Vezan sam za hrvatsko nacionalno Marijansko svetište srcem i dušom jer je Marija Bistrica prvo svetište na koje sam pješke krenuo noću 14. kolovoza 2001. uoči Velike Gospe kao znak zahvale za čudesno ozdravljenje kralježnice na seminaru Oca Jamesa Manjackala u srpnju iste godine. Od tada redovno svake godine pješke hodočastim iz Zagreba u Mariju Bistricu. Ovo zadnje mi je bilo posebno, jer sam odlučio hodočastiti sâm i to običnim danom, a u srcu sam, osim svojih nakana, nosio i nakane drugih. U ponedjeljak ujutro krenuo sam rano, negdje oko 4.30 h. Bio je blagdan Svete Marije Goretti.
Put je bio uobičajen kao i na drugim hodočašćima koja sam propješačio, a hodočastio sam pješke i iz Zagreba i Marije Bistrice do Međugorja, dva puta pješke od Zagreba do svetišta Krvi Kristove u Ludbreg, ali kada sam došao oko 10 km od Marije Bistrice, udarilo je sunce i vani je bio toplinski udar. Za Badnjak prošle godine sam radi noge završio na hitnoj i upravo sam tu blizu mjesta Laz osjetio veliku bol u koljenu. Mislio sam da ću stići na sv. Misu u 10.30 h i nekih 3 km prije Marije Bistrice sam pogledao na sat i već je bilo 10.25 h. Shvatio sam da neću stići na Svetu Misu bez koje bi moje hodočašće bilo nepotpuno i siguran sam da bi ga ponovio radi toga. Pogledao sam ponovo na sat, bilo je 10.35 h i u sebi sam govorio: “Isuse i Majko Marijo, pošaljite nekog svećenika da odsluži Svetu Misu kako bi moje hodočašće bilo potpuno, Isuse i Majko Marijo, molim vas pogledajte na moju žrtvu.”
Počeo sam upadati u sumnje, mislio sam možda ne radim dobro, možda Bog od mene ne traži da hodočastim pješke. Svakojake su mi se misli počele motati po glavi. Pred svetište sam stigao oko 11.10 h, a onda sam osjetio da mi se diže želudac. Stavio sam ruku na usta da ne povratim pred crkvenim vratima, zavrtjelo mi se i činilo se da ću pasti. Već sam napravio par koraka prema sakristiji da zamolim časnu sestru da pozove hitnu, ali nakon tih par koraka stanje mi se vratilo u normalu, tako da nisam trebao pomoć, pa sam ušao u crkvu. Mučnina i želučane tegobe u crkvi prestali su, baš kao i bolovi u nozi i u koljenu.
Pogledao sam prema oltaru i ugledao zapaljene svijeće kao da će biti Sveta Misa. Vidio sam nekoliko hodočasnika koji su organizirano došli u Mariju Bistricu, a i u ispovjedaonici je
svećenik ispovijedao. Kada je izašao van upitao sam ga hoće li biti Sveta Misa? Odgovorio mi je da će biti u podne. Uzeo sam svoje molitve i izmolio ih prije sv. Mise, otišao u suvenirnicu i kupio zavjetnu svijeću koju sam stavio ispred sebe na klupu. Počela je Sveta Misa i u crkvi smo bili samo svećenik i ja, a onda je na početku Svete Mise rekao da služi Svete Mise Gregorijane.
Uskoro je na Svetu Misu došla još jedna žena i na kraju svećenik nas je pričestio pod dvije prilike. Kada je Sveta Misa završila, svećenik je došao do mene i upitao me: “Odakle ste došli pješke?” Odgovorio sam: “Iz Zagreba!” Svećenik mi je rekao: “Ovo je Bog učinio radi vas!”, misleći na ovu Svetu Misu koju je odslužio i na kojoj sam sudjelovao osjetivši veliku i neizmjernu milost koju mi je Bog dao i koje ću dobiti po zagovoru Majke Božje Bistričke.
Hvala ti, Majko Božja Bistrička, na neizmjernim milostima koje dobivamo po tvome zagovoru. Prati nas i zagovaraj kod svoga Sina Isusa na Nebu. Amen
Josip
