Jedno od najvećih čuda kršćanskog svijeta sigurno je milagro de los milagros – čudo nad čudima, kako ga nazivaju Španjolci. Dogodilo se je to uvečer 29. ožujka 1640. godine…
Milagro de los milagros – čudo nad čudima jedno je od najvećih čuda kršćanskog svijeta. Naime treba ili imati nadzemaljsku vjeru da bi vjerovao u ono što se je dogodilo, ili biti umno ograničen. Ono se je dogodilo uvečer 29. ožujka 1640. godine i nije se ticalo nikoga izuzetnoga, nikakva aristokrata ili umjetnika, velikodostojnika, učenjaka, nikoga od osoba kojih se ljudska povijest sjeća s oduševljenjem. Božja se čudesnost jednako čudesno uvijek spušta do siromašnih, uživa u boravku sa siromasima: „Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!“ A nerazumnima govori: „Hodite, jedite od mojeg kruha i pijte vina koje sam pomiješala.“ (Izr 9, 4 – 5) Riječ „neiskusan“ dolazi od hebrejskog peti, kojom se opisuje koga naivna, mlada, bez životnog iskustva, koga je lako prevariti i zavesti, otvorena prema vanjskim sugestijama, nekritična, lakovjerna.
Naivan siromašak bez sumnje bio je i seljak Miguel Pellicer, koji je k tomu bio lišen desne noge, koja mu je odrezana zbog gangrene koja je nastala nakon što ju je zdrobio kotač. Ali jedne noći probudio se je u kući svojih roditelja u Calandi, u Aragonu, sa zdravom desnom nogom. Dvije godine ranije amputirana je, a odrezani dio bio je zakopan u zemlju kod bolnice u Zaragozi, na udaljenosti više od sto kilometara od Calande. Nakon što je postao bogalj, Miguel Juan Pellicer hodao je na štakama i prosio u blizini svetišta Gospe od Pilara. Dvije godine bio je prosjak i čovjek „bijedan“ zbog nesreće koja mu se je dogodila. Svakodnevno je mazao batrljak uljem iz uljanica iz svetišta, moleći se radije sa zahvalom za spašen život nego vjerujući u mogućnost povratka noge. Ipak, 29. ožujka Miguel se je osjećao veoma iscrpljeno te je, odloživši protezu te štake u kuhinji, bacio se na ležaj. Čak nije mogao leći ni u svoj krevet, jer mu je vojnik koji je bio smješten u tu kuću oduzeo imovinu u vojne svrhe. Nije prošlo pola sata, kad je onamo ušla majka i osjetila ugodan miris koji se uznosio po prostoriji, a u svjetlu uljanice opazila je na svoje iznenađenje da sin ima obje noge i da su njegova stopala prekrižena jedno preko drugoga poput Isusovih na križu. Kad je zajedno s mužem probudila sina, on je najprije molio oca za oprost. Naime cijelu svoju mladost svađao se s ocem, što je dovelo do napuštanja roditeljskog doma prije tri godine. Sad je čudesno ozdravljenje bacilo svjetlo na nagomilane slojeve osjećaja, na potrebu pomirbe i mira. Miguel je nekoliko dana iznova učio hodati. Na novoj nozi pronađeni su stari ožiljci, a kad je otkopano mjesto na kojem je bila zakopana amputirana noga, pokazalo se da je pusto. Miguel Pellicer vodio je do smrti pobožan život hodočasnika, trudeći se izbjegavati ljudsku znatiželju i divljenje.
Izvor: book.hr
