4. KORIZMENA NEDJELJA

6. ožujka 2016.

 

 

Ps 34 (33), 2-7

2. 2 Kor 5, 17-21

Lk 15, 1-3. 11-32

 

UVOD

U korizmenom hodu, danas u sredini korizmenoga vremena, zastajemo otkrivajući još jednu važnu Božju osobinu – njegovo beskrajno milosrđe. Bog je uvijek isti i kada se od njega udaljavamo i kada mu se ponovno vraćamo. Kada u svojoj slobodi biramo krivi put i kada mu se u svojoj patnji vraćamo. Bog nas uvijek dariva svojim milosrđem i praštanjem. Želeći nam to više posvijestiti papa Franjo je i proglasio Godinu milosrđa u kojoj se nalazimo.

Dvojica braće iz prispodobe današnjega Evanđelja to smo ti i ja. Onaj mlađi koji «odlazi u daleku zemlju» smo ti i ja, kad griješeći nestajemo u dalekoj zemlji. Onaj stariji koji ne razumije oca i ne oprašta bratu smo ti i ja, kad god smo nezahvalni Bogu i ne prihvaćamo ljude.

Na početku današnjega slavlja, molimo Boga da nam u svome milosrđu oprosti naše krive putove te da nas ponovno prigrli kao svoju djecu.

 

HOMILIJA

U određenim životnim situacijama u svakome od nas, postavlja se pitanje o novom početku. Treba li otići ili je bolje ostati, trebamo li se usuditi upustiti u nešto novo i nepoznato, otkrivati novu zemlju a time uzeti i mogućnost neuspjeha ili izabrati uobičajenu sigurnost gdje sve ostaje kako jeste?

Takvoj situaciji našega života odgovara i odvajanje mladih ljudi i odlazak iz roditeljske kuće. Odrastao mladi čovjek, muškarac ili žena, poduzimaju nešto normalno, kada odlaze od kuće da sami stanu na vlastite noge. O tome odrasli imaju iskustva, bez obzira je li prije bilo drugačije nego li danas.

Upada u oči s kakvom lakoćom otac dopušta mlađemu sinu da ode, kao da je to po sebi nešto razumljivo. Spreman je ozbiljno shvatiti njegovu odraslost, suzdržava se od svakoga komentara pa čak i od dobra savjeta za njegov put. Sinov odlazak se čini kao normalna stvar, a otac daje svoj doprinos tako što mu daruje dio baštine za samostalnost. Otac priznaje i prihvaća sinovu slobodu, iako ne može biti siguran da je on znade dobro i koristiti.

Očevo ponašanje, čini nam se pomalo pretjerano. Koji bi to otac potrčao ususret sinu, koji nije poslušao njegove savjete i činio gluposti u životu? Uobičajena reakcija u takvim prilikama, jest da se neposlušnim sinovima očita lekcija.

Od takvog očevog stava profitira i stariji sin koji smije ostati, iako mu ne bi škodila hrabrost da krene vlastitim putem. Priznavanje te slobode čini se prvim bitnim stavom, koji bismo mogli naučiti od oca.

Otac čuva otvorenost za mlađega sina. Obiteljske veze su važne i ostaje pouzdanje, unatoč svemu. Otac se ne odriče sina ma što god se dogodilo. Njegova nutarnja kuća i srce, ostaju otvoreni pa se niti vrata kuće, dvorišta i vrta ne zatvaraju, kakve god loše vijesti stizale iz daljine.

Stav otvorenosti otac pokazuje i prema starijem sinu, čiju ljutnju može razumjeti, ali je ne odobrava. Otac ide ususret zatvorenosti starijega sina, kao što je došao ususret strahu i nesigurnosti mlađega. I ovoga sina nastoji pridobiti dobrom riječju za razumijevanje. Takav stav otvorenosti prema onima koji mu pripadaju, htio je sačuvati do starosti, unatoč svih mogućih razočaranja.

Osobito nas dira očeva radost i emocionalnost, neposredno djelovanje koje se ravna prema njegovu osjećaju. Nema nikakvih odvagivanja za i protiv, upita je li mlađi sin zaslužio oproštenje i radost dočeka te hoće li to starijem sinu izgledati nepravedno.

Kao da spontano osjećamo kako je stariji brat imao pravo, kada odbija sudjelovanje na slavlju. Od očeve osjećajnosti, međutim, živi i stariji sin. Njemu je upućena i kritička riječ: „Što hoćeš? Ti si uvijek sa mnom i možeš računati na mene!“ Ali se ta kritika ubrzo ublažava gestom naklonosti i nježnoga uvjeravanja, kako očeva ljubav prema njemu nije manja.

Takav neposredni pristup osjećajima i slobodi da ih pokažemo, živima i sami bi željeli upoznati. Kada se život uništava i razara, kada se otuđuje od sebe samoga i gubi tada Bog tuguje.

Nitko ne može sama sebe sagledati i u potpunosti razumjeti, zašto je u svojoj prošlosti postupio ovako ili na drugi način. Zna se pokatkad reći: „Ne znam što mi je bilo!“ Pravo ne znamo koliko je na nas utjecala naša narav, odgoj, životne okolnosti ili drugi ljudi. Unatoč svemu griješimo u većoj ili manjoj mjeri.

U poznatoj Isusovoj prispodobi mogli smo vidjeti, kako lakomisleni čovjek može lako pogriješiti. Mladić je omirisao novac te je uvjeren kako sve bolje zna od svojega oca. Uvjeren kako s njim počinje povijest, uzima novac i želi započeti bolji život oslobođen svih ograničenja. Dok je bilo novca bilo je i prijatelja, koji su na sličan i brz način nestali. Odbacuje dom i domovinu, dok novi svijet odbacuje njega kad ostaje bez ičega te nastupa očaj. Tada počinje razmišljati trijezno i logično da je pogriješio te priznaje neuljepšanu istinu.

Naša nevolja jest upravo u tome da sebi ne priznajemo svoje pogrješke, a kamoli drugima. Nalik smo ljudima koji ne žele priznati da imaju povišenu razinu šećera u krvi pa odbijamo bilo kakvo liječenje i terapiju. Kakva god istina bila s njom se trebamo suočiti. Pali smo na ispitu jer smo ljenčarili ili imamo loš odnos prema djeci jer smo ih zanemarili. Naši problemi u obiteljima u velikoj su mjeri uzrokovani time što odbijamo razgovarati pa bježimo u alkohol, kocku, sumnjiva druženja.

Dokle god ne priznajemo u čemu smo pogriješili, nećemo ništa moći učiniti. Bit ćemo poput noja za koga se veli da u opasnosti, uvuče glavu u pustinjski pijesak. Pozvani smo na poniznost u priznavanju i prihvaćanju realnosti u kojoj se nalazimo. Mladić je spreman priznati svoj grijeh ocu i suočiti se s mogućim očevim odbijanjem, podsmijehom slugu i govorkanjima okoline.

Očev doček je premašio sva mladićeva očekivanja. Prima ga kao sina i ne želi slušati njegove isprike. Štoviše priređuje gozbu i daje se u trošak. A poznato nam je da u prispodobi, otac predstavlja milosrdnoga Boga.

Stariji se brat nije radovao, jer ga je obuzela zavist koja je neprijateljica radosti, mira i prijateljstva. Nikome pa ni zavidniku ne pomaže već udaljava od Boga. Čuvajmo se osuđivanja drugih pa će ovo korizmeno vrijeme u nas unijeti svježinu i čistu radost.

Pogriješimo li u životu pa priznamo, moguće je da nas i najbliži odbace i ne pokažu razumijevanje. Da nam ne daju drugu priliku, već nas izruguju i odbace. Pristupamo s pouzdanjem Bogu, koji je poslao svoga Sina da spasi grješnike. I ove korizme priznajmo Bogu i bližnjima da smo ih povrijedili tražeći oproštenje. Tražimo Božje milosrđe u sakramentu pomirenja što će nam donijeti nutarnji mir. Tada ćemo osjetiti pravu radost, jer Bog beskrajno ljubi raskajana grješnika i ne spominje se naših grijeha ni prijestupa.

Razmatrajući današnju parabolu zahvaljujemo Gospodinu što nam je objavio Boga, koji se iskreno raduje povratku izgubljenih sinova i kćeri. Boga koji nas ljubi i prije, nego se počnemo kajati. Zahvaljujemo Gospodinu što je svakome od nas stariji brat u kojega možemo uvijek imati povjerenja. Ujedno se pitamo, kakvu sliku o Bogu nosimo i svjedočimo? Molimo da se tako vladamo jedni prema drugima i prema onima koji su izgubljeni da se vidi, kako se isplati ostati u kući očevoj ili se u nju vratiti nakon mučnog lutanja.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI