze k Mariji da po njoj nađu milost i oproštenje. U staro su vrijeme postajala mjesta, redovno crkve, u koja kad bi se sklonili zločinci, nitko ih ne bi smio dirati… Pobožni vjernici osjećaju da je takvo mjesto oltar Gospe Sinjske. Kad su uz Marijin oltar, uvjereni su da ih neće dirati Pravda Božja … Vjernici imaju neograničeno pouzdanje u Gospu Sinjsku.

Nije zato čudo da je Gospa Sinjska svagdje poznata, da za nju svak zna. Već je u 18. st. o. Filipović rekao: »Sva Dalmacija i sva Bosna nju štuje, vapije i pohodi.« A što da kažemo danas, dva vijeka kasnije? Koliko li je tek danas onih koji Gospu »pohode« ne samo iz Dalmacije i Bosne nego iz cijele naše Domovine? Uvjeren sam da je malo koje mjesto u našoj Domovini da barem netko iz njega nije hodočastio u Sinj, da se pred Gospom Stajskom pomoli, da njoj zahvali i preporuči joj se. I najuglednije ličnosti dolaze u Sinj da se pred Gospom pomole. Tako uz naše dalmatinske biskupe (Bonefačić, Franić, Mileta, Arnerić, Pušić), Gospi Sinjskoj u pohode dolaze zagrebački nadbiskup A. Bauer (22. X 1931. i 17. III 1934) i A. Stepinac (19. I 1938), beogradski nadbiskup R. Rodić (20. XI 1931), barski nadbiskup N. Dobrečić (24. X 1939) … V. Fulgosi, ravnatelj biskup. sjemeništa u Splitu, obično bi svake godine s nekoliko svećenika dolazio u Sinj pješke, bosonog.

Gospi Sinjskoj u pohod dolaze ne samo vjernici župe Sinj, vjernici iz okolnih župa, iz cijele naše Domovine, nego i oni koji žive u tuđim zemljama, u Evropi, Americi, Australiji. U Spomen-knjizi Svetišta ima mnoštvo potpisa hodočasnika iz svih krajeva naše Domovine, pa i iz najudaljenijih mjesta (Subotica, Sombor, Osijek, Kotor…), a onda i iz tuđih zemalja u kojima žive Hrvati. Značajna je izjava koju je dao naš iseljenik Mijo Vrljić iz sela Čaporica (kod Trilja), koji je došao iz Amerike nakon pedesetak godina da vidi rodni kraj. Navodeći razloge, koji su ga potakli da dođe, među ostalim kaže: Hoću da dođem pred Gospu Sinjsku da joj zahvalim za sve milosti i darove. Ona me je pratila kroz cijeli život. Njezinu sam pomoć svuda i stalno osjećao, a i sada je osjećam. Njezino svetište i njezina divna slika privukla me je ovamo.

Skupna hodočašća

U posjet Gospi Sinjskoj dolaze ne samo pojedinci nego i organizirane skupine hodočasnika, redovno pod vodstvom svojih duhovnih pastira, svećenika, župnika. Sva ovakva hodočašća, imaju pokorničko obilježje. Putem se redovno moli i pjeva. Ako su iz daljega, služe se vozilima (autobusima, željeznicom), a iz okolnih župa vjernici idu pješke, mnogi bosonogi, pod barjacima, moleći, pjevajući.

Između ovakvih hodočašća, valja na prvome mjestu spomenuti one mnogo­brojne skupine što su stigle u Sinj prigodom slavlja 200-godišnjice (g. 1887), o kojem ćemo niže govoriti.

Nakon onoga strašnog potresa (2. VII 1898) dođoše u pokorničkom hodočašću sa svojim župnicima (13. VII 1898) vjernici iz Trilja, Čaporica, Vojnića, Garduna i Turjaka – da od Gospe Sinjske traže pomoć u velikoj nevolji.

Spomen-ploča u Svetištu podsjeća na hodočašće iz Splita 14. IV 1918.

Dne 9. XI 1924. došlo je veliko hodočašće bivših dalmatinskih vojnika i svih onih koji za vrijeme rata i kasnije nisu mogli izvršiti zavjet. Došli su da Gospi zahvale za pomoć u ratnim pogibeljima. Bilo ih je preko tisuću, iz cijele Dalmacije, osobito s otoka. Sinjski župnik dočekao ih je svečano s križem, onda su se svrstali u procesiju i išli prema Svetištu. Ispovjedili su se i pričestili. Svečanu sv. Misu imao je šibenski biskup J. Mileta, a prigodnu propovijed o. Š. Jelinčić.

Vrijedno je još spomenuti kako je dne 12. VII 1930. stiglo iz Šibenika tri stotine hodočasnika pod vodstvom biskupa Milete. Hodočasnike je dočekala, glazba Gospe Sinjske. U Svetištu su se ispovjedili i pričestili. Svečanu Misu i propovijed držao je biskup Mileta. Kasnije su takva hodočašća sve brojnija i češća. Najveće skupine hodočasnika, u starini kao i danas, dolaze u Sinj za blagdan Velike Gospe.

Velika Gospa

Glavni blagdan Gospe Sinjske slavi se na dan Marijina Uznesenja (15. VII). Poslije one slavne pobjede kršćani su se svake godine okupljali 15. kolovoza da proslave spomen na veliki događaj, da zahvale Majci Božjoj koja im je pomogla pobijediti, a onda se vrlo brzo i lako ustalio običaj da blagdan Mariji­na Uznesenja bude glavni blagdan Gospe Sinjske.

Svakako od starine se taj blagdan u Sinju slavi vrlo svečano. Nekoliko dana prije vrše se pripreme, obavlja se devetnica i sl. O. Filipović u Običajniku bilježi kako 8. VIII počinje slaviti Velikoj Gospi. Devetnica Velikoj Gospi postala je posebno svečana posljednjih godina. Od g. 1957, uz molitve i pjesme, drži se svake večeri kroz devetnicu i posebna propovijed u čast nebeske Majke. Osobito se svečano slavi sam Blagdan: procesija, sv. Misa, propovijed itd. I pripravi za Blagdan kao i proslavi samoga Blagdana posebno, neobično obilježje daju mnogobrojni hodočasnici, koji tih dana dođu u pohode svojoj nebeskoj Majci.

Već je sredinom 18. stoljeća o. Filipović zabilježio kako se za Veliku Gospu u Sinj »sleže i skupi« velik puk, »mnoštvo pokornika«. Ovo mnoštvo pobožnoga puka dolazi u Sinj već od najstarijih vremena ne samo da zahvali Majci Božjoj što ih je oslobodila od Turaka nego – kasnije sve više – i zato da joj zahvali i na drugim primljenim milostima, da joj se pomoli za različite svoje potrebe.

Kroz 19. i 20. stoljeće nije se nimalo smanjio broj pobožnih vjernika koji za Veliku Gospu dolazi u Sinj. On se naprotiv iz godine u godinu sve više povećava. I što je vrlo značajno za takva hodočašća redovno se ne pravi nikakva propaganda, ne provodi se kakva posebna organizacija… Sve se to zbiva kao samo od sebe; sve one pobožne vjernike kao da je u Sinj dovela neka tajna, viša sila…

Već nekoliko dana prije Svetkovine zapažaš kako s različitih strana pristižu pojedinci, manje ili veće skupine. Neki od njih dolaze pješke iz velike daljine. Mnogi hodočasnici na takav put idu bosi, držeći za vrijeme puta strogi post (»žežinj«), uzdržavajući se od svake hrane i pića. Na takav put idu ne samo odrasli, jaki muškarci i žene, nego vrlo često i starci, djeca…

Od g.1957. zaveo se običaj da kroz devetnicu izjutra vjernici pojedinih dijelova prostrane župe Gospe Sinjske i okolnih župa po redu dođu u Svetište, ispovjede se, a zatim imaju zajedničku propovijed, sv. Misu i pričest.

Uoči blagdana Velike Gospe Sinj dobije sasvim drugo naličje. Mnoštvo hodočasnika ispuni prostranu Marijinu crkvu, trg i ulice grada. Po šarenilu nošnje lako možeš razabrati da se ono mnoštvo sabralo iz svih krajeva naše Zemlje. Vidiš ljude sa sela, kao i iz gradova, s dalmatinskih otoka, iz primorja, kao i iz zagore. To se mnoštvo sabralo ne samo iz Dalmacije nego i iz Bosne,Hercegovine, iz Like, iz uže Hrvatske, Slavonije, Slovenije i Srbije. Računa se da se kroz devetnicu i Blagdan u Svetištu izmijeni oko 30.000 hodočasnika.

I svi ovi mnogobrojni hodočasnici žele doći pred oltar Gospe Sinjske da ga poljube, da se tu pomole, da Majci Božjoj zahvale na primljenim milostima, ili da jurišaju na predobro Marijino Srce tražeći zdravlje, utjehu, pomoć u različitim potrebama. Većina ovih hodočasnika tiska se oko Marijina oltara i želi ga obići na golim koljenima da Gospi zahvali, da izvrši zavjet, obećanje, da postigne traženu milost. I nema sumnje, najuvjerljivije stranice o pobožnosti kršćanskoga puka prema Gospi Sinjskoj napisane su ne perom i olovkom, ne na papiru ili pergameni, nego golim koljenima na onom mramornom podu oko njezina oltara. One udubine na tvrdome podu, onaj izlizani mramor, više nego ikakav jezik, bolje nego ikakva knjiga, govori nam o milostima što ih je Gospa Stajska udijelila svojim štovateljima i još ih neprestano dijeli.

Tih se dana pobožni hodočasnici tako stisnu oko Marijina oltara da se svećenik s teškom mukom progura da na oltaru reče sv. Misu. Ali kad je na oltaru, mnoštvo ga nimalo ne smeta, ne rastresa, nego naprotiv potiče na veću pobožnost u obavljanju sv. Čina. Da je čovjek ne znam kako tvrda srca, morao bi se ganuti gledajući takve prizore vjere i pouzdanja u Majku Božju, slušajući uzdisaje, vapaje i vruće molitve. A to mnoštvo sačinjavaju ne samo birane, pobožne duše, pravednici… nego i raskajani, skrušeni, obraćeni grešnici; ne samo katolici nego i pripadnici drugih vjera, koji također Gospu Sinjsku štuju, od nje pomoć traže i dobivaju. Ni noću se tih dana Marijin hram ne zatvara, pa dok se jedini po klupama odmaraju, drugi ne prestaju moliti, Gospu Sinjsku u pomoć vapiti.

U te dane svećenici, da ih je i stotinu, imaju pune ruke posla. Pobožni hodočasnici znadu da ne mogu ugoditi Majci ako nisu u miru s njezinim Sinom. Zato oni nastoje da se u Marijinu Svetištu izmire s Bogom, da se skrušeno ispovjede i pričeste, pa da onda od nje pomoć traže. Mnogima je od ovih upravo bl. Djevica isprosila milost skrušenja i obraćenja. U svome Svetištu Marija, kao Majka dobrote i milosrđa, pomiruje grešnike s Bogom, buntovne podložnike s vječnim Kraljem kraljeva. I to je, nama sumnje, najveće dobročinstvo, najveća milost što je dijeli Gospa Sinjska. I tko bi mogao kazati koliko je takvih milosti udijelila bl. Djevica?! Koliko je Ona ljudskih bića izvela iz ponora tame, grijeha, laži, zla, pa ih kroz ispovjedaonicu prevela na put svjetla, istine i kreposti?! Tko bi mogao kazati koliko je ljudskih duša, izmučeno nutarnjim sumnjama, borbama, krizama, olujama, u Marijinu Svetilištu našlo mir, utjehu, radost?! Tko bi mogao opisati koliko je ljudskih srdaca, izmučeno bolju, očajem, patnjom, u Marijinu Svetištu, uz Majku lijepe ljubavi, opet započelo kucati životnom radosti i mira?! I ovo milosrdno djelovanje Gospe Sinjske iz godine u godinu sve se više povećava. Iz kronike Svetišta razabiremo kako je broj sv. ispovijedi i pričesti za Veliku Gospu svake godine – izuzevši ratne godine – sve veći. Tako je, npr., godine 1925. za blagdan Velike Gospe bilo 2000 sv. pričesti; g. 1929. – 3000; g. 1932. – 4000; g. 1937. – 6000; g. 1939. – 9000; g. 1945. – 5000; g. 1958. – 10.300; g. 1960. 10.400; g. 1963. – 12.000; g. 1964. – 13.000!

Da se udovolji duhovnim potrebama tolikoga broja vjernika, svećenici ispovijedaju cijele dane i veći dio noći pred Blagdan. A kad svrši ispovijedanje, drži se svečana procesija i sv. Misa.
Procesija

Rijetko gdje čovjek može doživjeti tako uzbudljive časove kao na Veliku Gospu u Sinju, posebno za vrijeme procesije. Od pamtivijeka, već dvjesta godi­na, čini se procesija uglavnom na isti način. Velika crkva dupkom je puna pobožnoga svijeta. Svećenici se s teškom mukom probiju do Gospina, oltara. Dvojica se od njih popnu na oltar da skinu Čudotvornu Sliku u srebrnom okviru. Sve su oči uprte u sv. Sliku, sva srca za Mariju kucaju, sva usta mole, vapiju, uzdišu… Iz mnoštva se prema sv. Slici dižu vapaji: Gospe Stajska, pomozi me! Milostiva Majko, Djevice Marijo, Prečista Djevice…. smiluj se, utješi me… Zatim se sv. Slika okadi, zapjeva se »Zdravo Zvijezdo mora«, a onda četvorica svećenika, obučenih u đakonsko ruho, uzimlju na ramena sv. Sliku da je prenesu ulicama Sinja. Ispred slike je svećenstvo, a sa strane je jaka grupa odraslih muškaraca koja će držati red oko svećenstva. Ali vrlo je teško, da ne reknem nemoguće, držati red u tako velikoj procesiji. Svi bi vjernici iz onoga mnoštva htjeli biti što bliže čudotvornoj Slici, svi bi je htjeli taknuti rukom, krunicom ili kakvim drugim predmetom, koji će im onda biti draga uspomena. U procesiji je ogromno mnoštvo, ulica je potpuno zbijena. Barjaci se viju, zvona slave, glazba svira, svećenici i vjernici pjevaju… Procesija se kreće mravljim korakom kroz ulice, okićena zastavama i sagovima. Mnogi kao da se i ne dotiču zemlje nego ih mnoštvo nosi… A ima ih koji, da postignu milost ili da zahvale na primljenoj milosti – za pokoru, kroz sve one ulice kojima ide procesija (skoro 2 km) prođu ližući na golim koljenima.

Na određenom mjestu, kod česme Petrovac (koja je učinjena g. 1878) pro­cesija se zaustavlja. Tu je na kamenoj ploči postavljena hrpa raznovrsnog cvijeća. Svećenici nad tim cvijećem spuste sv. Slaku i čineći njome znak križa daju blagoslov mjestu i puku. Pri tome se Slikom taknu cvijeća. Za nekoliko časaka iza toga sve je ono cvijeće razgrabljeno. Vjernici ga uzimlju za spomen, za poklon svojima, za utjehu bolesnicima… Sada se pjeva »O preslavna Djevice«, pa »Tebe Boga hvalimo«, a procesija ide prema crkvi. U staro doba, kad bi bilo lijepo vrijeme, na trgu ispred crkve napravio bi se oltar. Na nj bi se iza procesije stavila sv. Slika, pred kojom bi bila sv. Misa i propovijed. Poslije toga bi se Slika unijela u crkvu i stavila na svoje mjesto. U novije se doba Tako nikada ne radi, nego se na vratima crkve daje sa sv. Slikom blagoslov, a onda se Slika nosi na svoje mjesto, na oltaru. Dok se Slika postavlja na oltar, ponavljaju se prizori kao na početku procesije. Poslije procesije slijedi svečana sv. Misa, preko koje se drži prigodna propovijed o dostojanstvu, moći, dobroti milostima Gospe Sinjske, o ljubavi i pobožnosti prema nebeskoj Majci …

Propovijed vrlo često prekidaju vapaji, uzdisaji pobožnih vjernika. Vjernici se poslije sv. Mise razilaze okrijepljeni, preporođeni, razabrani, utješeni, uvjereni da su doživjeli nešto što se na drugome mjestu ne može doživjeti.
Svetište Gospe Sinjske kroz crkvenu godinu

Da svestranije upoznamo štovanje, što se iskazuje Gospi Sinjskoj, potrebno je još promotriti kako se to štovanje očituje u vjerskom životu Svetišta kroz crkvenu godinu. Istina je, čitavo je kršćansko bogoštovlje prožeto Marijinim duhom. I tu se, bez sumnje, obistinjuje ono staro načelo: Anima christiana naturaliter Mariana – Kršćanska je duša po prirodi Marijina! Međutim, sasvim je jasno da postoje razlike. Kod nekih se vjernika, u nekim se župama, u nekim se crkvama pobožnost prema Mariji više zapaža, ističe, negoli kod drugih.

Ako stvar pozorno promatramo, jasno vidimo da crkveni život Svetišta u Sinju ima izrazito Marijansko obilježje. Čitav je vjerski život, čitavo je bogoštovlje prožeto pobožnošću prema Majci Božjoj, Čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Sve crkvene proslave, ili na jedan ili na drugi način, redovno su povezane uz oltar Gospe Sinjske. O Mariji se u Svetištu vrlo često propovijeda, njezina se slava ističe, njezina se pobožnost preporučuje. A njezino ime kad god se spomene, uvijek čuješ duboke uzdahe i vruće vapaje nebeskoj Majci.

Velike svetkovine (Božić, Uskrs, Duhovi, Krist Kralj, Bezgrešno Začeće, Velika Gospa, sv. Josip, sv. Ante…) slave se u Svetištu vrlo svečano. Prije blag­dana vrše se priprave, devetnice i sl. A sami blagdani poprimaju poseban vanjski sjaj. Od starine je običaj da se za veće blagdane pjeva pokoji dio božanskoga oficija. Uz moljenje oficija redovno se kadi i oltar Majke Božje. U novije vrijeme proslave blagdana, kao i druge proslave u Svetištu, procesije i si. popraćene su pjevanjem himne Gospe Sinjske.

Kroz korizmeno doba svake godine poseban propovjednik dva puta tjedno u Svetištu govori vjernicima da ih pripravi za uskrsne blagdane. Redovno su dvije propovijedi o Majci Božjoj (Blagovijest i svetk. Sedam žalosti BI. Dj. Marije), a uz to se i u drugim propovijedima vrlo često preporučuje pobožnost prema bl. Djevici, Gospi Sinjskoj. Osobito su dirljivi obredi Velikog tjedna: Pjevanje Muke, Plača, Četrdesetsatno klanjanje,»oficije tmina«, procesija Velikoga petka i dr.

U Svetištu Gospe Sinjske vrlo se mnogo primaju sv. sakramenti Ispovjedi iPričesti. Vrlo je velik broj pobožnih duša koje svaki dan pristupaju k Stolu Gospodnjem. Osobito je razvijena pobožnost prvih petaka i prvih subota. Hodočasnici iz Subotice zapažaju kako mnogo osoba čini pobožnost prvih petaka pa vele: »To nismo nigdje vidjeli!« Kroz godinu 1964. broj se sv. pričesti u Svetištu popeo do 132.115! I ta činjenica lijepo pokazuje da pobožnost prema Mariji nije zapreka širenju Kraljevstva Kristova. Naprotiv, ljubav prema Majci vodi do ljubavi prema Sinu, ljubav prema Mariji uči kako ćemo savršeno ljubiti njezina Sina Isusa Krista.

Obredi prve sv. Pričesti, Krizme vrlo su svečani u Sinju. Crkva, crkveno dvorište, ulice grada zablistaju, zabijele se od bijelih haljina prvopričesnika, krizmanika, kao da je snijeg pao … A svi divni obredi završe svaki put s posvetom Majci Božjoj koja se obavi pred njezinim oltarom.

Svibanjska i listopadska pobožnost drži se u Svetištu, kao i po cijelom katoličkom svijetu. Svake večeri kroz svibanj poseban propovjednik govori o dostojanstvu, moći, krepostima, milostima… Majke Božje: dobroti i milosrđu Čudotvorne Gospe Sinjske.

Subota

Subota je dan posvećen Majci Božjoj. Od starine toga dana vjernici u čast presv. Djevice poste, slušaju sv. Misu, pričeste se ili kojim drugim dobrim djelom časte svoju nebesku Majku. Ovakva je pobožnost mila Majci Božjoj. Marija je sama u Fatimi izrazila želju da se njoj u čast čine prve subote.

Razumije se, Mariji se subotom iskazuje posebno štovanje i u njezinu Svetištu u Sinju. Posebno valja spomenuti lijepi običaj da se svake subote uvečer, na Zdravomariju, svi redovnici zajedno s vjernicima okupe pred oltar Majke Božje pa pjevaju Lauretanslke litanije i mole »Anđeoski pozdrav«. Taj je običaj vrlo star. O njemu potanko govori o. Filipović. U starije vrijeme držao se taj običaj i onda, kad bi u subotu pali veliki blagdani (Nova godina, Vodokršće, Rođenje Marijino, sv. Franjo i dr.). Tada bi na velikom oltaru bio blagoslov, a poslije bi blagoslova bile litanije pred oltarom Majke Božje.

Proslave u Svetištu

Različite proslave, što se u teku godine čine u Svetištu, redovno su vezane uz oltar Gospe Sinjske.

Pojedinačne proslave. – Svi župljani župe Čudotvorne Gospe Sinjske sve svoje najsvečanije čine žele obaviti pred svojom Gospom. Tako se sva vjenčanja obavljaju pred oltarom bl. Dj. Marije. Svi mnogobrojni mladomisnici, rođeni u ovoj župi, svoju prvu sv. Misu govore na oltaru Gospe Sinjske. Mnogi svećenici iz drugih župa žele također svoju prvu sv. Misu Bogu prikazati pred Gospom Sinjskom. Tako su u Marijinu Svetištu imali prvu sv. Misu: preuzv. biskup dr F. Franić (27. XII 1936), preč. J. Melki (30 X 1935), vlč. J. Mihovilović (8. IX 1939)… Slično godišnjicu svoga ređenja slave u Svetištu Gospe Sinjske ne samo redovnici Provincije Presv. Otkupitelja, čuvari Svetišta, nego i mnogi drugi svećenici. Tako je dne 8. IX 1940. u Svetištu proslavio 25-godišnjicu sveć. ređenja vlč. T. Bavčević. Dne 14. IX 1938. proslavio je u Svetištu 35-godišnjicu svećenstva preuzv. g. M. Pušić, hvarski biskup – nadbiskup, sa svojih deset kolega svećenika.

Opće proslave. – Kao pojedinačne, tako su i različite opće prigodne proslave vezane uz oltar Gospe Sinjske. Takva je, npr., proslava 200-godišnjice dolaska u Sinj franjevaca i sv. Slike, o kojoj će još biti govora.

Slična je ovoj bila veličanstvena proslava 700-godišnjice smrti sv. o. Franje, uz blagoslov novoga zvonika i novih zvona 1(25. IX – 4. X 1927). Tom prigodom bila je i svečana procesija, u kojoj se nosila Čudotvorna Slika kao na Veliku Gospu.

Godine 1931. svečano je proslavljen spomen na Efeški koncil. Na blagdan Bezgrešnog Začeća bila je svečana procesija, u kojoj se nosila Čudotvorna Slika, uz sudjelovanje pobožnoga svijeta iz cijele cetinske krajine.

Godine 1957. proslavljena je u Svetištu 600-godišnjica utemeljenja prvog samostana u Sinju. Cijela je ova godina u Svetištu nazvana godinom Gospe Sinjske. Proslava je išla za tim da se vjernici obnove u vjeri i u ljubavi prema svojoj nebeskoj Zaštitnici. Prvi je dio spomen-slavi ja bio 30. IV, a drugi za Veliku Gospu. Na ovaj značajan jubilej podsjeća spomen-ploča, podignuta u samostanskom hodniku.

Posvete

U Svetištu je više puta bila obnovljena posveta Majci Božjoj. Tako je 31. X 1943, poslije svečane procesije sa Čudotvornom slikom, bila posveta župe Bezgrešnom Srcu Marijinu.

God. 1945. propovjednik je (o. J. Šetika) kroz cijeli svibanj govorio o pravoj pobožnosti prema presv. Djevici (prema nauku sv. Ljudevita Gr.), a na posljednji je dan bila posveta Majci Božjoj u duhu te pobožnosti.

Slično je i god. 1951. posljednje dane svibnja propovjednik (o. M. Validžić) govorio o istoj pobožnosti, a 31. svibnja obnovljena je posveta i osnovana Bratovština Marije Kraljice Srdaca.
Katolička društva

Marijinim duhom, pobožnošću prema Gospi Sinjskoj, prožet je i rad svih katoličkih društava, koja su prije II rata radila u župi (Treći red, Vojska Srca Isusova, Mali podvornici, Zora, Živo svjetlo…). Nekim je od ovih društava poseban cilj širenje Marijine slave (Kćeri Marijine, Marijina kongregacija, Bratovština Marije Kraljice Srdaca). Već od g. 1909. jedno od tih društava nosi ime Gospe Sinjske. To je Kongregacija »Gospe Sinjske« (ustanovljena 20. V. 1909.), kojoj je prvi cilj »promicanje bogoljupstva prama Majci Božjoj«.

Kao sekcija ove Kongregacije osniva se g. 1913 »Glazba Gospe Sinjske«, kojojje svrha da uzveliča vjerske obrede. Glazba je nastupala ne samo na svim vjerskim manifestacijama u Sinju, nego i na različitim proslavama u drugim mjestima (u Livnu, Šibeniku, Komiži, Zagrebu …).

Sva ova društva povezuju svoj život i rad uz oltar Gospe Sinjske. Uz Marijin ollar vezane su sve važnije proslave tih društava, njihove pobožnosti, duhovne vježbe, dani obnove i sl. Svećenici, voditelji društava članovima neprestano preporučuju vjernost Bogu i Crkvi, sinovsku ljubav i pobožnost prema Majci Božjoj, Čudotvornoj Gospi Sinjskoj.
IV. ŠIRENJE ŠTOVANJA GOSPE SINJSKE

Širitelji  štovanja

Budući da je Bog preko Slike Majke Božje u Sinju mnoge milosti dijelio, nije čudo da se Slici od starine posebno, neobično štovanje iskazivalo. Pišući povijest ovoga štovanja polovinom 18 st. o. Filipović zove Sliku »čudotvornom« (miraculosa imagine«), pa za nju tvrdi da »osobito se štuje« (»surome colitur«), i to ne samo u Sinju i u okolici nego svagdje. »Sva Dalmacija i sva Bosna nju štuje, vapije i pohodi.« Slično u isto vrijeme o štovanju Gospe Sinjske pjeva Knežević:

Priliko priblažena
I jur svuda proglašena.

Bogoljupstvo tvoje svuda
Poznato je od svakoga.

Spomenuti o. Filipović ističe još kako se pred Čudotvornu Sliku dolazi s osobitim poštovanjem. Slika je redovno skrivena zastorom. Zastor se ukloni jedino kad se pjevaju litanije ili »kad se govore one mise koje su s Gospom otvorenom … Ali se užeže vazda šest kandelota. Nigda se pak brez šest kandelota ne otvara, ili bila misa ili letanie ili za činit ju komu god vidit.«

Koliko se polovinom 18. stoljeća Slika štovala, vidi se i po tome što papa Benedikt XIV dne 25. IX 1752. daje potpun oprost vjernicima koji posjete crkvu Bl. Dj. Marije u Sinju (»inclitae di Sinj«) na dan Uzašašća i kroz 7 dana, i to vrijedi za 7 godina.

Kome imamo zahvaliti neobično, veliko i brzo širenje štovanja Gospe Sinjske? Tko je tako brzo i posvuda raširio slavu Gospe Sinjske? Iako nemamo pisanih dokaza, sasvim lako možemo pretpostaviti da su prvi širitelji slave Gospe Sinjske bili bez sumnje oni koji su prvi od nje posebne milosti primili. Oni su, što je sasvim razumljivo, o primljenim milostima govorili prijateljima, susjedima, znancima. Oni su poticali, da se Gospi Sinjskoj mole, sve one koji su trpjeli nevolje, od kojih je njih Majka Božja oslobodila. O dobroti, milosrđu, milostima Gospe Sinjske govorili su, što je također sasvim razumljivo, svećenici – župnici svojim vjernicima. Pri tome su ih poticali da se Gospi Sinjskoj mole i od nje milosti traže… A ono što su čuli od svojih duhovnih pastira, to su sasvim sigurno prepričavali stariji mlađima, roditelji djeci, prijatelji prijateljima i sl. Evo, na ovaj se način po svoj prilici širilo štovanje Gospe Sinjske. A ovo širenje štovanja s vremenom je postajalo sve veće, jer je Bog preko Čudo­tvorne Slike sve veće milosti dijelio. Kasnije će dakako doći i novi oblici širenja kulta Gospe Sinjske.

Proslava 200-godišnjice doseljenja

Novi zamah širenja štovanja Gospe Sinjske dala je proslava 200-godišnjice otkako je Čudotvorna Slika donesena iz Rame u Sinj (1687-1887). Spomen na veliki događaj proslavljen je izvanredno svečano. U Sinj je tada došlo mnoštvo vjernika pod vodstvom svojih župnika. Proslavi je prisustvovalo oko 50.000 vjernika. Trajala je više dana, a vrhunac je bio 16. VIII 1887. na gradu (tvrđavi), gdje je u spomen znamenitog događaja, nastojanjem ondašnjeg, župnika o. Josipa Matića Stuparića, a uz veliko oduševljenje i sudjelovanje svih župljana, podignuta krasna spomen crkva, koja je bila blagoslovljena nekoliko dana prije (11. VIII).

Ova veličanstvena proslava bila je povod da se napiše povijest Čudotvorne Slike Gospe Sinjske. Tako je nastala o. Ivana Markovića knjižica »Gospa Sirijska« (Zagreb 1886), štampana u 2000 istisaka, koja je vrlo brzo rasprodana. Drugo je prerađeno izdanje ove knjižice izašlo u Zagrebu 1899, a kasnije ju je dva puta prerađivao i izdao o. Stanko Petrov. Ovdje ne treba posebno isticati koliko su ove knjižice doprinijele upoznavanju povijesti Gospe Sinjske i širenju njezine slave među kršćanskim svijetom.

Prigodom spomenute proslave bile su po prvi put napravljene slike i medalje Gospe Sinjske. Napravljene su dvije vrste slika, veća i manja. Medalja je bilo tri vrste. Na spomen-medalji bila je s jedne strane slika Gospe Sinjske, a s druge natpis »MDCCCLXXXVII – Dvistogodišnjica doselidbe s Gospom iz Rame«. Druge dvije vrste medalja, veća i manja, imale su na prednjoj strani sliku Gospe Sinjske, a druga strana predstavlja sv. Franju kako blagoslivlja Sinj na molbu njegova redovnika koji pred njim kleči. Vjernici su s vrlo velikom radošću uzimali te predmete. O. Marković ističe da je prigodom proslave bilo utješljivo vidjeti kako »narod se zgrće da kupi Gospinu sliku, posrebrene i pozlaćene medalje i knjigu Gospa Sinjska«. Kroz desetak godina (1887—1898) rastureno je u narod medalja 53.614; slika velikih oko 6200, malih oko 21.000.

Uprava Svetišta kasnije, osobito poslije I svjetskog rata, redovno među vjernicima širi slike Gospe Sinjske različite veličine. Veće se uokviruju i izlažu po crkvama i kućama, tako da danas vrlo mnoge kršćanske kuće i crkve imaju na časnom mjestu Sliku Gospe Sinjske. Neke su od manjih slika imale oblik, dopisne karte … Druge su imale straga molitvu Gospi Sinjskoj.

Medalje su pravljene u vrlo različitim oblicima. Pravili su ih i sami domaći sinjski majstori. Kasnije redovno jedna strana medalje ima Sliku s nakitom, a s druge strane Srce Isusovo, da medalja može služiti mjesto karmelskog škapulara. Uz medalje, slike i sličice, Svetište je poslije I svjetskog rata dalo izrađivati i stolne plakete u dvije vrste.

Tko može kazati koliko je osoba nosilo i nose uza se medalje i sličice Gospe Sinjske? Koliko su ovi predmeti djelovali da se raširi pobožnost prema Gospi Sinjskoj?! Kolikima su ti predmeti bili pobuda da se u svojim potrebama uteku Gospi Sinjskoj i od nje milost postignu?! Tko zna, koliko ih je preko ovih pobožnih predmeta, osobito preko svoje medaljice, Gospa Sinjska očuvala u pogibelji na kopnu i moru, u miru i u ratu?!
Glasnik »Gospa Sinjska«

Kako je ljubav i pobožnost vjernika prema Gospi Sinjskoj bivala iz godine u godinu sve veća, stala se osjećati potreba periodičnoga glasila koje će pisati o njezinoj moći, milostima i slavi, širiti njezino štovanje u našem narodu. Prvi je pokušaj učinjen g. 1914, kad je hrvatsko katoličko omladinsko društvo »Rad« počelo izdavati glasilo »Sinjska Gospa«. Uvodni članak I broja prikazuje najstariju povijest Marijine Slike. Na str. 11 s. pozivlju se Cetinjani da slijedeće godine (1915) dostojno proslave 200-godišnjicu pobjede Sinjana nad Turcima. »Ovaj broj „Sinjske Gospe” nek vas sve sjeća na god. 1715.« Međutim, ratni vihor omeo je dostojnu proslavu velikoga događaja, kao i trajno izlaženje »Sinjske Gospe« (izašla su samo 2 broja).

Poslije rata pokreće se opet pitanje Marijina glasnika. Konačno na sjednici redovničke obitelji samostana u Sinju 17. XI 1921. bi zaključeno da se izdaje glasnik »Gospa Sinjska«. Prvim je urednikom imenovan dr o. Stanko Petrov. Glasniku je cilj: govoriti o dostojanstvu, veličini, dobroti d moći nebeske Majke, o njezinim milostima, čudesima; širiti štovanje Gospe Sinjske u hrvatskom narodu; govoriti o Marijinu Sinu Isusu, o njegovu namjesniku na zemlji Sv. O. Papi, o Crkvi; tumačiti kršćanski katolički nauk; učiti, poticati, pomoći vjerni­cima da ostanu vjerni Kristu, Crkvi, Papi, Mariji; poučavati kršćanski puk kako će ljubiti Isusa i Mariju i osigurati vremenitu i vječnu sreću. U skladu s tim programom Glasnik je kroz dugi niz godina (1922-1944) pod vodstvom vrsnih urednika pružao vjernicima u prozi i u stihu vrlo korisno i zabavno štivo iz pera prvorazrednih suradnika. Bio je to prvi i za nekoliko godina jedini list koji je na hrvatskom jezika širio slavu nebeske Majke i Kraljice. Posebno je blagoslovljen od vrhovnoga Starješine Franjevačkog reda i od pape Pija XI. Pobožni Marijini štovatelji čitali su Glasnik vrlo rado. Nestrpljivo bi čekali dok bi im stigao; mnogi bi ga – kad bi im stigao – na srce privinuli. Mnogi­ma, posebno u stranome svijetu, Glasnik je donosio neobičnu duhovnu utjehu. Tako pretplatnica A. M. piše iz Argo 22. IX 1936, kako joj je u stranome svijetu, u bolesti i u drugim obiteljskim patnjama, Glasnik Gospe Sinjske bio »jedina utjeha«. Uredništvo je primilo bezbroj pisama, iz kojih se vidi kako su vjernici rado i s velikom korišću čitali birana štiva o našoj nebeskoj Majci, milostivoj Gospi Sinjskoj. »Koliko li samo – u tim pismima – vrućih želja, iskrenih osjećaja, izliva nepokolebljivoga pouzdanja u pomoć dobre naše Majke.« Takva su pisma dokaz kako je Glasnik djelovao, kako je vjerno vršio svoju zadaću.

Ostavši Vjeran svome programu, Glasnik je mnogima otkrio moć i slavu nebeske Majke, proširio je kult Gospe Sinjske u hrvatskom narodu, doprinio je vrlo mnogo da je slava Gospe Sinjske došla do krajnjih granica naše lijepe Domovine i svagdje gdje žive Hrvati, u Evropi, Americi, Australiji.

Širenju štovanja Gospe Sinjske doprinio je i »Vjenčić molitava Gospi Sinjskoj«. U Vjenčiću je devetnica i molitve Gospi Sinjskoj za različite potrebe, a zatim druge molitve. U posljednje vrijeme postao je taj Vjenčić pravi molitvenik »Gospa Sinjska« (Đakovo 1962). U njemu je povijest Svetišta Gospe Sinjske, devetnica i molitve Gospi Sinjskoj, a onda različite druge pobožnosti, kao i u drugim molitvenicima.

Povijest i slavu Gospe Sinjske pokušao je popularizirati u nar. stihu o. Ante Cikojević. On je prigodom 200-godišnjice Provincije Presv. Otkupitelja i 80-godišnjice Franjevačke gimnazije u Sinju (g. 1935) u knjižici »Cetinska Ruža« prikazao povijest Čudotvorne Gospe Sinjske u narodnom desetercu, u 22 pjevanja. Ali njegovo djelo nije imalo sreću Kačićeva »Razgovora«.

Kapele Gospe Sinjske

Koliko je u naše doba rašireno štovanje Gospe Sinjske, posebno u Dalmaciji, pokazuje, napokon, i činjenica da se njoj u čast podižu kapele. Dne 12. VII 1913. blagoslovljena je u Otoku kod Sinja u čast Gospi Sinjskoj kapela, sagrađena zalaganjem o. M. Kotaraša.

U kršnoj Zagori, u selu Svratoku, podigao je kapelu u čast Gospi Sinjskoj Špiro Jurić, u zahvalu za ozdravljenje u djetinjstvu i za sve milosti koje mu je Majka Božja udijelila. Kapela je svečano blagoslovljena 9. X 1932.

Godinu dana kasnije (12. V 1933) blagoslovljena je kapela Gospi Sinjskoj u Lovreću (kod Imotskoga), koju je sa svojim župljanima sagradio o. Josip Šimić.

U Brnazama kod Sinja blagoslovljena je kapela Gospi Sinjskoj (14. VIII 1938), koju je dala izgraditi Ivka Čarić.

Sve su ove kapele ne samo spomen ljubavi i zahvalnosti prema dobroj Majci nego ujedno i poticaj svim kršćanima da se BI. Dj. Mariji, Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, u svojim potrebama mole i od nje pomoć traže.

Izvan Domovine

Polovinom 18. st. pjevao je Knežević, kako smo već vidjeli, da je Gospa Sirijska svagdje poznata:

O Priliko priblažena
I jur svuda proglašena …

Marijin je pjesnik htio reći kako je štovanje Gospe Sinjske rašireno po svim hrvatskim krajevima, osobito po Dalmaciji i po Bosni. Danas, dvjesta godina poslije Kneževićeve smrti, možemo ustvrditi da je Čudotvorna Gospa Sinjska razglašena ne samo po hrvatskim zemljama nego po cijelom svijetu gdje žive Hrvati, u Evropi, Americi, Australiji .. . Evo nekoliko dokaza.

U Americi, u Chicagu ustanovljeno je 5. XI 1906. »Dalmatinsko dobrotvorno društvo Čudotvorne Gospe Sinjske«. Kako se vidi iz »Ustava i pravila«, Društvu je cilj međusobno pomaganje članova koji ni u stranom svijetu ne zaboravljaju svoje nebeske Zaštitnice nego svoju budućnost stavljaju pod njezino majčinsko okrilje.

U Buenos Airesu osnovali su Hrvati katolici g. 1923. »Slavensko katoličko društvo«. Na glavnoj sjednici g. 1933. zaključili su da se društvo unaprijed zove -»Hrvatsko katoličko društvo uzajamne pomoći pod zaštitom Gospe Sinjske«.

Prigodom stogodišnjice, otkako se prikazala prva sv. Misa u Novoj Zelandiji (New Zealand), kod veličanstvene proslave u gradu Aucklandu 7. III 1938. u teoforičnoj procesiji, u kojoj je bilo 11.000 katolika, sudjelovali su i naši iseljenici, a među njima su 72 naše djevojke stupale u krasnim narodnim nošnjama pod zastavom Gospe Sinjske.

Ove činjenice, koje sigurno nisu osamljene, pokazuju kako naši iseljenici u tuđini, probijajući se od nemila do nedraga da zarade komadić kruha, misle na Onu, koja je obrana i zaštita njihovim milim i dragim u Domovini, mole se Čudotvornoj Gospi Sinjskoj da ih čuva, da im pomogne u mnogovrsnim njihovim potrebama.

Zaključak

Tko je pomnjivo čitao ovaj prikaz o ČUDOTVORNOJ GOSPI SINJSKOJ, bez sumnje će lako razabrati, kako je sam BOG htio da se njegovoj Majci u Sinju iskazuje posebno štovanje, da preko nje dijeli obilne milosti kršćanskome puku. Bog je zato posebnom providnošću bdio, da se Slika Majke Božje Sinjske sačuva, da ne propadne ni od vatre, pljačke, grabeža (za vrijeme Turaka), ni od bombe (za vrijeme II svjetskog rata).

Preko Čudotvorne Gospe Sinjske Bog je htio da Sinj postane jedno od žarišta vjerskog života, središte Marijanske pobožnosti za naš narod, posebno za naš narod u Dalmaciji. Kroz 250 i više godina u Sinj hrle mnogi vjernici, Marijini štovatelji, da u sjeni Marijina Svetišta nađu pomoć u potrebi, zdravlje u bolesti, utjehu u žalosti; da se kod svoje nebeske Majke duhovno obnove, osvježe, preporode… I onda kad je izdala svaka ljudska pomoć – u pomoć je pritekla Čudotvorna Gospa Sinjska; i onda kad ljudska mudrost nije znala pružiti prikladan lijek povratila je zdravlje Čudotvorna Gospa Sinjska; i onda kad čovjek nije mogao pomoći, obraniti, zaštititi – pružila je obranu i zaštitu Čudotvorna Gospa Sinjska; i onda kad ljudska samilost nije mogla ni znala utješiti – pružila je utjehu Čudotvorna Gospa Sinjska; i onda kad ljudi nisu mogli pokazati smisao života, put k sreći – pomogla je Čudotvorna Gospa Sinjska…

U Marijinu Svetištu u Sinju, kod Čudotvorne Gospe Sinjske, kroz 250 i više godina, bezbrojni su našli zdravlje duši i tijelu, mir srca i duše, obranu i zaštitu, pomoć i utjehu. U Marijinu Svetištu u Sinju bezbrojni su doživjeli duhovni preporod, pa su duhovno obnovljeni, preporođeni, osvježeni započeli živjeti boljim životom te pošli ispravnim putem k svojoj vremenitoj i vječnoj sreći.

SINJSKA SPOMENICA 1965. g.

Dr o. Jeronim Šetka

Izvor: Mrežna stranica Svetišta i Župe Gospe Sinjske

PODIJELI