Svi smo samo ljudi. Članovi smo Crkve koja je istovremeno sveta i grešna. Crkva smo koja je na putu, u pokretu, u kretanju prema smrti i eshatonu. Zato nas ne mora čuditi da su svećenici, biskupi, kardinali ponekad grešni, mogu pogriješiti, primiti krive informacije i griješiti grijehom propusta. S osobnim grijesima, ponekada i lutanjima bori se gotovo svaki član hijerarhije.

„Hijerarhija je organizirana vjerska služba u religijskim zajednicama; sveta, duhovna vlast. Može biti svećenička ili sakramentalna, pravna ili upravna, učiteljska, duhovna i počasna, ovisno o tipu religije ili konfesije. Svećenička hijerarhija prevladava u religijama obrednog tipa ( starozavjetna religija, katolicizam, pravoslavlje, hinduizam), pravna i propovjednička u religijama etičko – pravnog tipa (židovstvo, protestantizam, islam ). Katkad su iste osobe nositelji svih navedenih tipova hijerarhije (katolicizam ).“ Opći religijski leksikon, str. 328.

Kakve je probleme hijerarhijskog tipa imao sv. Ivan don Bosco za svoga života s pretpostavljenim nadbiskupom Gastaldijem? Imao je velike probleme nerazumijevanja njegovog apostolata, rada s mladićima, i došlo je u pitanje, hoće li papa Pio IX. potvrditi konstitucije reda salezijanaca. A time i potvrdu redovničke zajednice sv. Ivana don Bosca. Vjerojatno je netko od klerika namjerno stvarao krivu sliku o don Boscu kod nadbiskupa Gastaldija. Moguće je da ih je bilo više. Don Bosco je jako trpio zbog toga. Etiketiranje njegovog života i svećeničkog djelovanja jako ga je boljelo. Imao je očito spor i velike probleme s nadbiskupom Gastaldijem: „Don Bosco trpi zbog spora s nadbiskupom Gastaldijem, koji mu se snažno suprotstavlja. govori, da taj prijatelj mladih ima talent za odgajati dečke, ali nema talente za odgoj klerika i svećenika. Taj događaj je jako dug i jako boli, mnogi bi ga rado preskočili. On je dio don Boscova života i svih njegovih razmišljanja i kontakata, koje je imao, i to potvrđuje njegovu svetost.“ Karmen Jenič „Koliko je ura?“, Ljubljana 2011., str. 129.

Neki neiskusni i Bogu premalo posvećeni klerik, na takve ili slične tvrdnje žestoko bi reagirao. Ali to don Bosco nije htio učiniti. Znao je zasigurno, tako pretpostavljam, da bi tada nastali još veći problemi za njega i njegovo apostolsko djelovanje. Što je u toj vrlo teškoj situaciji učinio sv. Ivan don Bosco? Nije tražio veze i vezice, kako doći do Nadbiskupa i to osporavati. Znao je da je to dio muke koja mu se nanosi bez razloga i utemeljenja. Don Bosco je pozvao salezijance na molitvu: da budu jednog srca i jednog Duha. Rekao im je neka ustraju u molitvi. Osobe, klerici, nagle naravi poput Martina Luthera digli bi cijelu nadbiskupiju na noge. To nije bio stil don Boscove duhovnosti i traženja istine. Dogovorio je trodnevnicu, želeći da se moli tri dana za papinu potvrdu salezijanskog reda i konstitucija reda. „ Sprema se trodnevnica pred 24. ožujak, kada se budu sastala 4. kardinala i odlučila, što će biti sada sa salezijanskom Družbom.. „ Koliko je ura?“ str. 129. i 130. „Koliko je ura?“ je knjiga Slovenke Karmen Jenič, životopis svete M.D. Mazzarello, Ljubljana 2011. Knjiga nažalost nije prevedena na hrvatski jezik.

Čitav apostolat don Bosca, rad s mladićima bio je pod velikom lupom. Zavist i zloba htjela je po svaku cijenu zaustaviti daljnji rast i razvoj salezijanskog „preventivnog odgoja mladića“. Namještali su mu klopku, kao nekada Isusu i drugim svecima u povijesti Crkve. Don Bosco je osjetio da jedino Bog može pomoći u toj situaciji. I dogodilo se tako: „Duh Sveti je posredovao. Na kraju vijećanja kardinala, nedostajao je jedan glas, papa Pio IX. je odlučio: Ako je tako, ja dajem svoj glas za don Bosca.“ Koliko je ura?, str. 130.

Nije jedini don Bosco od svetaca Crkve imao problema s hijerarhijom. Velike, i teške muke zbog nerazumijevanja i etiketiranja prošao je i padre Pio: „Zbog neobičnih sposobnosti za koje se tvrdilo da ih Pio posjeduje, Sveta Stolica je pokrenula brojne istrage. Mjesni nadbiskup Pasquale Gagliardi nije vjerovao u Pijina navodna čuda, tvrdeći da su ga njegova braća kapucini iskorištavali s ciljem stjecanja financijske dobiti. Kada je Pio XI. izabran za papu 1922. godine, Sveta Stolica je postala iznimno sumnjičava te je podvrgnula Pija brojnim istragama. Sveta Stolica je Piji nametnula brojne zabrane s ciljem smanjivanja njegove eksponiranosti u javnosti i to: zabrane služenja mise za javnost, blagoslova ljudi, odgovaranja na pisma, javnog pokazivanja stigmi te razgovaranja s Benedettom, Pijinim duhovnikom. Kad je Sveta Stolica naredila da se Pio preseli u samostan u sjevernoj Italiji, lokalni mještani su počeli prosvjedovati što je nagnalo Svetu Stolicu da na kraju odustane od prvotnog zahtjeva te da dozvoli Piju da i dalje nastavi živjeti u istom samostanu. Od 1921. do 1922., Piju je zabranjeno javno obavljanje svećeničke dužnosti, uključujući ispovijedanje i slavljenje svete mise.

Osnivač milanskog katoličkog sveučilišta Presvetog Srca, liječnik, i psiholog, fratar Agostino Gemelli se jednom na nekoliko minuta sreo s Pijom koji mu tada nije dozvolio da pregleda njegove stigme. Prema Gemelliju, Pio je bio „neuk psihopat sklon samoozljeđivanju koji iskorištava lakovjernost ljudi.“ Gemelli je tvrdio da je Pio držao svoje rane otvorenima uz pomoć karbonilne kiseline zbog čega je morao zavijati rane u gazu te je redovito nosio rukavice.

Godine 1933. Papa Pio XI. je naredio da se Piju ukloni zabrana koja mu je onemogućavala javno slavljenje mise. Papa je izjavio: „Ja se nisam loše postavio prema Piju, ali sam bio loše informiran.“

Papa Pavao VI. (1963. do 1978.), je sredinom 1960-tih odbacio sve optužbe upućene na Pijin račun. Optuživali su ga njegovi kritičari, čak i za pronevjeru novca.“

Danas si možemo u glavi predočiti kakav je „osobni križni put“ prolazio padre Pio. Trideset i pet godina, pod stalnim stresom, zabranama i izolacijom. Sve je to izdržao ponizno i hrabro. Nije nikoga optuživao, i protestirao. U tome je vidljiva njegova velika postojanost i svetost.

Svaki svećenik prilikom svećeničkog ređenja obećava mjesnom Ordinariju, da će biti poslušan njemu i njegovim nasljednicima. To bi za svakog svećenika trebala biti svetinja. Zašto? Zato što tako, od prvih početaka Crkva tako djeluje kao institucija. Po uzoru na Isusovu poslušnost svome Ocu, do kraja, svećenici trebaju poštivati i slušati Ordinarija. Istu poslušnost imaju biskupi prema papi.

Moguće je da su biskupi, pojedini Ordinarij krivo informirani o nekom svećeniku, kao što je papa Pio XI. bio krivo obaviješten o padre Piju. Kako je to moguće? Moguće je, jer su članovi hijerarhije „samo ljudi“, s mogućim ljudskim manama. Patnje mnogih svetaca: ne samo don Bosca i padre Pija zbog nerazumijevanja pretpostavljenih su bile dugotrajne i teške patnje. Duh Sveti koji vodi Crkvu, je u slučaju don Bosca pokazao svoju naklonost, okrenuo tešku situaciju za salezijance na dobro, na stranu potvrde nove redovničke zajednice.

Crkva je mjesto služenja, pa kako god bilo teško prihvatiti određenu realnost. Veliku odgovornost pred Bogom imaju oni koji krivo obavještavaju biskupa ili papu o pojedinom svećeniku, ili biskupu. Takav grijeh, je strašan grijeh. Zato je osnovno, kršćansko pravilo da se na svakog svećenika gleda „crno – bijelom“ tehnikom. A to znači, da se ne gledaju samo njegove mane, nego i pozitivna strana osobnosti svećenika, ili biskupa. Nažalost, u vjernike i neke klerike se tijekom povijesti Crkve uvlačio svjetovnjački, negativistički duh. Isto je s klericima: oni moraju znati da nije lako biti biskup, te da i on može pogriješiti slušajući ponekad loše savjetnike. Crkva je usprkos svemu, svim nerazumijevanjima unutar same sebe, sveta i grešna. Kako postati poslušan i biti svet? Pružili su nam primjer don Bosco, padre Pio i mnogi drugi sveci. Hodajmo njihovim duhovno – uređenim putovima.

Izvor: Dnevno.hr