- Lev 19, 1-2. 17-18
Ps 103, 1-4. 8. 10. 12-13
- 1 Kor 3, 16-23
Mt 5, 38-48
UVOD
Pokatkad nam se može učiniti da je gotovo nemoguće, činiti ono na što nas potiče i poziva Gospodin preko svoje riječi. Veliki i sveti ljudi, uopće ne misle tako.
Danas nas Božje riječ poziva na ljubav i oproštenje prema bližnjima, prijateljima, ali i prema neprijateljima. Ovaj zahtjev jedan je od radikalnih novosti kršćanstva. A nije li nam često nekako lakše voljeti ljude s kojima se ne susrećemo svakodnevno, koji su od nas daleko i s kojima nas ne vežu bliski odnosi. Možda čak i oni koji su nas povrijedili lakše dobiju našu ljubav i oproštenje, pri tom ne osjećajući kako podliježemo oholosti, stavljajući se iznad njih i smatrajući se boljima.
Priznajmo Gospodinu i jedni drugima da mjera naših odnosa prema bližnjima nije uvijek bila ljubav te da često nismo bili poslušni njegovu pozivu na oproštenje. Zato ćemo na početku zazvati na nas Božje milosrđe i njegovu snagu.
HOMILIJA
Iako na probi glazbenoga orkestra sviraju profesionalci, dirigent savršenoga sluha traži savršenu izvedbu nekoga djela. Nama sa strane može izgledati besprijekorno i ne mora biti odsvirana neka pogrješna nota. Ali se traži savršenstvo u naglasku, ritmu i skladu.
Tako je nešto slično kod svih umjetnika: plesača, glumaca, pjevača, vrhunskih sportaša. Treneri ih vode gotovo do savršenstva i tako sigurno uspijevaju. Nisu tražili ono nemoguće, nego su od svojih učenika izvukli ono najbolje te izbrisali pomalo grub i neobrađen dijamant.
Isus je u nastavku Govora na gori, pozvao nasljedovatelje da svojim svladavanjem uprisutnjuju Božju dobrotu, kao što je on sam uprisutnjuje. Na sličan način i Isus postupa sa svojim učenicima. Veli im: „Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub!“ A ja vam kažem. Ne opirite se Zlomu!“
Poticaj na nenasilno ponašanje u znak zahvalnosti za Božju dobrotu, Isus je izrekao šokantno i pamtljivo. U obliku poziva na ljubav prema neprijateljima i podmetanja drugog obraza, kad nas ljudi pljusnu po jednom.
Na nekim mjestima zakonodavnih dijelova Starog Zavjeta, stoje odredbe o tzv. odmjerenoj kazni: “Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu” (Lev 24, 19 20; usp. Izl 21, 23-25; Pnz 19, 21). Izvadimo li takve tekstove iz starozavjetnog teksta, izgledaju okrutni i sramotni za svetu knjigu Židova i kršćana.
Oni su, međutim, u vrijeme kad su napisani bili golem korak naprijed na području ljudskih prava. Odmazda ili kazna za učinjenu nepravdu trebala je, prema Hamurabijevu zakoniku (oko 1750. pr. Kr.) i drugim međunarodnim propisima Starog Istoka koji su ušli i u SZ, biti u skladu s nanesenom ozljedom ili štetom. Suprotstavljanje nasilju, uzvraćanjem udaraca smatralo se – i još se uvijek smatra – normalnim pravom pojedinaca, grupa i naroda.
Kad je bilo riječ o neprijateljima i protivnicima, uglavnom su prezirali tadašnje okupatore Rimljane. Smatrali su kako na nasilje, mržnju i silu treba odgovoriti istom mjerom te da Božji zakon treba silom provoditi. Isus ne želi dokinuti stari zakon što prekida osvetu, nego ga još nadopuniti. Govori o zlu i mržnji, koji se trebaju prekinuti.
Poznato je kako to ide: on nas udari, mi mu uzvratimo još jače. On uzme toljagu mi još opasnije oružje. On pozove nekoliko njih da mu pomognu, mi skupimo čitavu četu. I tako u nedogled i nikada kraja. Već su i stari Grci govorili da: „Bian, bian tiktein!“ (Sila, silu rađa).
Isus nastupa potpuno drugačije. Smatra da silnika ne možemo pobijediti silom, a mržnju da ne možemo uništiti mržnjom. Najveće zlo koje bi nam mrzitelj mogao učiniti, jest natjerati nas da i mi mrzimo.
Sam Krist kod svoje muke, na silu ne odgovara silom. Nije zazivao osvetu, nego je molio za svoje neprijatelje. Ljubavlju je pobijedio mržnju i žrtvom vlastitoga života, dao je vječni život svima koji u njega vjeruju.
Krist ide i korak dalje. Neće biti dovoljno da se ne osvetimo, da ne uzvratimo istom ili većom mjerom. Poziva nas da na mržnju uzvratimo ljubavlju. Da sebe samima ne naštetimo u želji za osvetom.
Već i od same pomisli da bi takvo nešto trebao činiti, u čovjeku se po prirodnom zakonu javlja otpor, jer mu zapovijed ljubavi prema neprijateljima izgleda preteško. Ne želi da ga zlo gazi, da ga ljudi zakidaju, ne želi protiv svoje naravi. Zašto nas onda Isus, koji je učitelj „za čovjeka“ usmjerava na ovakav put?
Ako je naša vjera takva kao što je religijska praksa i prirodna religioznost bilo kojega drugoga čovjeka, što osobito činimo? Ako smo odnos s Bogom sveli na običaj, što osobito činimo? Ako nam vjera ne oblikuje i nije oblikovala cijeli život, što nam onda osobito znači zvati se kršćanima?
Bog ne želi da nam život prođe u običnosti, nego nam dolazi ususret kako bi ga uzdigao do neizrecive ljepote i nevjerojatnog bogatstva. Odazovimo se i mi na Gospodnji poziv te se trudimo biti savršenima, kao što je savršen Otac naš nebeski. Od kojega nam dolazi poticaj za život na izuzetan način.
Neka nam vjera u Boga, koju nam je podario Isus i objavio dobroga nebeskoga Oca ljubavi, bude pretpostavkom i prvim korakom prema spoznaji života u svoj izvanrednosti. Ona nas jedina može osposobiti za osobite čine, koji životu daju neuobičajenu i neprolaznu ljepotu, koja se iz ovoga života prelijeva u vječnost.
fra Mate Tadić
