Skupa s nepoznatim autorom život možemo usporediti s putovanjem vlakom u koga ljudi ulaze i izlaze. Za nekih zaustavljanja, znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja – poput roditelja. Nažalost, istina je posve drukčija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, prijateljstva i društva. Međutim, u vlak će unići druge osobe, koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, prijatelji te ljudi koje susrećemo i koje ćemo zavoljeti u svome životu.
Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji će u vlaku za vrijeme vožnje uvijek biti spremni pomagati onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas bacaju u duboku nevolju, dok drugi ulaze i silaze a da ih nismo niti zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži u nekom drugom vagonu te nas ostavljaju same u tome odsječku našega putovanja. Ipak, to nas ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Ali na našu žalost uz njih ne možemo sjesti. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo, jer je takav život. Prepun izazova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka, rastanaka i trenutaka koji se nikada neće vratiti.
Fra Mate Tadić,OFM
