Čudo nad čudima: dvije godine nakon što mu je zbog gangrene odrezana noga, doživio nezamislivo!

299
Jedno od najvećih čuda kršćanskog svijeta sigurno je milagro de los milagros – čudo nad čudima, kako ga nazivaju Španjolci. Dogodilo se je to uvečer 29. ožujka 1640. godine… 

Milagro de los milagrosčudo nad čudima jedno je od najvećih čuda kršćanskog svijeta. Naime treba ili imati nadzemaljsku vjeru da bi vjerovao u ono što se je dogodilo, ili biti umno ograničen. Ono se je dogodilo uvečer 29. ožujka 1640. godine i nije se ticalo nikoga izuzetnoga, nikakva aristokrata ili umjetnika, velikodostojnika, učenjaka, nikoga od osoba kojih se ljudska povijest sjeća s oduševljenjem. Božja se čudesnost jednako čudesno uvijek spušta do siromašnih, uživa u boravku sa siromasima: „Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!“ A nerazumnima govori: „Hodite, jedite od mojeg kruha i pijte vina koje sam pomiješala.“ (Izr 9, 4 – 5) Riječ „neiskusan“ dolazi od hebrejskog peti, kojom se opisuje koga naivna, mlada, bez životnog iskustva, koga je lako prevariti i zavesti, otvorena prema vanjskim sugestijama, nekritična, lakovjerna.

Naivan siromašak bez sumnje bio je i seljak Miguel Pellicer, koji je k tomu bio lišen desne noge, koja mu je odrezana zbog gangrene koja je nastala nakon što ju je zdrobio kotač. Ali jedne noći probudio se je u kući svojih roditelja u Calandi, u Aragonu, sa zdravom desnom nogom. Dvije godine ranije amputirana je, a odrezani dio bio je zakopan u zemlju kod bolnice u Zaragozi, na udaljenosti više od sto kilometara od Calande. Nakon što je postao bogalj, Miguel Juan Pellicer hodao je na štakama i prosio u blizini svetišta Gospe od Pilara. Dvije godine bio je prosjak i čovjek „bijedan“ zbog nesreće koja mu se je dogodila. Svakodnevno je mazao batrljak uljem iz uljanica iz svetišta, moleći se radije sa zahvalom za spašen život nego vjerujući u mogućnost povratka noge. Ipak, 29. ožujka Miguel se je osjećao veoma iscrpljeno te je, odloživši protezu te štake u kuhinji, bacio se na ležaj. Čak nije mogao leći ni u svoj krevet, jer mu je vojnik koji je bio smješten u tu kuću oduzeo imovinu u vojne svrhe. Nije prošlo pola sata, kad je onamo ušla majka i osjetila ugodan miris koji se uznosio po prostoriji, a u svjetlu uljanice opazila je na svoje iznenađenje da sin ima obje noge i da su njegova stopala prekrižena jedno preko drugoga poput Isusovih na križu. Kad je zajedno s mužem probudila sina, on je najprije molio oca za oprost. Naime cijelu svoju mladost svađao se s ocem, što je dovelo do napuštanja roditeljskog doma prije tri godine. Sad je čudesno ozdravljenje bacilo svjetlo na nagomilane slojeve osjećaja, na potrebu pomirbe i mira. Miguel je nekoliko dana iznova učio hodati. Na novoj nozi pronađeni su stari ožiljci, a kad je otkopano mjesto na kojem je bila zakopana amputirana noga, pokazalo se da je pusto. Miguel Pellicer vodio je do smrti pobožan život hodočasnika, trudeći se izbjegavati ljudsku znatiželju i divljenje.

Izvor: book.hr

PODIJELI