Propovijed povodom blagdana Bogojavljenja (Sveta tri kralja)
Bogojavljenje, Epifaniju ili Sveta tri kralja Crkva slavi 6. siječnja, te se u našoj Crkvi obilježava osam dana. Riječ je o blagdanu kojim se slavi objava Boga čovječanstvu u ljudskom liku, u osobi Isusovoj.
Počeci obilježavanja blagdana su vezani za istočne kršćanske crkve, a uključivalo je Isusovo rođenje (koje će se kasnije početi slaviti kao Božić), pohod trojice mudraca koji su došli u Betlehem pokloniti se novorođenom kralju, te sve događaje Isusova djetinjstva do njegova krštenja na Jordanu. Drevne liturgije u ovom blagdanu prepoznaju prosvjetljenje, objavu i proglašenje. Ubrzo se, kao osobiti čin Isusove božanske objave, počeo slaviti i njegov prvi čudesni znak na svadbi u Kani Galilejskoj.
Sveta tri kralja ili sveti magi su u kršćanskoj tradiciji kraljevi ili mudraci, koji su se, prema evanđelju, došli pokloniti Isusu nakon rođenja. U narodu su znani kao Baltazar, Melkior i Gašpar, iako se u Bibliji ne navode njihova imena.
Prema Evanđelju po Mateju, došli su u Jeruzalem, kako bi se poklonili Isusu, prateći betlehemsku zvijezdu. U Jeruzalemu, primio ih je kralj Herod, koji ih je želio prevariti, s ciljem da mu kažu, gdje se Isus rodio, tako da ga može ubiti. Došavši do Isusa, darovali su mu tri dara: tamjan (kao Bogu), zlato (kao kralju) i plemenitu mast, smirnu (kao čovjeku). Potom im Bog u snu zapovijedi da se ne vraćaju Herodu i vrate se drugim putem u svoju zemlju.
S jedne strane, imamo tek rođeno djetešce u štalici na zabačenoj lokaciji, okruženo odraslim zaštitnicima, životinjama i posjetiteljima, gdje su među prvima bili pastiri. S druge strane, imamo tri visokopozicionirana, ugledna člana društva, koji su u evanđelju predstavljeni kao mudraci, a koji se temeljem grčkog izvornika mogu shvatiti kao ‘učenjaci’, ‘svećenici’, ‘vjerski propovjednici’, ‘čarobnjaci’, ‘zvjezdoznanci ili astrolozi’. S jedne strane, imamo naizgled nepoznato, tek rođeno dijete, rođeno u oskudnom uvjetima, daleko od centra pozornosti, blještavila luksuza, javnih počasti i pompe, a s druge strane, imamo predstavnike elite onog vremena – mudrace, učenjake pismoznance, koji su, unatoč svojoj očitoj reputaciji i visokom položaju u društvu, prevalili dalek put, da bi se poklonili jednom, tek rođenom djetetu. Reklo bi se, djetetu po ničemu drugačijem od mnoštva druge novorođene djece. No, oni su znali da to nije tako.
Znao je to i kralj Herod, koji je u tek novorođenom, nevinom djetetu uočio prijetnju za sebe, namjeravajući od tri mudraca doznati gdje se jedno, naizgled obično novorođeno dijete skriva. Jedan veliki kralj, utjecajan, moćan, pred kojim drugi kleče i kojeg drugi smatraju neupitnim autoritetom, se boji jednog malog novorođenčeta, rođenog u nepoznatoj štalici na nepoznatoj lokaciji.
Sraz dvaju svjetova: svijeta skromnosti, jednostavnosti, povučenosti, poniznosti s jedne strane, i svijeta položaja, moći, utjecaja, materijalnog bogatstva i privlačenja pozornosti s druge strane. Sraz dvaju svjetova gdje se, unatoč svoj prednosti življenja u materijalnom blještavilu i glamuru, svijet probitka, moći i materijalnog utjecaja očigledno boji svijeta poniznosti, jednostavnosti, skromnosti. Gdje se neprirodno, umjetno, prolazno boji prirodnog, stvarnog, vječnog.
Istina, tri mudraca su potjecala iz miljea položaja, moći, materijalnog probitka, no to samo po sebi nije nepovoljno, ako je isto u službi dobra, u službi Boga. Oni, koji su očigledno posjedovali mnoga korisna znanja i imali pristup mnogočemu što je „običnom“ čovjeku iz naroda bilo nedohvatljivo, su se poklonili skromnosti, jednostavnosti, poniznosti. Velikodostojnici su se poklonili novorođenčetu, jednom od, naizgled, najmanjima među ljudima, no kojeg su vidjeli kao najvećeg.
Svakodnevno, čineći dobro, bez težnje za priznanjem i slavom, poklonimo se Kristu u sebi.
Amen
