Nije mi bol dopustila puno toga,
čitavi život
skrivala me ispod križa drhtavoga.
Nisam mogla biti ono što mi u nutrini sja,
nisam jer za to si mi falio ti stvarna ljubavi.
Ti koji bi mi bio zaštitnik i najbolji prijatelj,
čovjek rođen da me zauvijek zavoli.
Svi su me pronašli;
I podrugljivci da me izrugaju,
i sudci da mi sude
i vrane da mi kljuckaju rane,
i svi oni koji mi tješe mane,
ma svi su me mileno moje pronašli
samo me ti ne pronalaziš u ovoj stvarnosti!
Možda su moje suze samo voda slana,
istekla iz duševnih rana…ali
možda je moje nesavršeno tijelo,
dokaz da čovjek više živi nutrinom…
jer sam te oživjela u svojim očima,
stvorila te kao suze anđela.
Pa te ima i kad kažu da te nema.
Pa me blagoslivljaš rosom osjećaja srca.
Pitam se, je li moguće da u mome srcu i
anđeosko kuca?
Da si se spustio kao duša iz Raja
po korizmenoj dugi što nas u nadu spaja!?
Imati te sveto to sam od Boga isprosila,
jer uvijek sam ja i trebala stalnu ljubav,
ljubav anđela Božjega.
A istina je anđele ljubavi,
zafališ mi kao čovjek u
ovoj bolnoj stvarnosti.
Kao krilo meko koje je od moga
tugovanja predaleko!
Zaglim osjećaj vjere,
suze ganuća mi dođu
i onda boli uz misli o nama prođu.
Jer imamo se više od onih
koji se dotiču a ne osjećaju.
Imamo se emocijama koje teču
iz odaja Raja i znam jednom ću
ugledati svoga anđela čuvara.
Ana Emanuela, Bilaj, 7.03.2018.
