BOŽIĆ OBVEZUJE
Nikada se ne predajmo pesimizmu i obeshrabrenosti: čvrsto vjerujmo da svojim moćnim dahom Duh Sveti Crkvi daruje odvažnost da ustraje i da traži nove metode evangelizacije kako bi evanđelje donijela sve do nakraj zemlje.
Papa Franjo
Vjernički i ne-vjernički pristup Božiću
Božiću se može prići na različite načine. Koliko ljudi, toliko pristupa. Različitost u pristupu ovisi o našim interesima i očekivanjima. I jedno i drugo ovisi o društvenim kretanjima, našem obiteljskom odgoju i osobnim iskustvima. Ipak, kako bilo da bilo, Božiću je lakše prići pjesmom negoli riječju. Upravo su hrvatske božićne pjesme izričaj onog najdubljeg – srži božićnog slavlja. Stoga tko ih sluša može oćutjeti kamo ga vode i kojim bi putovima trebao krenuti na poticaj božićnog otajstva. S druge strane, Božić je nedvojbeno izazov preispitivanju i prepoznavanju dubinskih slutnji ljudskoga srca, ali i preispitivanju očekivanja koja imamo o Božiću. Da, i jedno i drugo je važno. Posvješćivanje slutnji može nam pomoći u vjerničkom življenju božićne poruke. Sve drugo bilo bi malo. Kao i za druge kršćanske sadržaje, tako i za Božić, možemo reći da se prema Božiću možemo ophoditi vjernički i ne-vjernički. Vjernički je pristup u tomu da se damo voditi božićnom porukom, da nas ona mijenja i da iz nje gradimo svoje životne odnose i životne interese. Ne-vjernički se Božiću pristupa kad se koristi bez želje za ostvarivanjem odnosa s Kristom čije rođenje slavimo na Božić. Upravo nam je to važno naglasiti u sadašnjem trenutku. Uz to, znamo da je Božiću moguće prići iz općeg društvenog ozračja u kojem Božić postaje dio zabavnih sadržaja sekularnog društva. Stoga je ovdje prigoda da se kaže riječ i o tomu. Kad promotrimo hrvatsko božićno ozračje kroz nekoliko posljednjih godina, onda vidimo da je kod nas nastupilo prihvaćanje i posredovanja urbano-medijskog poimanja Božića. Namjerno koristim pojmove urbanog i medijskog, jer ta dva pojma govore o izvorištu jednog osiromašenog i zlorabljenog slavlja. To ne znači da je ruralni koncept Božića mjerodavan za sva vremena, da je bolji i pitomiji. Ne! Pitanje je u kolikoj je mjeri sekularizacija Božića pogodovala urbanom načinu života i medijskim potrebama. Nema dvojbe – a to pokazuju psihološke studije – da zapadnjačko slavljenje Božića unosi psihološku nestabilnost i nemir u ljudsko srce. Zašto? Iz cjeline božićnog otajstva izvlači se dio božićne poruke koju mediji stavljaju u službu profita i poticanja potrošnje u danima prije i oko Božića.
Božić i poosobljena vjera
Sve se to zbiva u hrvatskim uvjetima rastuće sekularizacije. To što sekularizacija donosi može nam izgledati bolno i zabrinjavajuće, no kroz nju se vidi da je sve teže očuvati kršćanski identitet bez poosobljene vjere. Budući da je Božić isprepleten s narodnim običajima, upravo je Božić prigoda da se posvjesti kako je danas sve teže biti kršćanin iz običaja. Upravo nam sekularizacija pomaže prepoznati kako danas živimo u najbolja vremena za učvršćivanje kršćanskog identiteta. Na vjetrometini različitih ponuda može se najbolje očitovati na što smo to po Kristovu rođenju pozvani. Stoga se Božić nameće kao poticaj posvješćivanju svega što bi moglo osiromašiti njegov smisao. Utoliko je sekularizacija znak vremena pred kojim se dade iščitati kako bi kršćanin svoju odluku za Krista treba temeljiti na osobnom opredjeljenju. Znam da će možda zvučati zastrašujuće i bešćutno, ali mislim da bismo – barem jednim dijelom – tomu mogli doskočiti buđenjem obiteljske svijesti o izlišnosti božićnog darivanja koje se pretvara u obrednu glumu bez stvarnoga pokrića. To će, posve je jasno, biti nemoguće ukoliko se vjera ne poosobljuje i liturgijskim sadržajima božićnog vremena ne pristupa kao srcu Božića. Mislim da je riječ o zahtjevnom projektu kojeg će zaživjeti rijetki i uz velika odricanja. Darovi i darivanje – a mislim na amerikanizaciju Božića – oblikuju zasebni božićni kult pa je razumljivo da se sve više otuđujemo od liturgijskih slavlja božićnog vremena. Doživjeti Božić kao dar nije moguće bez odrastanja u obiteljskom i mjesnom ozračju u kojem postoji istančani sluh za liturgijska slavlja kao srce Božića. Drugo, Božić donosi poruku koja je prihvatljiva svim ljudima pa je time otvoren put lakšoj manipulaciji. Medijsko-reklamna upotreba Božića mogla bi se pojmiti kao trojanski konj koji u naše živote unosi sadržaje koji s Božićem nemaju veze ili ga razaraju. Naime, senzibiliteti kojima su ispunjeni medijski sadržaji vezani za Božić polučuju oblikovanje naših senzibilnosti za jednu drugačiju sliku Božića koji je odvojen od smisla Božjeg utjelovljenja. To dakako još nije cjelovito zaživjelo kod nas, ali se može očekivati da ćemo – kao i u drugim pitanjima – nekritički prići te će u nama netko drugi slaviti Božić. O tomu bi se moglo na dugo i široko promišljati i donositi zaključke, no to bi bilo promašeno bez stvarne želje da se naš život oblikuje do one zrelosti koja je svojstvena Božiću. U vrijeme komunističke getoizacije imali smo medijsku šutnju o Božiću. To nam je, htjeli mi to priznati ili ne, pomoglo da se Božić živi više na tragu tradicijskih običaja i kao dio neupitne pripadnosti jednom identitetu. Danas, kad smo okruženi pluralističkim poimanjem života, kršćani moraju ozvučiti svoju nutrinu tonovima Kristove dobrote i svjedočiti da unatoč zloporabama Božića nismo spremni na izdaju vjere.
Povratak Bogu
Ako smo se nedavnih 90-ih godina radovali povratku Božića u javnosti, danas postajemo svjesni kako je u javnosti ozvučen Božić urodio svojom suprotnošću. Dogodila se inflacija i profanacija Božića, i to kroz sadržaje koji hrane plitke interese i ostavljaju nas u kratkotrajnom emotivnom zanosu. Istina, to nije prevladavajuće, ali je toliko prisutno da možemo biti svjesni kamo nas vodi. Kao što su kršćani u 4. st. pogansko slavlje nepobjedivog boga Sunca „pokrstili“ i 25. prosinca uveli slavlje Kristova rođenja, tako se danas događa obrnuti proces oblikovanja opoganjenog Božića. Sve više dolazi do sekularizacije kršćanskog slavlja Kristova rođenja. Izgleda da se upravo uz Božić najbolje razumiju Rahnerove riječi iz 1952. g. u kojima je opisao stanje u Njemačkoj. Tada je Karl Rahner kazao: Oni svećenici koji ne zabadaju glavu u pijesak poput noja, oni koje nije obuzela lukava taktika da se povlače među ljude koji su ostali vjerni kršćanstvu, dnevno konstatiraju da živimo u poganskoj zemlji s kršćanskom prošlošću i kršćanskim ostacima. Da, živimo u jednoj poganskoj zemlji usprkos velikom postotku kršćanske starine. Ako naime stvari promotrimo i ocijenimo sa svjetskog gledišta vidjet ćemo da prevladavajuća pokretačka sila i stvarnost koja upravlja povijesnim kretanjima Njemačke ne vodi prema kršćanstvu. (…) Kršćanstvo se šutke tretira kao lijepi i mili folklorni predmet koji ne ulazi u krug ozbiljnih i stvarnih životnih problema. Olako razbacivanje božićnim porukama je u porastu, a u isto vrijeme je sve manje onih koji Krista uzimaju za životno uporište. To je nama kršćanima izazov prepoznavanju onog izvornog na što nas Božić obvezuje. Čini mi se da bi ovdje trebalo navesti riječi pape Franje: S Kristom srce nikada ne ostari! U toj se misli krije ono najvažnije u Božiću. Poticaj buđenju ljudskoga srca trajan je izazov, a taj izazov najbolje može zasjati u Božiću. No, to neće ići bez povratka Bogu.
Izvor: Portal Kroz Samariju; objavljeno: Kruvenica, br. 27, god. VII, Hvar, 2013.; autor: don Ivica Huljev
