Alfonzo Rodriguez, redovnik
Svjetlo svijeta ugledao je 1535. godine u Španjolskom gradu Segovia. Kad mu je otac umro, morao je prekinuti studije i početi se baviti trgovinom. Oženio se, ali kad mu nakon pet godina umire žena, a kasnije i djeca, Alfonzo zamoli Isusovce neka ga prime u red. Kako s 37 godina života nije više bio za daljnje školovanje, u Družbu je primljen 1571. godine kao vremeniti pomoćnik. Poslije šest mjeseci novicijata u Valenciji, poglavari ga pošalju u novoosnovani kolegij Monte Sion u Palmi na Malloroi. Tu je službi kolegijskog vratara vršio tijekom 46 godina sve do smrti 31. X. 1617. godine. Njegov je nutarnji život prelazio u apostolat. Po naravi vratarske službe dolazio je u kontakt s brojnim osobama, i ukućanima i vanjskim. Strog prema sebi a pun blagosti prema drugima, smatran je još za života svecem. Među Isusovcima na koje je svojim primjerom, duhovnim razgovorima i savjetima u većoj mjeri djelovao, bio je i sveti Petar Claver, kojega je oduševljavao za misije u Južnoj Amenici. (Vidi o njemu kratku biografiju u ovome nizu uz dan 9. rujna, SB 21 (1981) 146-147). Sveti Alfonza pripada španjolskim misticima. Spisi što ih je ostavio nisu bili određeni za tisak, nego su to bile samo njegove osobne bilješke za duhovni život, ili su, kao autobiografija, po nalogu poglavara. Od XIX. stoljeća tiskaju se i prevode. Papa Leon XIII. proglasio ga je svecem 1888. godine.
Alfonzo je btio neumorno vjeran milosti (C. Gavina). Njegov se intenzivan duhovni život temelji na spoznaji samoga sebe i na spoznaji Boga. U autobiografiji se nalazi i ova rečenica (o sebi piše uvijek u 3. licu): Poslije čistoće savjesti i 1jubavi prema Bogu dolazi i predanje čitave duše Bogu. To je nešto sigurno, a sve ostalo on smatra sumnjivim i boji ga se kao što su viđenja, objave, riječi nutarnje i vanjske i duhovne naslade. Alfonzovu duhovnost otkriva i ova molitva koju je često od srca ponavljao: Gospode, ja te zaklimjem, da ja prije trpim, s tvojom milošću, sve paklenske muke, samo da tebe Bože moj, nitko ne vrijeđa i da nitko ne bude osuđen, nego da svi uživamo u tvojoj slavi i da ti služimo u beskrajnoj ljubavi,.. i zahvaljivanju! A kako je bio kontemplativan u akciji iz poslušnosti, svjedoči i ovo mjesto iz autobiografije: Kad bi zazvonilo na porti, on bi se u nutrini veselio idući kao da mu je otvoriti svome Bogu, kao da je zvono potegao On (Bog) sam, te bi putem govorio: dolazim odmah, Gospode!
Izvor: Mrežna stranica Župa sv. Antun Padovanski Kantrida – Rijeka
