Augustin Kažotić

147

Augustin Kažotić

Našeg prvog biskupa blaženika Augustina Kažotića Crkva u Hrvata slavi 03. kolovoza.

»Sveti biskupe Augustine, diko Trogira, svjetlosti Zagreba, slavo hrvatskog naroda, brani svoje štovatelje pomoćima nebeske milosti!« Tako Crkva danas pjeva u antifoni večernjega hvalospjeva, označujući dva grada usko povezana sa životom našega blaženika, veličajući ga kao slavnoga sina hrvatskoga katoličkoga naroda. Da, bez ikakva pretjerivanja Augustin Kažotić je jedan od duhovnih velikana naše trinaeststoljetne kršćanske domaje. Pišući o njemu u I. svesku Biblioteke svetaca, Carlo Sisto kaže da se rodio u Trogiru, u Dalmaciji oko g. 1260., da je po narodnosti Hrvat te da mu se majka zvala Radoslava. Augustin je djetinjstvo i prvu mladost proveo u svome lijepom rodnom gradu, a onda, čuvši Božji glas, stupio u red svetoga Dominika. Petar Grgec napisao je vrlo vrijedan Kažotićev životopis u kojem je osvijetlio mnoge pojedinosti toga našega velikoga sina, po rodu plemića, no koji je duhovno plemstvo smatrao vrjednijim od krvnoga i zato prihvatio redovnički život u dominikanskome redu. Taj mu je, poslavši ga u Pariz, gdje je bila još vrlo živa uspomena na sv. Tomu Akvinca, omogućio vrhunsku filozofsku i teološku naobrazbu onoga vremena, spremivši ga tako za propovjednika i natpastira Zagreba, a kasnije Lucere. U sažetom, ali znanstveno vrlo vrijednom prikazu našeg blaženika iz pera dominikanca Franje Šanjeka u njegovu odličnom djelu Crkva i kršćanstvo u Hrvata (sv. 1, str. 1772–1777), odmah na početku čitamo: »Malo je naših ljudi u srednjem vijeku doseglo popularnost i ugled trogirskog dominikanca i zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića. Papa Benedikt XI. i Ivan XXII., napuljski kralj Robert I. Anžuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar Tomaso da Modena, historičari Opicinus de Canistris, Galvano Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev, Augustinovi suvremenici, predstavljaju ga kao vrsna propovjednika i učenjaka s naglašenom erudicijom, dobrotom, izvanrednim smislom za suosjećanje sa siromasima i obespravljenima i drugim ljudskim vrlinama.«
Blaženi papa Benedikt XI., također dominikanac, koji je upoznao našega Augustina najvjerojatnije za vrijeme jednog boravka u Rimu, imenovao ga je g. 1303. zagrebačkim biskupom. Augustin je bio 20 godina biskup prostrane zagrebačke biskupije, uvrstivši se u broj njezinih najznačajnijih biskupa. Kao biskup bio je veoma aktivan i poduzetan. Često je obilazio svoju biskupiju propovijedajući i dijeleći potvrdu. Zdušno se brinuo ne samo za duhovno dobro i ćudoređe svoga puka, već mu je nastojao pomoći i u materijalnom uzdizanju. Alfonso D’Amato, s Dominikanskog povijesnog instituta u Bologni, piše u Enciclopedia cattolica: »Kao zagrebački biskup 1303–1322. posvetio se obnovi klera, obrani prava Crkve, smirivanju duhova razjedinjenih u suprotnim strankama.«
U želji za obnovom zagrebačke Crkve Augustin je održao tri biskupijske sinode. Mnogo je brige posvećivao uređenju bogoslužja, svećeničkim pripravnicima, da se duhovno i teološki izgrade, a onda i svećenicima po župama. Sve to svjedoči da je nastojao biti brižan pastir koji se ozbiljno i odgovorno brine za povjereno stado. Kao član biskupskoga zbora sudjelovao je na Općem saboru u Viennu. Bilo je to g. 1311–1312. Glasoviti povjesničar općih sabora J. D. Mansi († 1769) uvrstio je u svoju zbirku o dokumentima općih sabora i jednu Raspravu o siromaštvu Krista i apostola blaženoga Augustina, zagrebačkog biskupa. Evo jednog odlomka iz te rasprave: »Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? To sve traže pogani. Tim riječima Gospodin nije htio reći da ništa ne treba priskrbljivati za budućnost, nego prije da ne zanemare povjerenu im službu propovijedanja zbog straha da će im nedostajati potrebno, i da propovijedanjem ne bi išli za postizavanjem zemaljske koristi. Mogao bi netko pitati: ako su dobra kojima su se apostoli služili bila njihovo vlasništvo, zašto im je onda bilo zabranjeno da ih brane na sudu, kako stoji u Mt 5,40: Tko bi te htio na sudu tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač. Na isti način nisu smjeli tražiti da im se vrati oduzeto, prema Lk 6,30: Od onoga koji uzima što je tvoje ne traži nazad. Na to treba primijetiti: takve zapovijedi nisu dane, čini se, za to da se (redovito) provode u djelo, već ako ih i treba doslovce opsluživati, onda je ipak očito da oduzeta stvar pripada onomu od koga je oduzeta, jer Gospodin kaže: ’tvoje košulje’, ’tvoje’. Zabranjuje mu, doduše, da vodi parnicu zbog zaštite ili vraćanja svojih stvari, no ne zbog toga što bi one po pravu pripadale onima koji su ih oduzeli, nego zato da bi se izbjegla tjeskobna zabrinutost u parničenju, a strpljivost savršenih muževa bila trajnija. Isto tako, ono što Evanđelje kaže: ako te netko udari po jednom obrazu, ti mu pruži i drugi – ne znači da obraz nije tvoj, nego da je strpljivost slugu Božjih to vrjednija što mirnije podnose nepravdu u prilikama svakodnevnog života. Upravo na to poziva Apostol sve vjernike, a ne samo one savršene, kad u 1 Kor 6,7 piše: Bez sumnje vam je već to nedostatak što uopće imate parnice među sobom; zašto radije ne pretrpite nepravdu? Apostoli, dakle – da ne bi bili ometani u duhovnoj službi ili da ne bi izgledali pohlepni za zemaljskim dobrima – s pravom su se odrekli tjeskobne brige parničenja i sporenja zbog zemaljskih stvari, ili čak i toga da s velikom žestinom iznose svoje zahtjeve.«
Augustin je bio zagrebačkim biskupom u doba kad su Hrvatska i Ugarska proživljavale teški građanski rat zbog kraljevskoga prijestolja. Kao biskup osobito se brinuo o svećeničkom podmlatku. Bogatiji su za svoje školovanje u sjemeništu plaćali, a siromašniji su se školovali besplatno. Augustin je u zagrebačkoj stolnici uredio bogoslužje: preuredio je dotadašnji posebni zagrebački obred: nešto prema papinskim odredbama, a nešto prema dominikanskom obredu. Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim međusobnim sporovima. Kad je i sam kao zagrebački biskup doživljavao nepravdu od plemića, na silu nije odgovarao silom. Zna se da je zbog toga živio u velikoj oskudici i siromaštvu. Augustin Kažotić, zagrebački biskup, zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarskohrvatskim biskupima uživaše velik ugled. Zato mu državni staleži god. 1318. povjeriše jednu diplomatsku misiju kod pape Ivana XXII. u Avignonu, gdje su pape tada stanovali. On je morao pred Papom iznijeti tužbe na zloupotrebe što su ih činili i plemići i dvorjanici mladoga kralja Karla Roberta Anžuvinca, kao i sam kralj. Papa je Augustina dulje vremena zadržao na svome dvoru jer se neprijateljski raspoloženi kralj protivio njegovu povratku u Zagreb. I tako je kralj tuđinac jednom od najodličnijih hrvatskih sinova priječio povratak u domovinu.
Papa je zbog toga bio prisiljen Augustinu dodijeliti drugu biskupiju. To je učinio g. 1322. premjestivši ga u Luceru, u Napuljskom Kraljevstvu, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Ondje se biskup Kažotić veoma posvetio obraćenju Saracena. Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana jer je umro 3. kolovoza 1323. No i kroz to kratko vrijeme ostavio je ondje glas svetog i revnog pastira koga odmah nakon smrti počeše štovati kao sveca. Augustinovo je tijelo bilo sahranjeno najprije u crkvi Svetog Dominika, a poslije bi preneseno u katedralu, gdje se i danas poštuje. Carlo Sisto piše da su »Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo« – pa nastavlja: »Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, među ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati. To je štovanje g. 1702. službeno potvrdio papa Klement XI. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade i za njegovu kanonizaciju.« D’Amato zaključuje: »Bio je primjer apostolske revnosti i svake kreposti pa je odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo štovanje odobrio je Inocent XII. (17. srpnja 1700), a Klement XI. ga bijaše proširio na Hrvatsku, Dalmaciju i biskupiju Luceru (1702).« Blaženikovo se tijelo nalazi danas u srebrnoj urni, koja je izrađena g. 1937. Dio relikvija dan je i zagrebačkoj katedrali, a čuva se u kapeli blaženog Augustina i drugih hrvatskih blaženika. Blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac kao mladi zagrebački nadbiskup poveo je prvo hrvatsko narodno hodočašće u Luceru, koje ondje bi veoma svečano i srdačno primljeno.
U povodu 650. obljetnice smrti blaženoga Augustina opet je bilo pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića organizirano hodočašće u Luceru. Na koncelebriranoj svečanoj misi u Luceri, u nedjelju 19. kolovoza 1973., vjernicima je pročitano zajedničko pismo zagrebačkog nadbiskupa mons. Franje Kuharića i lucerskog biskupa mons. Angela Criscita Svetom Ocu, da bi se ubrzao postupak za proglašenje Augustina Kažotića svetim. Molba je sastavljena na latinskom jeziku, a vjernicima pročitana u talijanskom i hrvatskom prijevodu, kako bi se i oni, po uzoru na davna kršćanska vremena, mogli pridružiti pljeskom i aklamacijom. U molbi stoji: »Preblaženi Oče, potpisani pastiri crkava Lucerske i Zagrebačke ponizno dolaze pred Vrhovnog pastira u ime svoje i u ime svojih vjernika s toplom molbom da se udostoji unijeti u popis svetih zagrebačkoga, a zatim lucerskoga biskupa blaženog Augustina Kažotića, jedinoga hrvatskoga biskupa kojeg je štovanje Sveta Stolica potvrdila. U tako ozbiljnom trenutku, kakav je sadašnji, takav čin očinske dobrote Kristova namjesnika prema hrvatskom narodu, koji je tijekom stoljeća bio vjeran i odan Apostolskoj stolici, bio bi namijenjen oživljavanju vjere i kršćanskog života u vjernicima Hrvatske, a biskupe hrvatskog naroda podupro bi u njihovoj tako teškoj i tegobnoj službi… Mi, potpisani pastiri, povjeravamo Vašoj Svetosti tako znamenita pastira jedinstva i slobode Crkve da bude proslavljen pred licem cijele Crkve. Najveća bi pak radost nas i naših vjernika bila kad bi se odgovarajuća kanonizacija blaženog Augustina Kažotića izvršila u tijeku ove 650. godine po njegovoj smrti.« To hrvatsko hodočašće u Luceru dobilo je najvišu pohvalu od samoga Pavla VI., a Papi je dalo povoda da javno uzveliča našega blaženika, istakne njegovu suvremenost, ohrabri hrvatskog primasa, hodočasnike, a preko njih i sve hrvatske vjernike. U srijedu 22. kolovoza hrvatski su hodočasnici s ostalima iz drugih zemalja bili u generalnoj audijenciji kod Pavla VI. Za vrijeme te audijencije Papa se našim hodočasnicima posebno obratio, pošto je na početku audijencije svima predstavio zagrebačkog nadbiskupa. Predstavio ga je ovim riječima: »Monsinjor Kuharić je nasljednik na zagrebačkoj stolici kardinala Šepera, koga smo im ukrali, postavivši ga za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Monsinjor Kuharić je osobito nasljednik kardinala Stepinca.« Za vrijeme same audijencije Papa je hrvatskim hodočasnicima rekao ovo: »Veoma nam je drag vaš posjet. Svima vam dovikujemo našu srdačnu dobrodošlicu. Stotinu i dvadeset je tih hodočasnika, koji su došli u Italiju na čelu sa svojim veoma revnim pastirom, mons. Franjom Kuharićem, a prigodom 650. obljetnice smrti bl. Augustina Kažotića. Da bi razumjeli i drugi hodočasnici i njihovi voditelji ovdje iz raznih narodnosti, ističemo da je bl. Augustin Kažotić bio biskup u Zagrebu, a poslije u Luceri, gdje i počivaju smrtni ostaci toga blaženika, koji je bio ujedno i slava dominikanskoga reda… Predragi svećenici i laici, privrženost koju pokazujete prema svome blaženiku, vaša vjernost koju pokazujete njegovim poukama u primjeru, pobožnost koja vas je potakla da slijedite njegove staze u Italiju, uistinu je nešto uzorno. Ta svima su nam potrebni dobri primjeri, čini koji govore srcima drugih. A vi o tome govorite. Potičemo vas ovdje pred svima da vam uvijek bude na pameti i pred očima davni lik uzornoga, katoličkoga života blaženoga Augustina Kažotića. Njegov primjer propovjednika i biskupa i danas je itekako suvremen zbog žive revnosti i zbog onoga što je pretrpio u službi Crkve te na obranu slobode te Crkve. Sve su to stvari i danas vrlo suvremene. Lik je biskupa Kažotića i danas suvremen također zbog njegove posebne ljubavi prema papi, Petrovoj stolici, zbog njegove pobožnosti prema Mariji. Želio je da ta pobožnost resi biskupiju u Luceri pa da se i sam taj grad nazove Marijinim gradom. Mi vam zahvaljujemo da ste nas svojom prisutnošću podsjetili na jednoga blaženika koji zaslužuje da bude više poznat i čašćen. On neka vam svojim zagovorom pomogne, neka vas ohrabri u kršćanskoj vjernosti i nadi. I mi ćemo se njemu moliti za vas. štoviše, moramo vam reći: od nas vi niste zaboravljeni. Vi biste možda mogli i pomisliti: ta, zar Rim, koji znade toliko toga, zar na nas i pomišlja? Da, preuzvišeni, mi mislimo na vaš grad. Spominjemo se vaše domovine, mislimo na vaš narod, jer znamo što znači biti vjeran, što znači biti vjeran u vremenu i na mjestu što ga je Gospodin izabrao za vaš boravak u ovom razdoblju povijesti. Uz vas smo, preuzvišeni. Pratimo vas s velikim razumijevanjem za vaše teškoće, kako ste se i sami mogli uvjeriti. Osobito vas pratimo s udivljenjem zbog vaših kreposti. Nastojte proširiti među svoje sinove i svoj narod kršćansku tradiciju koja poštuje vaše ljude i vašu domovinu. Svakako znajte da vas Papa u poniznoj osobi koja vam ovdje govori slijedi, podržava i blagoslivlje.«
Veliku Kažotićevu popularnost potvrđuju i brojni hrvatski povjesničari i duhovni pisci. Navedimo neke od njh: Baltazar Adam Krčelić (1715–1778), koji o našem blaženiku piše u Povijesti zagrebačke stolne crkve te živlenje bl. Gazoti Auguština (Zagreb, 1747). Ivan Tomko Mrnavić (1759–1639) napisao je latinski blaženikov životopis. Pavlin Hilarion Gasparotti (1714–1762), Czvet szveteh, Beč, 1760. Josip Buturac, Bl. Augustin Kažotić, Jeronimsko svietlo, Zagreb, 1942. Petar Grgec, Bl. Augustin Kažotić. Stručno pisani životopis, izdan poslije II. svjetskog rata. Isti je autor u svom djelu Sveta Hrvatska u narodnom stilu opjevao hrvatskog blaženika Kažotića. Od stranih pisaca spomenimo dominikanskog povjesničara Sigismunda Ferrariusa koji je u Beču 1637. izdao blaženikov životopis. Alfredo Ciampi, Il beato Agostino Kažotić (1956). Ovo je djelo prevedeno i na hrvatski te izdano, na žalost, u ciklostilskoj tehnici. Tada kod nas za Crkvu nije bilo drugih mogućnosti. Svoj prikaz blaženog Augustina završimo Grgecovim himnom tom našem Bož­jem ugodniku, a taj se himan u završnici pretvara u ovu molbu:
Mi ti se, dakle, molimo,
Svijetla zvijezdo hrvatska.
Ti naše molbe usliši,
Zemljake svoje utješi!
Daj da nas minu nevolje,
Nesloga nek nas ne kolje,
Zdravlje isprosi živima,
A vječni pokoj mrtvima.
Uz rosu Božje milosti
Daj da nas rese kreposti,
Kada sa svijeta pođemo,
Izmoli da k Bogu dođemo.
Presveto Trojstvo slavimo,
Oca sa Sinom hvalimo,
Svetoga Duha častimo,
Skupno im slava kličemo.

Amen.

Izvor: Službene stranice Župe Vela Luka – Župa sv. Josipa

PODIJELI