ABRAHAM UNUTAR „OBLAKA SVJEDOKA“ VJERE (Heb 11,8 – 19)

199

U ovom članku kritički je prikazan znanstveni rad Bože Lujića „Abraham unutar „oblaka svjedoka“ vjere“ koji obuhvaća ulomak Heb 11,8-19 u kojemu se tvrdi da je Abraham svjedok vjere unutar „oblaka“ svjedoka vjere. Navedeno izlaganje se stavlja u širi okvir Poslanice Hebrejima i njezine strukture i prije svega njezina nastojanja da boljom teologijom pripomogne svojim suvremenicima. Potom autor svoju „definiciju vjere“ postavlja unutar definicije vjere u Heb 11,1 i u okviru toga iz povijesti tradicije niže cijeli „oblak svjedoka“ vjere.

Tek nakon toga egzegetski se izlaže tekst u kojemu dolazi do izražaja Abrahamova vjera u svoje četiri sastavnice: Abrahamova vjera: poziv i put u nepoznato (Heb 11,8), Abrahamova vjera: kao stranac u tuđini (Heb 11,9-10), Abrahamova vjera: nastanak života – nemoguće postaje mogućim (Heb 11,11-12), Abrahamova vjera: život jači od stvarnosti smrti (Heb 11,17-19). Na koncu autor govori o Abrahamu kao uzoru istinske vjere. Vjera tako postaje život onih zbiljnosti koje su eshatološke i koje se nalaze u Božjem području.

KRITIČKA OCJENA DJELA

Autor tvrdi da je posve neprijeporno da vjera igra veoma važnu ulogu u dijelu Heb 10,32-39, koje prethodi Heb 11,1 te da je riječ zapravo o parenetskom dijelu koje ohrabruje i potiče kršćansku zajednicu ističući upravo važnost vjere u Božja obećanja: „Ne gubite dakle pouzdanja!“ (Heb 10,35). Ali vjera nije samo značajno istaknuta u parenetskom dijelu Heb 10,32-39, nego je naglašena i u drugom dijelu (11,1-40) u kojem se daje određena „definicija“ vjere, kako je zapravo vidi autor poslanice, koja je potom konkretizirana u „modelima vjere“ unutar „oblaka svjedoka“. Vjera ne samo da daje obilježje tom „teološkom poglavlju“ nego čini i njegov istinski temelj.

Autor postavlja pitanja po kojem su kriteriju izabrani pojedini likovi Staroga zavjeta i stavljeni u paradigmatični niz svjedoka vjere. Kakva je to vjera koju autor Poslanice Hebrejima vidi ostvarenu u tim likovima, ili je možda kriterij njihova uvrštavanja bio drugi nego što je to vjera? P. Eisenbaum tvrdi, oslanjajući se na riječi Heb 11,39-40 („I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva“). Ovakvo razmišljanje P. Eisenbauma autor označava samo djelomično ispravnim jer je u Heb 11 naglašen pojam vjere koji bi se teško mogao u potpunosti uskladiti s tvrdnjom ovoga autora.

Likovi navedeni u „oblaku svjedoka vjere“ nisu bili ni kraljevi ni svećenici i u tom smislu nisu igrali neku značajnu ulogu u političkom smislu u onome vremenu, osobito ne u smislu današnjeg shvaćanja politike. Smatramo da se ne bi se smjela zaboraviti činjenica da se vjera ovdje odnosi ne samo na obećanja koja su dana i na one kojima su dana nego i na onoga tko ih je dao. Zbog toga bismo mogli reći da vjera nosi dimenzije odnosa onoga koji daje obećanja, onoga što ta obećanja predstavljaju i onih koji ta obećanja primaju. Definicijom vjere se želi istaknuti da je od presudne važnosti za shvaćanje vjere odnos prema božanskim obećanjima koja prethode svakoj vjeri.

Možemo zaključiti da u Heb 11,1 nije riječ o potpunoj definiciji pojma vjere nego zapravo o definiciji koju je autor načinio „definirajući odnos prakse i obećanja“. Nailazimo na određivanje vjere kao nepogrešivog čvrstog posjedovanja onih dobara koja su u Kristu čvrsto obećana.

Drugi dio definicije odnosi se na objektivnu uvjerenost u dobra spasenja koja su nam skrivena i koja ne možemo zamijetiti osjetilnim opažanjem. Ta se dobra, koja se nalaze kod Boga, mogu opažati samo očima vjere. Ona će jednoga dana postati vidljivima za vjernike kad im Krist otvori pristup u Svetinju nad svetinjama.

Ići putem vjere nije bilo nipošto lako, jer oni nisu vidjeli više jasno cilj pred sobom i prijetila im je opasnost da u životu uopće izgube orijentaciju. Slažemo se sa autorom da je potrebno postaviti novi temelj vjere te da se sama vjera mora uvježbavati. Imajući sve ovo u vidu potrebno je okrenuti se cijelome nizu svjedoka vjere među kojima zacijelo posebno mjesto zauzima Abraham koji se tradicionalno naziva „praocem vjere“. Na to ukazuje i opširno izvješće o njemu u „oblaku svjedoka vjere“ koje kao takvo jedino još pripada Mojsiju. Stoga je potrebno usmjeriti posebnu pozornost na Abrahama kao lik vjere.

U Abrahamovu primjeru iznose se četiri važne dimenzije vjere koje mogu poslužiti za njezino cjelovito sagledavanje. To je prije svega mjesto u kojem je riječ o Abrahamovu izlasku iz svoje zemlje i putu u nepoznato, a sve to u vjeri u Božju riječ obećanja. Tu je također i tekst u kojem se ističe Abrahamov život u tuđini povezan s vjerom u dolazak eshatoloških dobara. Potom slijedi ulomak u kojem je prikazana Abrahamova vjera u Božju riječ koja obećava budućnost, te tekst u kojemu dolazi do izražaja Abrahamova vjera u uskrsnuće kao spasenje od smrti.

Abraham je upravo putem vjere pozvan krenuti na nepoznato mjesto koje je trebao primiti kao baštinu. Iz teksta je prije svega jasno da je Abraham trebao izaći iz svoje zemlje, iz svoga zavičaja i iz očinskog doma, to jest izaći iz sigurnosti i zaštićenosti poznatoga i krenuti u nepoznato. Vjera u ovome slučaju nosi rizik napuštanja određene sigurnosti i zaštićenosti vlastite zemlje, vlastitoga zavičaja i vlastitoga očinskoga doma, tj. svega onoga što je sačinjavalo okvir života i rizik zaputiti se u potpunom oslanjanju na Božju riječ u posve nepoznato, u tuđinu. Ono što je važno učiti iz Abrahamove vjere, jest Abrahamovo napuštanje onoga sigurnoga i kretanje u nepoznato.

Autor tvrdi: „Poslanica Hebrejima vidi starozavjetna obećanja u jednome novome svjetlu. Ona premješta dobra obećanja u transcendenciju. Tamo su oni predstavljeni kao preegzistentne, od Boga stvorene realnosti. Vjerom očekuje Abraham njihovo očitovanje.“

Vjeru shvaćenu u okvirima života u Kanaanu treba shvaćati kao neprestano kretanje ili neprestanu otvorenost za ono konačno-buduće i ono transcendentno-ontološko. Vjera jest spremnost na otvorenost prema budućnosti i prema onostranosti. Ako smo u mogućnosti izdržati to znači zapravo živjeti kao stranac u tuđini ovoga svijeta, ali opet ne biti izgubljen.

Posve je opravdano zaključiti da je vjera u ranokršćanskoj misli upućivala na to da se izlaganje Izakova žrtvovanja interpretiralo kao „predslika“ Isusova razapinjanja i uskrsnuća, tim više što se ono i vremenski moglo povezati s Pashom. U tom je smislu posve zanimljivo što je stara židovska predaja rođenje, žrtvovanje i smrt Izakovu običavala datirati na 14./15. nisan, kad se računa da je i Isus bio razapet i kad je potom uskrsnuo. Možemo zaključiti da je Abrahamova vjera doista uvjerenost u zbiljnost koje ne vidimo. Ono što, dakle, preostaje vjernicima jest oslonac na Boga koji je u Isusu Kristu.

ZAKLJUČAK

Možemo zaključiti da autor Poslanice Hebrejima želi naglasiti kako je Abrahamova vjera imala dimenziju pouzdanja i strpljiva čekanja u utjelovljenje nade Božjega obećanja. Upravo je u ovome tekstu sadržana takva vjera koja svoju sigurnost traži u onome koji obećava. Na njega se može osloniti jer je doista vjeran. Međutim, ni Abraham ne smije ostati pasivan nego mora pozitivno odgovoriti vjerom kao čvrstim osloncem na Božje obećanje.

Na temelju vjere Abraham je živio u Obećanoj zemlji kao stranac, protiv svake nade povjerovao u ono nemoguće i nevjerojatno, konačno Abraham je stavljen u najveću kušnju da žrtvuje sina u kojemu mu je dana budućnost, ali isto tako i da vjeruje u Boga koji može uskrisiti mrtve, zapravo da vjeruje u Boga života. Zato je Abraham uzor istinske vjere. Pritom se ne bi smjelo zaboraviti i samoga Boga koji ulazi u odnose s Abrahamom i sa svoje strane omogućava da Abraham postane ocem mnogih pokoljenja. Ovu vjeru koja se stavlja pod ono očekivano a koje će Bog dokazati eshatološkom stvarnosti, živi Abraham na uzorit način: njegov izlazak iz Ura Kaldejskoga kao i njegov nomadski život u Kanaanu postaju izrazom vjere koja zna da sve što postoji samo u Bogu postoji i da stoga ništa na zemlji ne može biti zadnja domovina ni najdublji razlog i najviša vrijednost; njegovo rađanje Izaka pokazuje njegovo duboko povjerenje da protiv svake očevidnosti vjeruje u Boga budućnosti.

Zbog svega navedenog slažemo se sa autorom da je Abraham ušao u „oblak svjedoka“ vjere i da je postao primjerom istinskoga vjernika.

Kristijan Duvel,mag.theol.

PODIJELI