Između ostalih čuda koja je učinio Isus, bilo je i čudesno hranjenje mnoštva naroda s malo kruha i nešto ribica. Učinio je to dva puta, koja su između sebe slična u svemu, osim u količinama hrane, a to je ono bitno iz čega se može izvući duhovna poruka. Tisuće siromaha krenulo je za Isusom u pust kraj udaljen od naseljenih mjesta. Tri dana nisu ništa jeli, a bili su toliko gladni kruha života, koji je za njih Njegova riječ. Trećega dana Isus se sažali na narod — tu je bilo i žena i djece — te naredi učenicima da im dadu jesti. Oni mu odgovore da imaju samo nekoliko kruhova i nešto malo ribe, što je to na toliki narod. Onda Isus zapovjedi da posjedaju na zemlju, po travi, uze kruhove i ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. “Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se…” te još preteče više punih košara. Evanđelist Matej izvještava da je jednom prilikom Isus nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe, a preostalo je dvanaest košara ulomaka (Matej 14,13-21). A drugom prilikom je čudesno nahranio četiri tisuće ljudi sa sedam kruhova i nešto malo ribica, a preostalo je sedam punih košara (Matej 15,32-39).
Kad usporedimo oba ova događaja, zapazit ćemo nešto neobično. U prvom slučaju bilo je pet kruhova, a nahranilo se pet tisuća osoba i preostalo je još dvanaest punih košarica. Drugom prilikom je bilo sedam kruhova, dakle dva više, a četiri tisuće osoba, dakle tisuću manje, a preostalo je sedam punih košarica, dakle pet manje. S manje kruhova nasiti se više osoba i ostane više; a kad kruha ima više, nasiti se manje osoba i preostane manje. Kakav li je moralni značaj te obrnute razmjernosti? Ukoliko je manje kruhova, utoliko se više osoba nahrani. Možda čudno: manje daje više. Pravi kruh, kruh istine, zasiti utoliko više ukoliko ga je manje.
Stari zakon je opširan, sastoji se iz bezbrojnih dijelova, iz stotina propisa iznesenih u knjigama s tisućama naredbi koje su izmislili književnici i farizeji. Na prvi pogled: mnogo hrane da se može nasititi čitav jedan narod. Ali svi ti propisi, sva ta pravila, sve te formule samo su suho lišće, zakrpe i dronjci. Nitko ne može živjeti od takve hrane: ukoliko je ima više, hrani manje. Narod sastavljen od smjernih i dobrodušnih ljudi, gladnih pravde, ne može svoju glad utažiti tim mnogobrojnim ali neukusnim jelima.
Međutim, dovoljna je jedna jedina riječ, riječ koja obuhvaća sve druge riječi, riječ koja ispunjava dušu, koja smiruje srce, koja utažava glad pravde, pa da se nasiti mnoštvo naroda i da pretekne i za one koji nisu bili tu toga dana. Duhovni kruh je sam po sebi čudotvoran. Jedan kruh od žita dovoljan je za nekoliko osoba, i kad ga pojedu, ne ostaje više ni za koga. Ali kruh istine, kruh radosti, duhovni kruh traje i ne potroši se nikada. Ako se razdijeli na tisuće, bit će ga uvijek. Svatko će uzeti svoj dio, poput onog naroda u pustom kraju, i ukoliko se više dijeli, utoliko ga više ostaje za one koji će doći.
Kad su učenici polazili na drugu obalu, zaboraviše ponijeti kruha. Isus im reče: “Pazite i čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca!” A oni međusobno govorahu: “Nismo ponijeli kruha.” Ali Isus to opazi i reče im: “Malovjerni, zašto međusobno govorite da niste ponijeli kruha? Zar još ne razumijete? Ne sjećate li se više onih pet kruhova na pet tisuća ljudi, i koliko košara uzeste? I sedam kruhova na četiri tisuće ljudi, i koliko košara uzeste? Kako ne shvaćate da nije bio govor o kruhu kad vam rekoh: Čuvajte se kvasca farizejskog i saducejskog!” Tada razumješe da im nije govorio da se čuvaju krušnog kvasca, nego farizejske i saducejske nauke. (Matej 16,5-12)
Gospod Isus je svoje učenike nastojao sačuvati od farizejske nauke. Farizeje je nazivao licemjerima, jer su jedno govorili, a drugo radili. Govorio im je: “Jao vama književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskog: vi sami ne ulazite u njega, niti dopuštate da uđu oni koji bi htjeli!” Htio je svoje učenike sačuvati od tih slijepih čuvara propalog zakona. Slijedila su ga dvanaestorica izabranih, koji su stalno bili uz njega, ali ipak ga nisu u prvi mah razumjeli i nisu imali vjere onoliko koliko je bilo potrebno. To se potvrdilo još jednom prigodom, jedne burne noći na lađi kad ih je Isus morao ponovo ukoriti zbog malovjernosti. O tome čitamo: “Kad uđe u lađicu, pođoše za njim njegovi učenici. Najedanput se na moru podiže tako velika oluja da valovi gotovo prekriše lađicu. A on je spavao. Tada pristupiše učenici k njemu, probudiše ga i rekoše mu: ‘Gospodine, spasi, izgibosmo!’ ‘Malovjerni — reče im — zašto se toliko strašite?’ Tada ustade, zapovjedi vjetrovima i moru, i nastade duboka tišina. A ljudi u čudu rekoše: ‘Tko je ovaj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?’” (Matej 8,23-27)
Ali jedan među njima, Šimun Petar, ne zna za strah. On je ne samo nešto više nego običan čovjek, nego: velika je njegova vjera, velika je njegova ljubav, velika je njegova volja. Ništa na svijetu, ni živo ni mrtvo, ne odolijeva tim trima veličinama.
Odrekao se svega prolaznoga te je pobijedio vrijeme; odrekao se dobara za kojima žudi tijelo te može spasiti tijelo; odrekao se svega onoga što je materijalno te je zagospodario materijom. Svatko može sudjelovati u toj pobjedi. Za to je dovoljna vjera, ali to ne smije biti vjera u sebe samoga.
Nekoliko godina prije Krista, jedan od velikih rimskih vojskovođa koji se istaknuo u mnogim ratovima, čovjek koji je upravljao tadašnjom Republikom, našao se jednog dana na moru, u lađi. Išao je potražiti neku vojsku na koju je čekao, ali koja još nikako nije stizala, a s kojom je namjeravao izvojevati pobjedu. Podigao se snažan vjetar koji je zaprijetio lađi, tako da se kormilar htio vratiti natrag u luku. Ali vojskovođa je naredio: “Samo naprijed! Ne boj se! Ja sam s tobom.” Te su riječi ohrabrile mornare i oni su, kao da je nešto njegove snage ušlo u njih, krenuli naprijed prkoseći valovima. Ali i pored svih njihovih napora, lađa umalo da nije potonula. Morali su se vratiti natrag. Njihova je vjera bila samo nadmenost i slavoljublje, vjera u sebe same.
Naprotiv, Isusova je vjera bila sama ljubav: očinska ljubav, ljubav prema ljudima. S tom vjerom mogao se On, kad je s obale ugledao svoje učenike kako se muče veslajući, jer je puhao protivan vjetar, uputiti njihovoj lađici, idući po vodi kao po kakvoj livadi. Oni su, u mraku, pomislili da je utvara, te ih je on i ovoga puta morao umirivati: “Ne bojte se, ja sam, ne plašite se.” I čim je ušao u lađicu, vjetar je prestao i poslije nekoliko trenutaka bili su na obali. I ovaj put učenici su se divili, jer — dodaje Marko — “bili su u velikom strahu” zbog toga što nisu izvukli pouku iz kruhova. To uspoređivanje može izgledati djetinjasto, ali ono objašnjava sve. Čuda s kruhovima osnova su svega ostalog. Svaki njegov nauk, pa bio on izražen pjesničkim riječima ili prikazan vidljivim čudom, samo je kruh, umiješen na ovaj ili onaj način, kako bi njegovi razumjeli jedinu potrebnu istinu: da je duh jedina hrana dostojna čovjeka i da čovjek koji se njome hrani neće izgladnjeti nikada.
Gospod Isus je rekao za sebe da je On kruh života, i tko god dođe k njemu, sigurno neće ogladnjeti; i tko vjeruje u Njega, neće nikada ožednjeti. (Ivan 6,35) Apostol Ivan, Njegov ljubljeni učenik, zapisao je Isusove riječi: “Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj koji od njega jede ne umre.
Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje — za život svijeta.” (Ivan 6,47-51) Dragi prijatelju, u Gospodu Isusu imaš sve što ti treba, zato mu dođi već danas.
Kristijan Duvel,mag.theol.
