1. ožujka 2017.

 

  1. 1 Sam 16, 16. 1b. 6-7. 10-13a

Ps 23 (22), 1-3a. 36-4. 5. 6

  1.  Ef 5, 8-14

Iv 9, 1. 6-9. 13-17. 34-38

 

UVOD

Na ljudskom tijelu se mogu vidjeti koža, mišići, kosti. Tek se posebnim uređajima, mogu vidjeti unutrašnji ograni. Slično je i s našim pogledom ili zaključcima, koji su redovito površni. Samo Božji pogled prodire u dubinu našega bića i srca, proničući u nutrinu.

Naši pogledi, vrednovanja ljudi i događaja nerijetko su obilježeni površnošću, podložni vanjskim dojmovima.  

Na početku današnje liturgije, stojimo pred Božjim očima svjesni da sve vidi i zna. Još smo više svjesni da nas on motri s blagonaklonošću i ljubavlju.

Priznajmo da smo zbog zaslijepljenosti vlastitim postignućima tapkanja u tami problema, nemoćni to na pravi način i riješiti. Zato puni pouzdanja pred njim, priznajmo svoje grijehe i propuste da bismo tako oslobođeni i pomireni, mogli bolje i dublje čuti njegovu riječ i proslaviti ova sveta misna otajstva.    

 

HOMILIJA

Današnji se kupac treba biti puno oprezniji. Prije je, čini se bilo jednostavnije. Kupimo li ono što je skuplje, dobit ćemo ono što je i kvalitetnije i bolje. Danas se proizvod više prodaje na osnovu omota i reklame, nego li kvalitete. Slično je i s ljudima. Netko se tek na izvan može činiti pouzdanim prijateljem, a da to uopće nije.  

Ako se čovjek i može prevariti na osnovu vanjštine i privida, Bogu se to ne može dogoditi. On svaku stvar i čovjeka, poznaje do njegove srži. Čuli smo izvješće o izboru Davida za kralja koji je kod oca bio najmlađi. Bog ne uzima one, koji bi po ljudskom sudu trebali imati prednost. Tako je kod izbora Jakova ili Mojsija. Većina biblijskih proroka je u iskrenosti priznala da nisu ni po čemu posebni. Slično i Isus čini za svoje učenike. Ne izabire učene, poznate, niti bogate. Većina njegovih učenika su bili ribari. Kasnije Pavao postaje apostolom, iako je bio progonitelj Crkve.

        Gledati i vidjeti, jedan je od najljepših Božjih darova, koje nam je Bog podario. Zdravo ljudsko oko vidi sve što se pojavi pred njim. Bolesno oko može vidjeti iskrivljeno, previdjeti ili uopće ne zapaziti svijet oko sebe. U našem današnjem svijetu i među ljudima, mnogo se gleda samo na vanjštinu. Gleda se kako je tko obučen, našminkan, kakav ima stan, plaću, ali se manje gleda na duhovnu dobrotu, plemenitost i vrijednosti. Nažalost, današnji svijet ima puno slijepih osoba i onih, koji ne vide ljepotu duhovnih vrijednosti. Velika žena 20. stoljeća, Edith Stein reče: “Što  je pokraj nas tamnije, to više moramo srce otvoriti za svjetlo odozgo.“

         Središnja misao ove nedjelje jest Isus kao svjetlo, a mi vjernici kao sinovi toga svjetla. O značenju svjetla i svjetlosti u našem svakodnevnom životu, veoma dobro znamo iz vlastitoga iskustva. Osobito u slučaju nestanka, električne struje i kod nestanka svjetla. To se može zamijetiti i u prirodi, prilikom pomanjkanja  sunčeve svjetlosti. Bez svjetla  i topline sunca, ništa ne bi moglo postojati niti živjeti.

           Život bi brzo stao i nastupila bi sigurna smrt svim živim bićima. Bez svjetla ne bi bilo cvijeća, ne bi se čuo pjev ptica, niti bismo vidjeli životinje. Mnogo toga ne bismo vidjeli niti čuli. Svjetlo je važno, da bismo mogli normalno raditi, hodati i sigurno stići  na željeni cilj.

Bog nas poziva da ne gledamo samo na nečiju vanjsku ljepotu, nego najprije na nutarnju. Ne bismo se trebali dati zabljesnuti i zaslijepiti, blještavilom i slavom ovoga svijeta. Zar nas trebaju ostaviti bez daha bogati, slavni, moćni, oni o kojima se piše i govori, čije slike vidimo u novinama i na televiziji? Ili bismo možda trebali cijeniti ljude, koji žive i rade u jednostavnosti i nenametljivosti s ljubavlju dobro čineći bližnjemu, koji se čuvaju mržnje, zavisti, pohlepe?

I svaki se crkveni službenik, može upitati o svom zvanju kao i svaki od nas u svome zvanju. Što je Bog u nama posebnoga vidio, kada nas je pozvao? Jesmo li mi bolji i veći od drugih? Ako se je David u daljnjem svojem životu kao i toliki velikani, uvijek iznova vraćao Bogu i mi tako trebamo činiti. Svi oni nisu bili bezgrješni, besprijekorni i savršeni, ali su se uvijek vraćali Bogu te priznavali svoju grješnost.

Korizmeno vrijeme u kome se nalazimo, vrijeme je obraćenja u vraćanju Bogu i samome sebi. Želimo se vratiti iskonskim vrijednostima, koje smo dobili u sakramentu krštenja te ih slobodno prihvatili kao odrasli vjernici u sakramentu krizme. Umivanje slijepca od rođenja iz današnjega evanđelja, poticaj je da se vratimo svome izvoru i izvornom pozivu. Koliko god mi bili posvećeni i pomazani Duhom Svetim, grijeh nas privlači i pritišće da živimo kao da nismo izabrani, posvećeni, oprani i pomazani.

Privlači nas trka za ovozemnim dobrima, osjećajući u sebi zavist, mržnju, sebičnost ili lijenost. Osjećamo da smo mlitavi u molitvi, dobrim djelima, sudjelovanju na Svetoj misi ili pobožnosti. Korizma je vrijeme da se vratimo kršćanskom – svom prvom idealu i prvoj ljubavi.    

Isus ispravlja i uvriježeno krivo mišljenje o ljudskoj patnji i fizičkim bolestima i nedostatcima, koje je vladalo i među njegovim učenicima. Poručuje kako bolest i fizičke mane nisu znakovi Božje kazne i naše grješnosti. Bog nije ukinuo i izbrisao bolest, patnju i smrt, ali im želi dati pravo značenje i svrhu. Bog se na osobit način brine i prisan je sa svima onima, koji pate od bolesti ili tjelesnih nedostataka te na taj način želi uputiti sve kršćane da se na aktivan i učinkovit način, uključe u pomaganje svima onima koji su s tim nedostatcima. Isusov postupak prema slijepcu od rođenja, primjer je kako pristupiti onima koji pate.

Nerijetko se znamo zgražati nad mnogim primjerima zatucanosti, slijepoga vjerovanje, predrasuda i diskriminacija koje susrećemo kod ljudi u našem civiliziranom – ali počesto nekulturno-nehumanom društvu. I pored mnogih zakona koji žele pridonijeti jednakopravnosti ljudi i ravnopravnosti svake osobe ne shvaćamo, kako još uvijek postoje sklonosti i navike među ljudima. Koje pojedince navode pokatkad i na neljudsko ponašanje prema drugima i drugačijima, samo zato jer pripada drugom narodu, političkoj stranci, rasi, mentalitetu ili boji kože.

A koliko li više primjećujemo predrasude i kriva vjerovanja, koja oblikuju naše živote? Predrasude muškaraca o ženama i obratno, koje oblikuju mnoge bračne zajednice, uzrokujući loše odnose među njima. Predrasude svekrve o snahi i obratno, radnika o šefovima i obratno, političara o narodu i obratno, siromašnih o bogatima i obratno, predrasude zaposlenih o nezaposlenima i obratno.

Često smo svoja uvjerenja pa makar bila i kriva, spremni braniti na štetu istine. Neuobičajeno je čuti ispriku i pokajanje zbog toga što je netko zastupao krivo mišljenje ili se povodio krivim prosudbama. Važno je osobito kršćanima ispitati sudove i prepoznati vlastita ograničenja i pogrješke, a kamoli da priznamo svoje svjesne zablude. Tu je potreba poštenja, koja osobito treba krasiti vjernike kršćane. Valja se upitati o vlastitim odlukama i interesima. Ovisimo li o našem odlučivanju i predrasudama i koliko naše znanje ovisi o onom što želimo ili žudimo?

Tako ne želeći nekoga voljeti, odlazimo toliko daleko da ga ne želimo ni vidjeti. Svjesno prihvaćamo vlastitu sljepoću duha kako ne bismo morali promijeniti svoje stavove prema nekim osobama, situacijama ili idejama. Radije kod tjelesno zdravih očiju tvrdimo kako ne postoje ljudi koje ne volimo, nego da ih moramo početi prepoznavati takvima. Radije bivamo i dopuštamo sebi biti slijepi i hendikepirani nego da otvorimo oči i prepoznamo stvarnost. Radimo u korizmi na izoštravanju pogleda svojega duha i nutrine.

fra Mate Tadić

PODIJELI