15. NEDJELJA KROZ GODINU
10. srpnja 2016.
Ps 69 68), 14 i 17. 30 i 31. 36ab i 37
2. Kol 1, 15-20
Lk 10, 25-37
UVOD
Netko zapazi i zapisa ove riječi: „Vidio sam ljude kako pomažu. Nisu bili katolici, vjernici, članovi Caritasa, nisu pripadali nijednom udruženju, niti mome narodu. Nisu uopće bili poznati, niti su se brinuli vidi li ih tko. Nisu se osvrtali na poprijeke poglede nego su pomagali jer su vidjeli potrebu. Pomagali su jer drukčije nisu mogli. A vidio sam i one koji su o tome slušali svake nedjelje i blagdana. Oni su stajali po strani i jedan po jedan zaobilazili patnike.“
Pokajmo se sve grijehe i propuste kada smo u životnoj žurbi i nehajnosti zaobilazili Boga i bližnjega u potrebi.
HOMILIJA
U južnoj Kini osmogodišnja djevojčica oboljela je od gube. Natjerana glađu približila se selu moleći za hranu. Ugledavši je, ljudi se strčaše i počeše bacati kamenje na nju, da je otjeraju od svojih kuća. Tamošnji misionar, pođe onamo i vidjevši što se događa priđe djevojčici, uze je na ruke i ponese. Ljudi ustuknuše vičući: – Guba! Guba! Prestavši plakati djevojčica ga upita: – Zašto se brineš za mene? Misionar odvrati: „Jer nas je oboje stvorio Bog i nikada više nećeš biti bez zavičaja.“ „A kako ću ti se odužiti“, upita djevojčica? „Podari i sama istu ljubav bližnjima“, reče misionar. Od toga dana do svoje smrti nakon tri godine djevojčica je previjala rane drugim gubavcima, hranila ih i voljela. Kada je preminula gubavci rekoše: „Naše malo nebo vratilo se u nebo!“
Kao što je Isus bio na putu u Jeruzalem, tako je i svaki kršćanin na putu za nebesku domovinu i Jeruzalem. Put kojim trebamo ići i ono što trebamo činiti pokazuje nam Isus dozivajući u pamet zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku. Bog je cilj, a ljubiti ga to je put. Deset zapovijedi koje imamo različita su polja djelovanja ljubavi. Liturgija je klanjanje Bogu koja struji iz nutarnjeg raspoloženja u predanju i raspoloživosti onima u potrebi. Nitko od nas nije sam na putu prema Bogu. To je zajedničko putovanje čitavog čovječanstva, procesija u Božju kuću. Kršćanin nije samac i njegova se ljubav prema Bogu treba odraziti u ljubavi prema potrebnima i bližnjima. Iz vertikale ispravnog raspoloženja prema Bogu dobiva se horizontala ispravnoga stava prema čovjeku. To nam simbolički prikazuje i predstavlja lik križa sa svojom vertikalnom i horizontalnom gredom. Nedostaje li jedna od njih, gubi se pravo značenje i smisao križa.
Svećenik i levit – uvjereni su da imaju ljubavi prema Bogu, vraćaju se iz Hrama i još su pod dojmom veličine slavljenja Bogu. Zaobilaze ranjenog čovjeka pozivajući se na svoju ljubav prema Bogu. Svećenik se smatra da je tu kako bi vršio bogoslužje, a ne čovjekoslužje, a levit želi sačuvati svoju čistoću i ne želi je izgubiti dodirom čovjeka koji umire. Obojica žele ljubav prema Bogu, bez ljubavi prema čovjeku. Samaritanac koji je bio stranac, prividno najdalje ranjeniku, druge narodnosti smatran poganinom, spoznaje da je čovjek u nevolji i postaje mu najbliži.
Tko je moj bližnji?, u ime svih nas u današnjem Evanđelju pita zakonoznanac. Nemoćnik, čovjek pored puta, čovjek u nevolji, unesrećenik i onaj u potrebi, to je naš bližnji. Svaki onaj koji treba našu pomoć jest moj bližnji. Svi možemo i trebamo činiti dobro. Svakome je od nas moguće vršiti Božju zapovijed ljubavi. Ta zapovijed kako smo čuli u prvom čitanju, nije daleko od nas. Nije na nebesima, da bi rekao: „Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je i objaviti da je vršimo!“ Nije preko mora. Možemo je iskazati u običnim svakodnevnim stvarima i zgodama. Kad posjetimo nekoga u bolnici, vozač da pusti pješaka da prijeđe ulicu, kada suosjećamo s onima koji su izgubili najbliže. Svi ti trenuci donose nam po jedan djelić sreće i tako stječemo veliku sreću i radost. Ali pomoći često puta znači barem ne odmagati drugima, ako ne možemo ili nećemo pomoći. Barem se ne radovati tuđoj nesreći i šteti, ako nećemo ili ne možemo pomoći.
Neki vojnik stajao je pred kamerama i pričao: „Sretan sam i nema razloga da to krijem. O meni pišu novine i pozvan sam u razne studije za radio i TV, a predložili su me i za jednu od velikih nagrada. Primio sam na tisuće raznih pisama i imam osjećaj da me svi u zemlji poznaju.“
Kad sam toga jutra izišao iz vojarne po svom redovitom poslu, vidio sam dječaka kako iskrvavljen leži na pločniku. Jedan kamion ga udario i projurio, rekli su neki prolaznici. Tada sam bez oklijevanja zaustavio prvo vozilo, ušao u nj zajedno s dječakom u nesvijesti i potražili smo prvu ambulantu. Kako je stanje bilo kritično, smjesta smo morali u bolnicu gdje smo stigli zadnji čas i spasili mu život. Meni najdraži trenutak bio je kad su liječnici nakon operacije došli po mene u hodnik i rekli pred bolničkim osobljem: „Ovaj vojnik spasio mu je život.“ Istoga dana u vojarnu su došli dječakovi roditelji i tražili da sa mnom razgovaraju. Susret je bio dirljiv, svi smo plakali od sreće. Od tada se za mene saznalo u glavnom gradu, a zatim sve šire i šire, sve do ovog trenutka kada me traže na sve strane.
Vojnik je bio onaj milosrdni samaritanac dječaku. Izvršio je zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Ta zapovijed velikodušno izvršena učinila ga je sretnim. Spasiti drugome život, to doista mora svakoga usrećiti. Želimo li biti sretni, drugima činimo dobro. Što više dobra učinimo, osjećat ćemo se sretnijima i ispunjenima. Kada kao prava Božja djeca ljubimo svoga nebeskoga Oca, ne možemo ne ljubiti svoje bližnje. Ljubav prema bližnjemu kadra je promijeniti i najtvrđa ljudska srca. Eto nam poruke i zadaće na koju smo danas pozvani. Tako i činimo.
fra Mate Tadić, OFM
Objavljeni članci:
Presveto Tijelo i Krv Kristova
Nikoga nije dobro sažalijevati?!
4. Uskrsna nedjelja “Dobrog pastira”
Naviještenje Gospodinovo – Blagovijest
Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica
Korizma u svjetlu Godine milosrđa i Enciklike “Laudato Si”
Sveta misa za ratne i poratne žrtve Duvanjskog kraja
“Valentinovo” i za nesimpatične
Ljepota srca i izvanjski izgled
Za sve u životu ima određeno vrijeme
Bogojavljenje – Tri kralja – Vodokršće
