Crkva u misijskom ključu

88

Crkva u misijskom ključu

ossrom

Možda do tamo (otok Hvar – op. a.) još nije došao val ‘naprednjaštva’, koje je danas jednako bezboštvu, pa zato neki i ne osjećaju potrebe kakva proturada i otpora, ali nesumnjivo je, da će taj val zahvatiti i taj otok. A svaki nasrtaj red je spravno dočekati i navalu radom odbiti. Svećenstvo je doistine i dosada radilo, pa ste to činili i vi, braćo. Taj rad bio je obično privezan uz koju političku stranku, koja je u našim prilikama uvijek nosila i strančarsko obilježje. Takvo sudjelovanje u više prigoda možda je nešto koristilo hrvatskoj stvari, ali je mnogo puta naškodilo ugledu svećenstva, a time nadošla i šteta za vjeru. Jer puk, kao takav, ne luči vjeru od svećenika. Mi, draga braćo, ne mislimo tom svećeničkom organizacijom, da Vam slobodno ne ljubiti i ne raditi za dobro, procvat i sreću svojega hrvatskoga naroda, pače uprav svećenička organizacija nije kakva staleška organizacija, nego je namijenjena svrsi, da jedan drugoga savjetujemo, pomažemo, kako ćemo nešto dobro učiniti za svoj narod. A kako dobra nema ondje, gdje nema kršćanskog temelja, to se zna, da se moramo najprije brinuti za duševno prosvjetljenje naroda, a usput i za svako dobro drugo njegovo tjelesno. Mi to možemo bolje učiniti udruženi po sebi, nego li samo da vojujemo u pojedinim političkim grupama. One su nas dosad većinom izrabljivale za svoje svrhe, a kad nije bilo toga, bilo je nešto gorega: Tko se ne sjeća nedavnih i prijašnjih ljutih okršaja po izborištima, gdje se svećenstvo izložilo preko svoga dostojanstva, a što donesoše te borbe i ta izlaganja? Za vjeru, koju zastupamo, bar po koju štetu; za naš narodni napredak ništa. U čemu napredovasmo svojim borbama i izlaganjima? Zar vlastodršci drže do nas Hrvata u Dalmaciji više sada nego li u vrijeme jednoga Pavlinovića? Da bi bar naše strančarstvo donijelo sreću i slobodu našoj izmučenoj otačbini? Vremena su, braćo, takva, da mi možemo u svojem radu, da radimo za Hrvatsku, ali taj rad mora biti skopčan s vjerom. To jest mi moramo na prvom mjestu da ističemo vjerske ideale, a uz njih i domovinske, jer jedni drugima nijesu protivni. Prama tome mi nesmijemo, nemožemo slobodni biti u tome radu, ako se privežemo samo uz stranke, koje batale vjersko-moralni uzgoj naroda, a ne radimo oko vlastite organizacije. U ostalom ugledajmo se u tome u naše ‘naprednjake’: I u njihovom je programu patriotizam, to jest rad za hrvatski narod, ali im je na prvom mjestu borba protiv klerikalizmu, što danas svaki jasno vidi, da je ta borba proti klerikalizmu = borba protiv vjeri. Pa i mi radimo za svoj narod; ali u prvom smo redu zvani po svojoj misiji, da ga branimo od otrovi, što ga počinje trovati rušenjem vjere i svakoga auktoriteta. Ovakav rad ne može da uspješno izvagja pojedinac: hoće se skupnoga rada, a za takav hoće se organizacije. Kako se nijedna stvar ne može u jedanput provesti za cijelu pokrajinu, tako ni naša svećenička organizacija. Amo na Braču se nešto započelo; nastavite vi, braćo, tamo na Hvaru. Malene organizacije stvorit će malo po malo veliku za cijelu pokrajinu. Svega toga ne može biti bez rada, a rad opet mora imati neku direktivu. Naš se rad ne smije ograničiti na izborne agitacije. Mi moramo najprije stvoriti laikat, te po mogućnosti sebe isključiti a naprijed nositi dobre Hrvate, ali još bolje Katolike, kojima se neće moći predbaciti, da brane vjeru radi svoga staleškog interesa. Otvara vam se široko polje: socijalno i literarno i kod puka i kod inteligencije. Sve se neda u jedanput postići. Iz početak ćemo jedan drugoga savjetovati, nutkati u radu, a onda će već samo po sebi doći natjecanje u radu, i njegova kruna: uspjeh. Deder, braćo, započnite, pa da tako budemo svi u jednom kolu: za vjeru i dom!

Kad se pročita ovo pismo iz 1909. g., lako se mogu uočiti sličnosti sa sadašnjim trenutkom. Riječ je o tekstu, zapravo većem dijelu pisma, koje su svećenici nerežiškog i milnarskog (vice)dekanata uputili sa svog sastanka u listopadu 1909. g. svećenicima starogradskog dekanata. Dakako, premalo je reći da se prilike podudaraju. Sličnosti nas mogu dovesti do površnog pristupa i do krivih zaključaka. Mnogo toga je odonda drugačije. Uočavanje sličnosti i razlika između nekih onodobnih i sadašnjih društveno-vjerskih kretanja ponekad djeluje zamorno, posebno u klimi zaborava prošlosti, ali nam može ukazati na to da nismo mi prvi koji se susrećemo s teškoćama i izazovima.

Stoga valja imati na umu da se Crkva uvijek suočavala s novim izazovima koji su neke ostavljali ravnodušnima, a drugi su tražili način kako odgovoriti izazovima vremena i prepoznati prijetnje u nadolazećim strujanjima u društvu. Ipak, preporučam da se pismo barem nekoliko puta pozorno pročita, jer ono, kao i drugi povijesni dokumenti, nude i više od onoga što na prvi pogled možemo uočiti.

Gledano s povijesnog odmaka, bilo bi bolje da se nekim pojavama trijeznije i odmjerenije pristupilo, no svako vrijeme ima svoje nagone i zaborave. Znam, netko će reći: Zašto se uopće baviti jednim pismom iz naše zavičajne prošlosti? Kao prvo iz čiste znatiželje, a potom da bi se moglo u širem kontekstu iščitavati današnja nastojanja u Crkvi i društvu. Pismo mi se čini izrazito pogođeno za razumijevanje sadašnjeg trenutak. Naime, apostolska pobudnica pape Franje iz 2013. g. – a bit joj se prepoznaje u naslovu Radost evanđelja – ističe kako se s Isusom Kristom radost uvijek iznova rađa. Papa u tom dokumentu koristi zanimljive i snažne slike. Kao i inače u svojim nastupima nudi obilje usporedbi i poveznica koje nisu dio uobičajenog načina govora s mjesta vrhovnog autoriteta u Crkvi. Govor u slikama daje više prostora. Otvara širini.

Sve u svemu u početnim rečenicama dobivamo uvid da je nakana ovog Papinog teksta poziv na novu etapu evangelizacije. Govoreći o stanju suvremenih kršćana papa Franjo kaže: Razvija se psihologija groba, koja malo-pomalo pretvara kršćane u mumije iz muzeja. Razočarani stvarnošću, Crkvom ili sami sobom, žive u stalnoj napasti da se prepuste sladunjavoj melakoniji, beznađu, što obuzima srce kao ‘najdragocjeniji eliksir zloduha’. Ima u toj pobudnici još snažnih mjesta, ali dovoljan je ovaj isječak da uočimo duh Papinih stremljenja i da nas to trgne iz naše opijenosti bezbrižnošću.

Sve što sam naveo stremi prema jednome, a to je uočiti kako Papa naglašava potrebu misionarske preobrazbe Crkve. Uostalom, to je prvo naglašeno u pobudnici. No, što bi to značilo? Crkva uvijek sebe shvaća kao navjestiteljicu koja je poslana Krista naviještati svim ljudima. Ipak, nije riječ o tome. To se samo od sebe podrazumijeva. Radi se o tome da zbog promijenjenih povijesnih prilika i nestanka društvene očitosti vjere, Crkvu treba misionirati. Kad kažem Crkvu, onda mislim na činjenicu da je Crkva postala more na kojem nas Krist šalje bacati mreže. Crkvu, hijerarhijski ustrojenu, tvore kršteni, ali kršteni su većinom kršćani po primljenim sakramentima, ali ne i životom po sakramentima. Žive u blizini crkava, ali im je srce daleko od Krista. Nastanio se rastući poganski mentalitet i on oblikuje kulturu koja se već desetljećima vidi na Zapadu. Poganski mentalitet se dobrano hrani rastućim liberalizmom i ravnodušnošću u društvu.

Socijalni katekumenat, bilo onaj obiteljski, bilo zavičajni – kakav je trajao stoljećima, a kod nas još ponegdje preživljava – postoji još samo u krhotinama. Dakle, ne možemo reći da ne znamo što nam slijedi i što se krije u pozadini naših statistika. Više-manje slijedi stanje slično onom u Njemačkoj, Austriji… Velika je većina kršćana sakramentalizirana, ali nisu evangelizirani. Primili su sakramente, ali ih sakramenti nisu uveli u život po vjeri. To, uostalom, nije novost. Ima već dosta vremena da je tomu tako. Kod dijela najodgovornijih u Crkvi to pobuđuje osjećaj beznađa i nepovjerenja, a i očaj nam ponekad nije nepoznat.

Ne znam kako, ali je sigurno da je Crkva pozvana misionariti one koji su kršteni kao djeca, a onda su odrastanjem prešli u praktični zaborav Boga i nemaju s njim nikakve veze. Ovo ne znači da postoji stroga granica između pravih i lažnih kršćana, nego se želi uočiti čime je uzrokovana želja za novom etapom evangelizacije. Iako će uvijek biti kašnjenja, na kašnjenje nemamo pravo. Sporost i tromost nisu odlike vjere.

Drugo, posuđujući jedno mišljenje, smatram da nam je ovo važno kako ne bismo okrivljavali sebe i druge za ono za što nismo krivi. I sve ovo nije retorička vježba. Iako nemamo recepata, moramo nadići opijenost tobožnjom stečevinom koja će nam omogućiti da se u budućnosti nastavi kako je išlo do sada. I zato je očito posrijedi velika zabuna. Naime, kod nas se umnaža i promiče katehizacije djece, a već je Ivan Pavao II. govorio o potrebi re-evangelizacije. Možda mnogi nisu svjesni da katehizacija i evangelizacija nisu isto. Ovo ostavljam namjerno nedovršenim kako bi bilo poticaj da se uoči što znači jedno, a što drugo. Stoga ću ovdje preuzeti riječi pokojnog fra Špira Marasovića: Kako to da se u jednoj živoj Crkvi, uz tako veliku ljubav prema prošlosti, ni izbliza ne nazire očekivana ljubav prema budućnosti? Kako to da se među brojnim simpozijima, koji se održavaju u okviru biskupija, redovničkih zajednica i crkvenih znanstvenih ustanova, još ni jedan jedini nije organizirao na temu koja bi se odnosila neposredno na ono što nas po svoj prilici čeka?
Možda se odgovor krije u potonjim riječima zamišljenog pisma papi Franji kao odgovoru na njegovu pobudnicu Radost evanđelja, i to iz našeg otočnog konteksta.

Dragi Papa,
srce nam ustitra i suze nam poteku kad se pojaviš na televiziji. Na licu Ti se vidi da voliš ljude. Svijet Te voli. I oni prije Tebe nisu bili za bacit’, ali Ti, takvog smo čekali. Zbog Tebe smo ponosni. Svaka ti je riječ na mjestu.
Nego, reći ću Ti u nešto u povjerenju: nemoj nam govoriti o reformi. Nama to ne treba. Mi imamo svoju tradiciju. Vidiš da nam ju je i UNESCO zaštitio. Zna svijet što vrijedi. Ne brini se, mi ćemo im se odužiti. Neka naših! Mi smo ionako “judi od svita”, a tako će nam biti lakše doći do fondova. U vrijeme krize, novca nikad dosta.
Nego, ovo Ti govorim u četiri oka. Ne moraju svi znati o čemu nasamo govorimo. Mi smo naši pa ćemo se lako razumjeti. Krasni su i poticajni Tvoji tekstovi. Prava milina. Samo piši! Nemoj da te Kurija pokoleba. Oštro! Sad je momenat. Uvijek ima onih kojima će to dobro doći. Neka se Tvoja riječ čuje. Mi smo uvijek na tvojoj strani.
Čuli smo da si i ti online. Onda bi mogao vidjeti da se i naši sunarodnjaci sa sjevera oduševljavaju našom tradicijom. I oni bi – oprosti što uzimam tvoje riječi – tradicijsku preobrazbu svojih župa. Ma k’o će nas dat’! E da se ustati našima pa da vide koliko nas je bilo Za križen, a i ponuda je bila bolja.
Dođi, dragi Papa, kad budu fešte. Ubrzo će ljeto, a onda fešta jedna za drugom. Ostavi se Sarajeva. Nije to za njih. To je Bosna. Ne daj, Bože, nereda, ode nam sezona! Ovdje, ovdje treba doći. Ma da vidiš naše procesije. Priznaj, gdje to još na svijetu ima takvih katolika. Mi smo narod sv. Petra. Naslijedili smo dobre strukture u kojima se osjećamo lijepo i – moram ti reći – čini nam se da nas ne razumiješ kad govoriš o reformi struktura. Naš ti svijet ne razumije strane riječi. Mi smo ti obični ljudi i volimo kad nam riječ dotakne srce i izmami suze. E da samo znaš kako je prije bilo kad bi cijela crkva plakala. To su bile propovijedi! Ni muha se nije čula. Nije ga bilo tko ne bi proplakao.
Čuo si da nam i Ministarstvo pomaže u obnovama. Još da nam je imati koju dobru vezu u Zagrebu, ali i ovako je dobro. Polako, ma ide. Za koju godinu sve će biti k’o novo. Ali nismo mi takvi od sada. Tako su radili i naši stari. Uvijek spremni. Ni psalme nisu dali mijenjati. Uvijek su govorili: “Pop je za kratko, mjesto ostaje!” Nikoga se nisu bojali. To ti je, dragi Papa, vjera. Za to se gine. Tradicija. Bez nje nema vjere! A tradicija ne može biti u minusu. Bolje da propadne selo nego običaj.
Evo, skoro sam zaboravio da je svibanj. Ovo ti spominjem, jer bi trebao vidjeti naše pričesti i krizme, i ona krštenja između dva trajekta. Istina, ne zamjeri, ali u restoranu nam je poslije komotnije. Neka nas barem jednom drugi služe. Dosta nam je gužve preko ljeta, a i neka nam djeca vide iz koje su kuće. To je njihov dan. Neka guštaju kad im može bit’.
Već je počela sezona pa ću skratiti. Sada ćemo svi bit u gužvi. Još mi je skela na kući, a i sam znaš da meštri uvijek kasne… Uvijek nešto fali. Ako stigneš, javi se iza Svih Svetih!
Adio!

(PS. Sve smo rekli i ništa nismo rekli!)

Tekst je objavljen u: Kruvenica, br. 33, god. IX, lipanj 2015., Hvar

 

Izvor: Portal Kroz samariju; autor: don Ivica Huljev

PODIJELI