Datum: 27.04.2016.

Pitanje:

Što je to životna ispovijed?

Hvala!

Odgovor:

U teologiji kod govora o sakramentima općenito i posebno, spominju se sakramentalna ispovijed i sveta ispovijed, ali ne baš i „životna ispovijed“. Ustvari „životna ispovijed“ iz „otačkih“ vremena kršćanstva, spominje se u smislu ispovijedanja teških grijeha samo jednom u životu. Iz tih razloga navodno se car Konstantin odgađao pokrstiti do pred samu smrt. Jer se ispovijedi moglo pristupiti samo jedanput u životu, čime su brisani svi dotadašnji grijesi i krivnje. Takova praksa je u kasnijoj povijesti kršćanstva napuštena, te dopušteni češći pristupi sakramentu uz tzv. točno propisanu „tarifnu“ pokoru za svaki grijeh.

Pravo govoreći svaka ispovijed kojoj pristupamo kroz život je životna, odnosno trebala bi biti životna. U prvom redu jer je važna i gotovo nezaobilazna u kršćanskom životu, ali i jer bi trebali ispovjediti sve svoje grijehe Bogu u sakramentalnoj ispovijedi od prošlog puta preko svećenika koji nam podjeljuje odrješenje.

Držim da je izraz „životna ispovijed“ u novijem shvaćanju od onih koji predvode karizmatičke seminare i zagovaraju tu vrstu duhovnosti u provedbi temeljite „životne inventure“ kroz sakrament ispovijedi. I to prvenstveno za „povratnike“ i obraćene zalutale vjernike, kako bi temeljito ispovjedili sve što su vremenom propustili i što se od grijeha nakupilo. Jer vjerujemo li kao kršćani u Božje milosrđe koje i sam papa Franjo toliko zagovara i naglašava u Godini milosrđa, imamo povjerenja da nam Bog milosrdno oprašta sve grijehe za koje se kajemo.

Stoga se ne trebamo vraćati uvijek iznova na stare grijehe, sami sebi ih nabijajući kao neoprostivu krivnju. Potrebno je ustrajati u dobroj nakani ne ponavljanja starih pogrješaka, te istovremeno rasti u dobrim krjepostima. Posljedice grijeha potrebno je zacjeljivati i liječiti te za njih snositi pokoru, ali od Boga su nam oprošteni radi čega trebamo biti rasterećeni i radosni.

Mir i dobro, fra Mate!