Dragutin Matak

 

Bez obzira tko je i kada u povijesti svojatao geslo „bratstvo i jedinstvo“, te dvije riječi opisuju najuzvišeniji ideal odnosa među ljudima koji nalazimo u Svetom pismu. Vjerujem Bogu i oduševljen sam tom nebeskom stvarnošću upravo zbog širine i uključivosti načela bratstva i jedinstva primjenjivog u međuljudskim odnosima na svim razinama.

Biblijski narativ počinje opisom idealnog odnosa između Boga, čovjeka i svega stvorenog. Bog je naš Stvoritelj i Roditelj, a mi smo svi braća i sestre po nastanku bez obzira na razlike među ljudima. Ideali te obiteljske čovječnosti zajednički su nam kao zvijezde na nebu. Bračni su odnosi i bratski/sestrinski odnosi posljedica tog izvornog jedinstva s Bogom i izvorište čovjekova identiteta. Stoga je bratstvo i jedinstvo glavna tema Svetog pisma.

Osim rodbinstva po nastanku postoji i bratstvo i sestrinstvo koje se zasniva na duhovnim vrijednostima. Isus je učio: „Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka” Matej 12,50. Očito da duhovno rodbinstvo, koje uključuje i majčinsku blizinu, nadmašuje zajedničko biološko podrijetlo, ali jedno ne isključuje drugo. U Bibliji duhovno uvijek oplemenjuje tjelesno. Bog je središte svekolike stvarnosti, a mi se nalazimo u odnosu na Njega na različitim udaljenostima. Što smo bliže Njemu bliži smo i međusobno, naučavala je Ellen White. 

Međutim, odbacivanjem Boga i priklanjanjem Sotoni (ocu laži) to je zajedništvo narušeno i jedino ga sam Bog, na svoju inicijativu, može ponovo uspostaviti. Tu Božju angažiranost na uspostavi prvotnog odnosa, bratstva i jedinstva kršćani opisuju različitim nazivljem: spasenje, otkupljenje, pomirenje, izbavljenje, novo stvaranje, ponovno rođenje, itd. Spominjem samo nekoliko motiva u opširnoj biblijskoj građi o ovom predmetu:

Na početku knjige u Postanku 3,15 najavljena je Radosna vijest (Evanđelje) o Božjem planu ponovne uspostave prvotnog bratstva i jedinstva, a ta je Božja nakana potvrđivana „savezima“ (ili obećanjima) tijekom povijesti s pojedincima i narodima kao što su Noa, Abraham, Izrael, itd. 

Spominjem samo nekoliko novozavjetnih primjera o Božjem nastojanju oko bratstva i jedinstva u kršćanskoj zajednici. Razmotrimo nekoliko tekstova iz učenja apostola Pavla – uostalom, on je najplodonosniji novozavjetni pisac.

Obično se smatra da je Pavlova omiljena tema „opravdanje vjerom“, međutim pomnije čitanje njegovih poslanica otkriva da je to „bratstvo i jedinstvo“. Na jedan tekst o „opravdanju vjerom“ Pavao piše šest tekstova  o jedinstvu među kršćanima, kao praktičnoj pobožnosti koja je jače svjedočanstvo od doktrinarnih i apologetskih rasprava.

Prva knjiga Novoga zavjeta po nastanku je Poslanica Galaćanima, napisana 49. godine, prije prvog apostolskog sabora u Jeruzalemu na kojem se raspravljalo o jedinstvu kršćanskih vjernika iz židovstva i vjernika iz poganstva. Vjernike u galacijskim krajevima opominje da se ne dijele međusobno.

Korintsku crkvu opominje da se ne dijele na osnovi omiljenih duhovnih vođa ili zbog jedenja mesa posvećenog idolima (1. Korinćanima 1,10-13.; 8,13). Vjernike u Efezu poučava da je jedinstvo Božja kozmička namjera kojom nastoji „obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji” (Efežanima 1,10).

Neponovljiva je Pavlova usporedba kršćanskog jedinstva s tijelom: „Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga: ‘Nisam ruka, nisam od tijela’, zar zbog toga nije od tijela? Rekne li uho: ‘Nisam oko, nisam od tijela’, zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? Ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? Ovako, mnogi udovi – jedno tijelo!“ (1. Korinćanima 12,12-20)

Vrlo je važan zaključak ove ilustracije: „Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi“ (1. Korinćanima 12,27). Taj je redoslijed prioriteta istaknut i u sličnom tekstu u Poslanici Rimljanima 12,5: „Tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu.“ Biblijsko načelo bratstva i jedinstva prepoznaje prioritet zajedničkog, skupnog, interesa ispred osobnog i pojedinačnog. Implikacije ovog modela su mnogostruke za šira društvena zbivanja u kojima vlada individualizam. Slijedi nabrajanje konkretnih darova koji doprinose potrebama vjernika i grade zajedništvo (Vidi: 1. Korinćanima 12,28-31; Rimljanima 12,6-13; Efežanima 4,7-14; Filipljanima 2,1-11). 

Spomenut ću još jedan tekst Novoga zavjeta koji je napisan pri samom kraju prvog stoljeća, Evanđelje po Ivanu 17. poglavlje. Četvrtak je uvečer. Te će noći Isusa uhititi, optuživati, zlostavljati, suditi i u petak ujutro i ubiti. Isus više neće „hoditi čineći dobro“ sa svojim učenicima i zato se moli za njih, i za one koji će povjerovati njihovom propovijedanju o uskrslom Kristu. Znamenito je koja je Isusova posljednja želja i molitva za njih i za nas: „Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni – da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.“ (Ivan 17,20-23) Poziv na jedinstvo kao najuvjerljivije svjedočanstvo svijetu koji ne vjeruje, srž je Isusove molitve. To je Isusov amanet, posljednja i najvažnija želja za jedinstvom u razjedinjenom svijetu u kojem bi kršćani trebali biti predvodnici i uzor zajedništva. Valja zamijetiti da nije riječ o institucionalnoj uniformnosti, već o jedinstvu u raznolikosti kako to ilustrira Pavlova metafora o tijelu i udovima.

Više je nego jasno da smo mi kršćani, slično starim Hebrejima, zakazali u tom poslanju. Ne samo što nismo primjer sloge u svijetu, već povijest bilježi mnoge i dugotrajne podjele koje su završavale i krvoprolićima. Istina, postoje nastojanja oko zbližavanja, tzv. ekumenske inicijative, koje valja pozdraviti, ali koje su zapravo vrlo neuvjerljive i slabe. One su fenomen dvadesetog stoljeća, na protestantskoj strani okupljene oko Svjetskog vijeća crkava, a u katolika kao rezultat Drugog vatikanskog sabora. Najveći je problem ekumenizma u kršćanstvu što je to fenomen novijeg doba, a trebao je biti najizrazitiji imperativ i sastavnica kršćanskog identiteta tijekom protekle dvije tisuće godina. Umjesto podjela izazvanih doktrinarnim, tradicijskim, kulturološkim i nacionalnim obilježjima, u kršćanstvu je trebalo vladati bratstvo i jedinstvo. Tada bi u povijesnim sukobima i ratovima „bratstvo i jedinstvo“ bilo najistaknutiji kršćanski slogan koji bi smirivao uzavreli svijet. 

Bez gorljivog nastojanja oko poštovanja i razumijevanja drugih kršćana i nekršćana nemamo se pravo ni nazivati Kristovim sljedbenicima. Zbližavanje se otuđenih i podijeljenih stanovnika našeg planeta ne ostvaruje pregovorima niti potpisivanjem dokumenata o međusobnom podnošenju, već blizinom našem velikom i silnom Bogu. 

Bog je središte našeg života, naših vrijednosti i duhovne snage. Mi se nalazimo oko njega na raznim udaljenostima. Što smo bliži Njemu bliži i međusobno i prirodno nam je oslovljavati jedan drugoga s brate i sestro.

PODIJELI