1. ožujka 2017.

 

  1. Post 12, 1-4a  

Ps 33 (32), 4-5. 18-20. 22

  1.  2 Tim 1, 8b-10

Mt 17, 1-9

 

UVOD

Po riječima sv. Pavla u Bogu: „živimo, mičemo se i jesmo“, dok s druge strane Boga koji nas neizmjerno nadvisuje ne možemo vidjeti niti obuhvatiti svojim razumom. U nekim nas trenutcima na osobit način pohodi te nam je na osobit način blizak da osjećamo njegovu blizinu.

Naš zemljak sv. fra Leopold Bogdan Mandić kaže; „Istina o Bogu i Kraljevstvu Božjemu, nikada ne zastarijeva. Ono je uvijek u modi.“ U tome nam je poseban ovaj trenutak, kada započinjemo slaviti ova sveta misna otajstva. U misnom nam slavlju na osobit način progovara sam Bog u svojoj riječi i pohađa otajstvima.

Željeli bismo koliko je to moguće, biti vrijedni ovoga Božjega pohoda. U iskrenosti srca pred Gospodinom, priznajmo da često nismo imali hrabrosti iskoraknuti iz svojih ustaljenih navika, niti s povjerenjem odgovoriti na Gospodinov poziv. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste.    

 

HOMILIJA

Naš životni put često nas vodi kroz razne životne faze do konačnoga cilja. Jedanput putujemo sunčanom stranom obasutom sjajem, cvijećem i očaravajućim perivojima gdje se osjećamo ugodno. Doživljavajući život poput mirne rijeke, koja teče kroz ravna polja. Drugi put životno nas putovanje vodi kroz beživotnu  i beznadnu pustinju osjećajući pad ili uspon vjere, a onda nas vodi kroz proplanke obrasle trnjem i šikarom do uzburkanog mora s valovima punim neizvjesnosti. Sve se te životne faze djetinjstva, mladenaštva i zrelije dobi, mirnog ili uzburkanog života moraju proći. Neke su od tih dionica lakše, a neke teže. Glavna im je oznaka i pretpostavka, da se u tim fazama života ne stane ili ne sustane.

Gledajući uspjehe drugih ljudi i istraživača, često smo zadivljeni njihovim pothvatima. To nam se čini iskustvom, koje se ničim ne može usporediti. Biti prvi koji je nogom zakoračio na vrh neke svjetske poznate visoke planine ili onaj koji je osvojilo neku visoku planinu ili vrhunac, zaslužuje divljenje drugih i posebnu počast među ostalim ljudima.

Kad bi planinar sustao kod sklizavice, a kasnije i kod strmih uspona, nikada ne bi stigao na vrh planine niti bi mogao uživati u divnom promatranju prirode. Kad bi vozač na cesti stao radi nekoga kamena kojega ne bi otklonio, nikada ne bi stigao na željeni cilj. Kad bi jedna domaćica pripremila vodu, sol, brašno, krumpir i mirodije, a ne bi pripalila vatru, nikada ne bi bilo ručka. Kad bi učenik radi jedne ili dvije jedinice u školi prestao učiti, nikada ne bi završio osnovne ni srednje škole, a osobito ne neki fakultet.

Zato je potrebna odvažnost, hrabrost i snaga. Nama vjernicima potrebna je uz to i Božja pomoć bez koje se ne bi moglo daleko stići. Bez Božje pomoći životno putovanje bilo bi veoma teško, a najčešće i nemoguće. Različite brige, trpljenja, bolesti i ljudi koji nas okružuju, često nam zamagljuju cilj i obzorje budućnosti. Mi tada vidimo samo svoje muke i patnje ne uočavajući njihov smisao niti išta pred sobom, a kamoli ljude u okruženju s većim mukama od naših teškoća.

Kad je Isus pozvao trojicu učenika Petra, jakova i Ivana da mu se pridruže na uspinjanju na goru preobraženja, nitko od njih nije očekivao da će se dogoditi što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Ugledali su Mojsija i Iliju u Isusovu društvu, kako s njim razgovaraju. Doživjeli su izvanredno iskustvo, kako se ne doživljava u redovnom svakodnevnom životu.

Vjerojatno je u životu svakoga od nas bilo trenutaka, kada nas je Bog na poseban način pohodio. Nekome je to bila prva pričest, nekome njegovo vjenčanje, rođenje prvoga djeteta ili možda sretno okončanje neke velike tjeskobe i nevolje. Tada smo možda doživjeli Božju ljepotu i blizinu, silnu svjetlost njegove milosti. I onda poželimo na neki način da to nikada ne prestane nego da uvijek traje.

Ali kao u Isusovu životu i životu apostola, to su trenutci vidljive i opipljive Božje slave. Jer se počesto u našem životu Bog počesto skriva, dopuštajući da nas prate križevi i nevolje. Zahvaljujemo Bogu za takve trenutke, ujedno prihvaćajući da i nakon toga opet mogu doći kušnje.

Abraham koji je prozvan ocem vjere – o komu smo slušali u prvom današnjuem čitanju, živio je neko vrijeme mirno i spokojno u svom zavičaju Haranu. Rekli bismo, ništa mu nije manjkalo, osim djece koje nije imao. Bio je bogat, imao je dobru ženu Saru, blisku rodbinu kao i sve ostalo što je doprinosilo njegovom dobrom i mirnom životu. U tom njegovom miru, Bog mu reče: „Idi iz svog zavičaja, iz svog očinskog doma u zemlju koju ću ti pokazati.“

S time je za Abrahama počeo život kušnje i sve je postalo drukčije. Trebao je ostaviti rodni dom, otići u svojoj 75. godini života u nepoznati kraj, što mu sigurno nije bilo nimalo lako. Ali Abraham je Boga poslušao. Slušao ga je i tada, kad je trebao žrtvovati svoga jedinoga sina Izaka, kad Bog nije tražio sina i njegovu krv, nego Abrahamovu vjeru.

Abraham je prošao sve lijepe, ali i teške faze svog životnog putovanja da bi ga Bog na kraju nagradio mnogobrojnim potomstvom te još boljim i ljepšim životom. Zato je Abraham danas, naš uzor i primjer vjere, kao i poticaj da istinski prihvatimo darovani život po Božjim zapovijedima.

Bog često i nama govori kao što je govorio Abrahamu: idi iz svog zavičaja u kraj koji ti ja nudim i pokazujem. Izađi iz svoje učmalosti, ostavi svoj stari grješni život i prihvati moju ponuđenu milost.

Izađi iz svog starog svijeta života i razmišljanja! Uđi u život koji sam ti ja pripravio od tvog dolaska na svijet. To ne znači da nećeš imati nikakvih problema i da ništa ne ćeš morati žrtvovati. Nekad možda trpjeti i podnijeti neko zlo, ali budi uvjeren da ćeš ti i tvoja obitelj imati blagoslov. U svojoj vjeri doživjet ćeš sretne i blagoslovljene trenutke života. Taj blagoslov će se sastojati u miru srca i sreći tvoga života, koji je mnogo veće bogatstvo, negoli sva blaga materijalnoga svijeta i onoga što nas okružuje.

Započeli smo korizmeno vrijeme, razmišljajući o programu korizmenog poslanja u ljubavi i milosrđu prema drugima, molitvi i razmatranju Božje riječi. Sve je to uspon na planinu, na koju se treba popeti i osvojiti je. Korizmeno vrijeme je za kršćane prilika za usavršavanje i poboljšanje dosadašnjega života. Doživljavamo li se i držimo dobrima, nije nam potrebno nikakvo poboljšanje. Korizma je pravo vrijeme za sve one koji žele više, poput planinara koji se žele uspeti na vrhunce te biti i ostati bolji Kristovi učenici.

U Korizmi smo pozvani cijelo vrijeme planinariti s Gospodinom. Od vremena do vremena smo pozvani uspraviti se na višu razinu svoga kršćanskoga života. Popeti se na planinu i uspinjati poput velikih biblijskih likova. Kao i svi planinari, tako i u duhovnom usponu, nećemo biti lišeni uspona i napora. Ovo darovano vrijeme, ponuđeno nam je za uspinjanje s Kristom na vrhunce pri tom ne znajući što nas na tom putu čeka. Iskoristimo ga za svoj duhovni rast i penjanje na vrhunce svojega duha.      

fra Mate Tadić

PODIJELI