Piše dr. sc. Ivan L. Đidara
Velika borba između dobra i zla
Cijelo čovječanstvo uključeno je u borbu između Krista i Sotone u odnosu na Božji karakter, Njegov Zakon i Njegovu vlast u svemiru. Ovaj je sukob započeo na Nebu kad je jedno stvoreno biće, obdareno slobodom izbora, u želji za vlašću postalo Sotonom, Božjim neprijateljem, i povelo u pobunu dio anđela.
To je biće, Sotona, unijelo duh pobune i u ovaj naš svijet kad je navelo Adama i Evu na grijeh. Njihov grijeh uzrokovao je izopačivanje Božjeg lika u čovjeku, nered u stvorenom svijetu, i napokon njegovo konačno uništenje u sveopćem potopu.
Pred očima svega što je stvoreno ovaj svijet postao je pozornicom sveopćeg sukoba u kojem će na kraju Bog ljubavi biti opravdan. Da bi pomogao svom narodu u ovoj borbi, Krist šalje Svetog Duha i vjerne anđele da ga vode, štite i podržavaju n putu spasenja.
Žena i Zmaj
I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. 2Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. 3I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, 4a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.
5I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. 6A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. 7I nastade rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, 8ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. 9Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi. (Otkrivenje 12,1-9)
12Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju,ti, vladaru narodâ? 13U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijestol ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. 14Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.’ (Izaija 14,12-14)
I dođe mi riječ Jahvina: 12»Sine čovječji, zakukaj tužaljku nad tirskim kraljem. Reci mu: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep!
13U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki, sard, topaz i dijamant, krizolit, oniks i jaspis, safir, smaragd i zlato.
Načinjeni bjehu bubnjevi i frule, na dan ti rođenja bjehu pripravljeni. 14Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja.
15Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.
16Obilno trgujući, napuni se nasiljem i sagriješi. Zato te zbacih s gore Božje, istrgoh te, kerube zaštitniče, iz ognjenoga kamenja.
17Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga! Na zemlju te bacih i predah te zemaljskim kraljevima da te prezirno gledaju.
18Mnoštvom svog bezakonja, nepoštenim trgovanjem oskvrnu svoja svetišta! Pustih oganj posred tebe da te proždre. Pretvorih te na zemlji u pepeo na oči onih što te motre.
(Ezekiel 28,12-18)
Prvi čovjekov grijeh
Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: »Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?« 2Žena odgovori zmiji: »Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. 3Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’« 4Nato će zmija ženi: »Ne, nećete umrijeti! 5Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.« 6Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. 7Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.
8Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. 9Jahve, Bog, zovne čovjeka: »Gdje si?« – reče mu. 10On odgovori: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.« 11Nato mu reče: »Tko ti kaza da si gol? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« 12Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« 13Jahve, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.
14Nato Jahve, Bog, reče zmiji: »Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!
15Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina:on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«
16A ženi reče: »Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.«
17A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! 18Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem.
19U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.« 20Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. 21I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu. 22Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!« 23Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. 24Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života.
(Postanak 3. poglavlje)
19Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. 20Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. 21Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. 22Gradeći se mudrima, poludješe i 23zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova.
24Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, 25oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.
26Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, 27a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.
28I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, 29puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, 30klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, 31nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. 32Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine.
(Rimljanima 1,19-32)
Adam i Krist
Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt… 13Doista, do Zakona bilo je grijeha u svijetu, ali se grijeh ne ubraja kad nema zakona. 14Da, ali smrt je od Adama do Mojsija doista kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći.
15Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu. 16I dar – to nije kao kad je ono jedan sagriješio: jer presuda nakon jednoga grijeha posta osudom, a dar nakon mnogih grijeha – opravdanjem. 17Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu.
18Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! 19Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.
20A zakon nadođe da se umnoži grijeh. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: 21kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu.
ODREĐENI ZA SLAVU
19Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: 20stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. 21Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. 22Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.
(Rimljanima 8,19-22)
- POTOP
Pokvarenost ljudi
Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, 2opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. 3Onda Jahve reče: »Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina.« 4U ona su vremena – a i kasnije – na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.
5Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. 7Reče Jahve: »Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, gmizavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.« 8Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim.
9Ovo je povijest Noina:
Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. 10Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet.
11
Noa sprema lađu
U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. 12I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo – 13reče Bog Noi: »Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. 14Napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju načini s prijekletima i obloži je iznutra i izvana paklinom. 15A pravit ćeš je ovako: neka korablja bude trista lakata u duljinu, pedeset u širinu, a trideset lakata u visinu. 16Na korablji načini otvor za svjetlo, završi ga jedan lakat od vrha. Vrata na korablji načini sa strane; neka ima donji, srednji i gornji kat. 17Ja ću, evo, pustiti potop – vode na zemlju – da izgine svako biće pod nebom, sve u čemu ima dah života: sve na zemlji mora poginuti. 18A s tobom ću učiniti savez; ti ćeš ući u korablju – ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja žena i žene tvojih sinova. 19A od svega što je živo – od svih bića – uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preživi, i neka budu muško i žensko. 20Od ptica prema njihovim vrstama, od životinja prema njihovim vrstama i od svih stvorova što po tlu puze prema njihovim vrstama: po dvoje od svega neka uđe k tebi da preživi. 21Sa sobom uzmi svega za jelo pa čuvaj da bude hrane tebi i njima.«
22Noa učini tako. Sve kako mu je Bog naredio, tako je izvršio.
(Postanak 6. poglavlje)
1Onda Jahve reče Noi: »Uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. 2Uzmi sa sobom od svih čistih životinja po sedam parova: mužjaka i njegovu ženku. 3Isto tako od ptica nebeskih po sedam parova – mužjaka i ženku – da im se sjeme sačuva na zemlji. 4Jer ću do sedam dana pustiti dažd po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći te ću istrijebiti s lica zemlje svako živo biće što sam ga načinio.«
5Noa učini sve kako mu je Jahve naredio.
6Noi bijaše šest stotina godina kad je potop došao na zemlju. 7I pred vodama potopnim uđu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova žena i žene sinova njegovih. 8Od čistih životinja i od životinja koje nisu čiste, od ptica, od svega što zemljom puzi, 9uđe po dvoje – mužjak i ženka – u korablju s Noom, kako je Bog naredio Noi. 10A sedmoga dana zapljušte potopne vode po zemlji.
11
Potop
U dan onaj – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana,
rastvore se ustave nebeske.
12I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. 13Onog dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; 14oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, 15uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. 16Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi.
Onda Jahve zatvori za njim vrata.
17Pljusak je na zemlju padao četrdeset dana; vode sveudilj rasle i korablju nosile: digla se visoko iznad zemlje. 18Vode su nad zemljom bujale i visoko rasle, a korablja plovila površinom. 19Vode su sve silnije navaljivale i rasle nad zemljom, tako te prekriše sva najviša brda pod nebom. 20Petnaest lakata dizale se vode povrh potonulih brda. 21Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. 22Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. 23Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. 24Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom.
(Postanak 7. poglavlje)
Prestanak potopa
Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. 2Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. 3Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, 4a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. 5Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.
6Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji; 7ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. 8Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. 9Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. 10Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. 11Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje. 12Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.
13Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.
Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.
14A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.
15
Noa izlazi iz lađe
Tada Bog reče Noi: 16»Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom. 17Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!« 18I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih. 19Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice – svi stvorovi što se zemljom miču – iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.
20I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. 21Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
22Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«
(Postanak 8. poglavlje)
6Na isti način ondašnji svijet propade vodom potopljen.
(2. Petrova 3,6)
Grijeh je iskrivio Božju sliku u ljudima i stvoreni svijet pretvorio u nered.
I grijehu će doći kraj. Velika borba između dobra i zla doći će svome kraju.
NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA
Nebeski Jeruzalem
I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. 2I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. 3I začujem jak glas s prijestolja:
»Evo Šatora Božjeg s ljudima!
On će prebivati s njima:
oni će biti narod njegov,
a on će biti Bog s njima.
4I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.«
5Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« 6I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
7To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin.
(Otkrivenje 21,1-7)
