Hagara
Kada u Svetom pismu tražimo uzore, posebno u vjeri, ne možemo a da se ne sjetimo Abrahama. Neki ga čak nazivaju „Otac vjere,“ To bi možda netko mogao razumjeti kao da do Abrahama nije bilo vjere, a sada ju je on otkrio. Međutim njegov život to nije uvijek dokazivao.
Ako razmišljamo o njegovoj supruzi Sari, stvar je još delikatnija. Sveti Pavao apostol ju svrstava u heroje vjere. Ipak, pogledamo li njihove živote, ne bi se baš moglo reći da su tu vjeru prakticirali baš uvijek. Nekada mi se čini da bi prije mogli biti uzor nevjere nego uzor vjere.
Međutim, ovoga bi puta želio s vama razmišljati o jednoj ženi koja je stjecajem okolnosti postala dio Abrahamove družine. Njen kratki opis pokazuje nam da je bila sasvim obična osoba sa svim osobnostima koje mi imamo, ali koja je bila i heroj vjere.
Jednog trenutka, Bog je pozvao Abrahama da napusti Ur Haldejski i da krene u neku zemlju koju će mu Bog pokazati. Tog trenutka je Abraham pokazao veliku vjeru i krenuo na put ostavivši iza sebe civilizaciju najvišeg nivoa koja je tada postojala. Bog ga je tada doveo u Kanan i obećao mu da će to biti njegova zemlja.
Vrlo brzo poslije njegovog dolaska dogodilo se nešto na što nisu računali. U obećanoj zemlji dogodila se suša. Abraham je očito bio u teškom iskušenju. Što će uraditi. Bog ga je pozvao, on je poslušao Božji poziv, i sada je u problemima. Nema dovoljno hrane ni vode za njegovu družinu i za stoku. Svako normalan vratio bi se odakle je i došao, ali Abraham smatra da bi možda bilo dobro da ode u Egipat. Očito su mu trgovci koji su dolazili iz Egipta pričali o zelenim livadama i bogatoj egipatskoj zemlji. Pričali su mu i o opasnostima kroz koje ljudi prolaze a pogotovo ukoliko imaju lijepu ženu. Tada su u opasnosti da muža ubiju, a ženu odvedu sa sobom. Upravo je Abraham imao takav problem. Istina je da je Sara imala više od šezdeset godina, ali ona je još uvijek zračila ljepotom.
Konačno Abraham je donio odluku. Otići će u Egipat i tamo se skloniti dok glad u Kananu ne prođe. Ovaj problem sa ženom, mislio je on, lako će riješiti. Jednostavno će reći da mu je sestra. Na neki način, to i nije baš bila toliko velika neistina. Na taj način, mislio je on, riješit će taj problem. Ukoliko bi netko želio njegovu Saru za ženu, tada bi morao prvo razgovarati s Abrahamom, jer nije bilo oca. Tada bi se on već nekako snašao.
Došavši u Egipat, nije se još ni snašao kada su mu prišli faraonovi vojnici tražeći Saru za Faraona, prethodno pitajući ga dali mu je to sestra. Budući da je Abraham to potvrdio, pregovora nije bilo. Saru su istog trenutka odveli k faraonu.
Pretpostavljam da je Abraham bio u velikoj muci. Nije on uživao u faraonovim darovima, jer je jedino on znao cjelovitu istinu. Sam Bog morao je reagirati i spasiti Abrahama od njega samog. Konačno faraon doživjevši neugodnosti i zlo, vratio je Abrahamu njegovu ženu, i istovremeno darivao ga je sa slugama i drugim blagom.
Razmišljajući o ovoj temi želio bi naglasiti jedan bitan element. Očito je ovdje Sara dobila svoju robinju ili sluškinju. Nije nam poznato da ju je prije imala. Čak i da je, to nije mogla biti Egipćanka, jer u Egiptu je bila prvi puta ovog trenutka, a između Ura i Egipta je prilično velika udaljenost. Međutim,činjenica je da je Sara zadržala svoju robinju. Očito je smatrala da joj s pravom pripada kao kompenzacija za sramotu koju je proživjela. Bila je to Hagara. Hagara očito ulazi u Abrahamovu obitelj i počinje se uklapati u obiteljsku tradiciju, kulturu i sve što su joj te promjene donosile. Ne znamo njenu povijest, i kako je postala robinja, ali znamo da je bila robinja na dvoru samog faraona. Vrlo lako su je roditelji mogli prodati jer su na taj način mogli materijalno profitirati. Možda nam se to čini surovim, ali svaka druga žena nje imala bolji status. Robinje na dvoru nisu živjele tako loše. Imale su sve što im je bilo potrebno, bile su uvijek blizu svojih gospodarica kojima su služile. Istina, nije bilo lako biti rob, ali ako se to već moralo, onda biti rob u dvoru faraona je u istinu bila prednost. Da bi Hagara mogla postati dvorska robinja, trebala je imati otmjene manire, njeno držanje moralo je biti dostojanstveno. Sada umjesto na dvoru, bila je robinja gospodarice koja živi pod šatorima, koja nema ni minimalne higijenske uvjete, i čiji komfor ni blizu ne odgovara predstavi nekog dvora.
Istina je da je komfor koji Hagara dobila sa svojom novom gospodaricom i nije bio usporediv s komforom faraonova dvora, ali je tu otkrila nešto novo. Otkrila je da se tu štuje nekakav drugi Bog, Bog koji voli svoje sljedbenike, koji je za njih zainteresiran i koji ih želi spasiti. Tu u Abrahamovoj obitelji, Hagara upoznaje pravog i živog Boga, koji će vrlo brzo postati i njen Bog. Izgubila je komfor faraonove palače u Egiptu, ali dobila je jedan duhovni mir, gdje je kao sluškinja bila zbrinuta. O svim njenim potrebama brinula se njena gospodarica, a za uzvrat, ona je radila kućne poslove sukladno gospodaričinom nalogu.
Međutim, najveći problem njene gospodarice Sare bio je što je već u poodmaklim godinama, a ona nije rodila nikakvo dijete. Nije rodila Abrahamu nasljednika. Da bude stvar još nerazumljivija, sam Bog je Abrahamu obećao da će se od njegovog sjemena stvoriti mnogi narodi. Vjerojatno je s Hagarom o toj temi puno puta razgovarala.
Po tadašnjem kulturološkom pravu, nasljednik je mogao biti i najbolji sluga koji vodi cijeli posao u Abrahamovom gospodarstvu. Tada bi ga njegov gospodar, u ovom slučaju Abraham proglasio sinom, na neki način prisvojio i on bi bio nasljednik Abrahamove loze. Jednom prilikom Bog se javlja Abrahamu i ponovno mu daje obećanje o nasljedniku , a Abraham mu nudi svog slugu. Međutim Bog je ovog puta mnogo jasniji. Biblija o tome piše: Ali mu Jahve opet uputi riječ: “Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak. Izvede ga van i reče: “Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.” A onda doda: “Toliko će biti tvoje potomstvo. Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost. Postanak 15, 1-6
Što se Sare pak tiče, ona je već prošla period u kojem je mogla ostati trudna. Njene su godine donijele svoje. Kada je bila mlađa nije mogla ostati trudna, a sada kada više nema onih ciklusa koji su kod žena normalni, zaključila je da je s time završeno. Božje obećanje koje je dano Abrahamu, ona promatra kroz kulturološku prizmu. U to vrijeme mogla je gospodarica dati svom mužu svoju robinju koja bi s njim začela. Dijete koje se rodi, preuzela bi gospodarica kao da ga je ona rodila i odgajala ga kao svoje. Bio je to postupak osiguravanja potomstva pomoću „majke surogata“ koje je nama danas poznato u najnovijoj medicinskoj znanosti. Razlika je jedino što se to tada radilo na prirodan način. Sara je tu mogućnost iskoristila time što je Abrahamu dala svoju robinju uvjerivši ga da je to jedino preostalo rješenje, jer ona više ne može roditi dijete. Očito Abraham koji je bio usmjeren na taj cilj nije razmišljao o krajnjim posljedicama takvog postupka te je taj prijedlog prihvatio kao realan.
Ovdje bi potražio neku paralelu kako bi vidjeli i neke naše probleme. Ponekad se neke tradicionalne životne vrednote uvuku u naš svagdašnji sustav do te mjere da ih smatramo da su one dio Božjeg plana i Njegove volje za nas. Bog je rekao Abrahamu da će potomstvo biti direktno od njega. Nije mu objasnio detalje. Umjesto da Abraham nakon Sarine ponude pita što je Božja volja, on prihvaća kulturološke vrijednosti kao Božju volju. Mnogo puta i mi činimo tako, ponašamo se kulturološki bez da detaljnije istražujemo Božju volju koja je zapisana u Njegovoj riječi. Ono što je u tome zanimljivo, Bog ne mijenja naš kulturološki sustav, ali odgovornost za to ostaje na nama.
Ovog trenutka Hagara se prvi puta spominje u bibliji. Budući da je bila mlađa žena odmah je zatrudnjela. Znajući razlog zbog čega je ona postala zamjena za majku, uhvatio ju je neki oblik ponosa. Osjećala se je na neki način superiornijom od svoje gospodarice, i nije se ustručavala to i pokazati. Možda je smatrala da bi ju njen gospodar trebao više poštovati, jer iako je ona robinja, ona je ipak biološka majka nasljednika gospodara.
Međutim, tako ju nije Sara doživljavala. Smatrala ju je i dalje robinjom, i smatrala je da je ona samo „majka surogat.“ Na kraju krajeva, Hagara je ostala trudna voljom svoje gospodarice, i to nije smjela zaboraviti. Bila je strašno povrijeđena Hagarinim ponašanjem, a za to je krivila Abrahama smatrajući ga inicijatorom takvog ponašanja. Pretpostavljala je da se Hagara kao robinja zasigurno nebi tako ponašala da joj za to Abraham nije dao povod. Postala je strašno ljubomorna. Tu ljubomoru Biblija opisuje: Tada reče Saraja Abramu: “Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi! Nato Abram odvrati Saraji: “Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!” Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe. Postanak 16, 5.6. Abraham se drži ovdje kulturoloških pravila. Robinja je vlasništvo njene gospodarice, i u to se ne želi miješati. Sara kreće u protuofenzivu u ovom obiteljskom sukobu želeći dokazati da bez obzira na okolnosti ona je još uvijek zakonita gospodarica i da je ona ta koja odlučuje o nasljedniku. To svoje dokazivanje toliko je naglasila da je doslovno zlostavljala Hagaru kao svoju robinju.
Jedino rješenje tog problema koje je vidjela Hagara, bio je bijeg. To je jednog dana i učinila. Međutim, za Hagaru ni bijeg nije bio rješenje. Bijeg ju je izložio još većoj opasnosti od one koju je imala u zajednici sa svojom gospodaricom bez obzira na zlostavljanje koje je proživljavala. Sva u očaju sjedila je pored izvor utučena, u depresiji jer nije vidjela nikakvu budućnost. U sustavu vrijednosti tadašnjeg društva, bila je kao žena lak plijen za zlouporabu i iskorištavanje. U toj svojoj agoniji nije znala gdje bi dalje. Na koju stranu da krene. Da se vrati u Egipat, tamo ju više nitko ne treba. Ako ju i treba, treba ju samo radi iskorištavanja. S druge pak strane, nije više mogla zamisliti taj egipatski sustav božanstava, jer je upoznala Boga koji svoje podanike ljubi. Vrlo brzo joj je to i dokazano. Upravo kod izvora, javlja joj se anđeo Gospodinov. I postavlja joj jedno pitanje: “Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?” “Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje”, odgovori ona. Postanak 16,8.
Ovo mi je pitanje malo čudno. Anđeo spominje Hagari ime i podsjeća ju da je ona Sarajina sluškinja. Ne kaže joj „Ti si Sarajina robinja,“ već taj status malo ublažava, zove ju sluškinjom. Očito je da u ovom razgovoru anđeo želi ukazati na srž problema. Kao da joj poručuje. „Hagaro, tvoj problem je što ne prihvaćaš stanje u kojem se nalaziš. Ti si očito zaboravila da si Sarajina sluškinja i tvoji problemi upravo iz toga proizlaze.
Čini mi se ponekad da naši problemi koje često imamo upravo proizlaze zbog neprihvaćanja našeg položaja u kojem se nalazimo. Ne mislim reći da se sa nekim nepravednim položajem ili postupkom moramo pomiriti i pustiti da nas netko gazi i zlostavlja, već trebamo učiniti sve da stvorimo koliko toliko uravnotežen odnos kako bi stvari bile podnošljive. Moguće je da upadnemo u neke probleme u kojima nismo željeli biti, ali ukoliko ih ne možemo otkloniti, tada ih moramo prihvatiti kao stanje, i pokušati naći rješenje kako živjeti u takvom stanju. To istina nije Božji ideal, ali nemojmo zaboraviti da nas ni na takvim mjestima Bog ne napušta.
Drugo čudno pitanje je „odakle dolaziš i kamo ideš?” To je očito pitanje na koje će svatko tko imalo drži do svog života morati postaviti ali i dati odgovor. Zar Bog ne zna odakle Hagara dolazi. Bog sigurno zna, ali je očito Hagara zaboravila. Nije toliki problem što ona bježi od svoje gospodarice, koliki je problem što je zaboravila da se Bog o njoj brine. Ma koliko nam se stvari u životu činile kaotičnima, Bog je taj koji je uvijek bio uz nas. Anđeo Hagaru želi samo podsjetiti da je ona Božje dijete, i da nema ni jednog trenutka u njenom životu a da Bog ne zna našu prošlost i da nema rješenje za našu budućnost. Hagara je očito odmah shvatila problem. Njen je odgovor vrlo kratak: “Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje.” U tom odgovoru kao da se opravdava i svoj problem pokušava prebaciti na nekog drugog. Kao da kaže. „dobro, priznajem da je Saraja moja gospodarica, ali je nemoguće s njom živjeti. Ona je kriva za ovaj moj problem.“
Anđeo zna Hagarine misli i odmah daje rješenje problema. “Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se! Postanak 16,9. Kao da joj dodatno poručuje. Hagaro, rješenje tvog problema je da prihvatiš svoje stanje u kojem se nalaziš. Istina, nije to idealno stanje, ali nemoj zaboraviti da je problem koji ovu planetu razara, grijeh.“ Grijeh je uzročnik svih problema koji nam se događaju. Bog nema namjeru ovaj svijet adaptirati i popravljati. On ga želi učiniti novim. Međutim ono što Bog radi to je stvarno veličanstveno. Nema tog problema, nema tog zla na ovom svijetu koji bi netko bio u stanju učiniti, a da ga Bog nije u stanju izvesti na dobro. To je bio i Hagarin slučaj. Upravo zbog toga Hagara dobiva novo obećanje i ohrabrenje. Još joj reče anđeo Jahvin: “Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti. Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: “Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići. Postanak 16, 10-12.
Bog ne dijeli ljude ni statusno ni intelektualno ni materijalno. Za Njega smo mi svi djeca Božja. Mi možemo ovdje biti podijeljeni po kojekakvim skupinama, ali Bog nam poručuje: Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. Kao da joj dodatno poručuje, „nije važno što si ti sluškinja, nije važno što je tvoj status niži u odnosu na tvoju gospodaricu, to su vaše podjele, ali za mene ti si Moje dijete, i ja sam reagirao na tvoju nevolju, reagirao sam na tvoju muku.“ A zatim joj daje ohrabrenje. „Nije meni problem tvoje porijeklo ni tvoj status. Ja imam plan sa tvojim potomstvom. Biti će to u istinu veliki i silan narod. Sada te istina drže sluškinjom, ali tebe će se u povijesti sjećati kao majkom jednog velikog naroda.“
Na Istoku danas žive nekoliko politički moćnih i ekonomski vrlo bogatih arapskih naroda koji svoje korijene vide u Jišmaelu Abrahamovom sinu sa Hagarom. Još i danas ti narodi uživaju blagoslove koje je Bog još tada obećao Hagari.
Hagara je uistinu ovim susretom s anđelom bila ohrabrena. Shvatila je da je Bog taj koji sve vidi. Zato je Boga nazvala El-roi što znači „Bog svevid.“ Očito ju je ta spoznaja hrabrila u ostatku njenog života bez obzira na probleme kroz koje je prolazila.
Vratila se je natrag u Abrahamov tabor pomirivši se sa sudbinom. Nakon izvjesnog vremena rodila je sina i Abraham ga je nazvao Jišmael po uputi koju je anđeo dao Hagari na studencu. Dugo je vjerovao da će upravo Jišmael biti nasljednik.
U Abrahamovoj obitelji dogodilo se nešto nevjerojatno. Abrahamu se ponovno Bog javio, i tada mu je govorio o savezu koji Bog želi učiniti s Abrahamom. U znak saveza svi muškarci su se trebali obrezivati. Tada mu je obećao veliko potomstvo, a Abraham mu je odmah ponudio Jišmaela: Tada mu Bog daje jasno do znanja da Jišmael nije nasljednik i da će Sara roditi. Bilo mu je to čudno, jer Sara je već bila devedeset godina. No Bog je obećao blagoslov i za Jišmaela. I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti. Postanak 17, 20.
Bez obzira što Bog nije bio zadovoljan sa Abrahamovim postupkom, on obećava da će sve izvesti na dobro. On govori o silnom narodu koji će izići preko Jišmaela. Ono što me ovdje impresionira je Bog koji je zainteresiran za svakoga. Bog ima određeni plan sa svakim. On očito ima zadatak za svakog čovjeka na zemlji. I to je ono fantastično. Nasljedstvo u Božjem kraljevstvu je pripravljeno za svakoga. Isus je o tome govorio: “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: `Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Matej 25,34. To je Baština onih koji će biti uz Krista prilikom Njegovog drugog dolaska. Krist nam to ostavlja u nasljedstvo. To dobivamo po milosti, ne kao nagradu, već poklon. To je dar, nešto nezasluženo. To Krist nama priprema.
Nije prošlo dugo i Abrahamu se rodio Izak. Nakon izvjesnog vremena Izak je odbijen od sise i u znak toga u cijelom se taboru organizirala proslava. Rođenjem Izaka Hagara je znala da njen sin Jišmael neće biti nasljednik. Kulturološki je tu postojala jedna mogućnost na koju se Hagara mogla pozvati da zaštiti svog sina. Naime bez obzira na to koja žena rodi sina, prvenac bi uvijek trebao biti nasljednik, a to nikako nije mogao biti Izak. Mnogo godina kasnije, Bog je čak preko Mojsija dao naputak po tom pitanju: Ako koji čovjek imadne dvije žene: jednu koja mu je draga, a drugu koja mu je mrska, te mu i draga i mrska rode sinove, ali prvorođenac bude od one koja mu je mrska, onda, kad dođe dan da podijeli svoju imovinu među svoje sinove, ne smije postupiti prema prvorođencu od drage na štetu sina od mrske, koji je prvenac, nego mora za prvorođenca priznati sina od mrske i njemu dati dvostruk dio od svega što ima. Jer on je prvina njegove snage – njemu pripada pravo prvorodstva. Ponovljeni zakon 21, 15-17.
Po kulturološkom razumijevanju, rođenjem Izaka, Sara koje je do sada bila zadužena za odgoj Jišmaela, odjednom je Jišmaela stavila u drugi plan. Najednom je ljubomora zaokupila njen um, jer na kraju krajeva, ona je bila ta koja je taj plan i smislila i sada je u Jišmaelu vidjela opasnost koju bi taj plan mogao ugroziti. S druge pak strane i sama djeca su ljubomorna jedno na drugo. Oni žele punu pozornost samo za sebe.
Očito je Hagara na neki način pokušala instruirati Jišmaela kako da to pravo traži. Sara je to očito dobro vidjela, i odjednom je shvatila da joj je Hagara sa svojim sinom Jišmaelom prijetnja. Kulminaciju je to očito doseglo u trenutku kada se Jišmael podsmijeva Sari, a ona je u svemu vidjela zavjeru. Tada je od Abrahama tražila da se otjeraju i Hagara i Jišmael. Abraham je bio u teškoj muci, jer njegov sin je bio i Jišmael. Kako bi postupio tako neljudski i otjerao svog sina. U ovoj situaciji se sam Bog umiješao. Ali Bog reče Abrahamu: “Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak. Postanak 21,12.13.
Možda nam se ovaj postupak čini potpuno nehumanim. Ustvari, on je to i bio. Abraham otpušta Hagaru robinju i svog sina. Možete li samo zamisliti to stanje. Tu veće Abraham dolazi Hagari i kaže joj:
„Hagara, ti moraš sa Jišmaelom nekamo otići.“
„A gdje da idem?“ očito je pitala Hagara.
„Idi gdje hoćeš. To traži tvoja gospodarica Sara.“ Odvrati Abraham. „To možda i nije tako loše. Ona ti daje slobodu. Sada si slobodna, možeš gdje hoćeš. Čak što više i Bog mi je obećao da će Išmaela blagosloviti.“
Odjednom Hagara gubi sigurnost doma i mora otići u neizvjesnost. Ona ničim nije skrivila da doživi takvo stanje. Da bude majka Abrahamovom djetetu, to nije ona odlučila, već Sara. Sara je odgajala dijete Išmaela i sada ga odbacuje. Ona kao robinja nije mogla utjecati previše na njegov odgoj.
Ujutro rano Abraham je napunio mješinu s vodom, te također dao hranu u neku torbu i šalje ih na put u neizvjesnost. Kamo da idu. Žena srednjih godina sa djetetom od 10-12 godina mogla je biti lagan plijen kojekakvih razbojničkih družina. S druge pak strane, tu su bile i divlje zvijeri koje su je ugrožavale. Krenula je prema u pustinju Ber Šebe, i hodala je s dječakom sve dok nije potrošila vodu. Nakon toga uhvatila ju je neka depresija. Jednostavno nije vidjela izlaz. Luta ovom pustinjom, ne zna gdje ide, i ne zna kamo će doći. Potrošivši zalihe vode, jednostavno više ne zna kako dalje. Trebala bi naći izvor i napuniti ponovno svoju mješinicu s vodom. Umjesto toga prepušta se svojoj sudbini. Odustaje od sebe, od djeteta, i u tom stanju zaboravlja sva obećanja koja joj je Anđeo dao prije Išmaelovog rođenja. Ostavlja dijete kod nekog grma u nekoj hladovini, a sama odlazi nekih stotinjak metara i tamo plaće nad svojom sudbinom.
U tom trenutku umiješao se ponovno Božji anđeo. Ponovno ju pita: “Što ti je, Hagaro? Zar Bog ne zna što je Hagari. Zar on ne vidi njen problem i njenu muku? Itekako Bog vidi i Bog zna jako dobro njen problem. Problem je očito u Hagari, jer ona nije znala svoj problem. Imala je direktno Božje obećanje, i zaboravlja ga.
Mi koji živimo u dvadeset prvom stoljeću često upadamo u slične situacije. Nisu te situacije baš tako nevine i nevažne. One su u istinu teške, i ponekada nam stvaraju probleme u životu. Međutim, kao i Hagara, umjesto da gledamo malo što takvom situacijom dobivamo, mi ne vidimo izlaz. Žalimo za onim što smo izgubili i upadamo u stanje samosažaljenja, upadamo u najgore stanje koje nam se može dogoditi. U takvom stanju mi ne vidimo izlaz.
Mogla je Hagara stvari gledati i iz druge pozicije. Istina je da su joj nastali problemi, ali ona je s ovim stanjem više dobila nego izgubila. Kao prvo dobila je nazad svog sina, i On je bio samo njen. On je bio njena potpora i zaštita. U Abrahamovoj obitelji nije imala pravo na svog sina. Ona je u toj obitelji bila majka surogat. Sada ima slobodu i ima svog sina. Sve o čemu je trebala razmišljati ovog trenutka je kako riješiti trenutni problem, a njen trenutni problem je bio nedostatak vode. Sve što treba uraditi je pronaći neki obližnji izvor i snabdjeti se s vodom. Drugi problem je bio da nađu neki zaklon u kojem će moći prenoćiti.
Bog nakon svog pitanja daje joj obećanje i hrabri ju: Na noge! Digni dječaka i utješi ga, jer od njega ću podići velik narod. Postanak 21,18. Kao da joj Bog govori: „Hagaro, prestani se samosažaljevati dok je pred tobom veliki zadatak. Ti si ta preko koje ću Ja učiniti velike stvari. Ti ćeš postati majkom velikog naroda. Zar ne vidiš kolika je to prednost. Ti imaš sina koji će biti praotac velikog naroda. Takav blagoslov malo tko ima.“
Srećom je što se Hagara odmah oslobodila svog stanja samosažaljenja. Istog trenutka spazila je izvor s vodom, koji je bio svega nekoliko desetaka metara od nje, a zbog depresije u kojoj je bila, nije mogla to vidjeti. Odjednom počinje stvari gledati drugim očima. Izvješće o Hagari govori kako se sa svojim sinom nastanila u pustinji Paranu. Očito se je sjetila i nekih veza iz Egipta i očito je tamo odlazila i dobila određenu pomoć. Čak je i svom sinu iz Egipta dovela ženu. On je napredovao u toj svojoj domovini i Bog ga je blagoslovio. Kasnije Išmaela vidimo kako je zajedno s Izakom sahranio Abrahama.
Ovaj događaj meni osobno govori o Bogu koji ne zaboravlja ni jedno svoje dijete. Govori mi o Bogu koji je uvijek sigurna uzdanica kada nam se čini da nam se svijet ruši. Istina je da se Hagarin svijet srušio, ali razlog tome je bio što je Bog htio izgraditi nešto bolje. Ako nam se sruši naš svijet, to Bog dopušta samo zato da bi izgradio nešto bolje. Promjene koje nam se u životu događaju, one su u istinu neugodne. One su pune neizvjesnosti, jer ne znamo što nas sutra čeka. Međutim, ukoliko naš nesigurni život povjerimo sigurnom Bogu u ruke, tada više ne moramo brinuti. Savjet koji je anđeo rekao Hagari, on je za mene najbolji savjet i lijek protiv depresije. Savjet je glasio: Na noge! Digni dječaka i utješi ga. Tješiti druge dok si sam u krizi je najveći lijek protiv depresije.
Prije nekoliko godina sam upao u krizu u svom poslovanju bez obzira što sam mislio kako sam sve napravio ispravno. Zaštitio sam se višestruko, i onda se dogodi da sve zaštite zataje, sve propada i ništa se ne može riješiti. U takvom stanju, depresija je sasvim očekivana pojava. Tada sam odlučio da nešto moram učiniti sa sobom. Umjesto da sam sebe sažalijevam, počeo sam raditi u zatvorima i tješiti ljude koji su bili u većoj depresiji nego ja. Čitao sam im Božja obećanja. Odjednom sam shvatio da u Bibliji ima bezbroj Božjih obećanja da nas On neće ostaviti ni u najvećoj krizi. Pa ako ona važe za moje prijatelje koje tješim, ona sigurno važe i za mene. Tada su se polako stvari počele rješavati i to bolje nego što sam očekivao.
Isus je rekao: “Zato vam kažem: ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti; ni za tijelo: u što ćete se obući. Ta život je vredniji od jela i tijelo od odijela. Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vredniji od ptica! A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat? Ako dakle ni ono najmanje ne možete, što ste onda za ostalo zabrinuti?
Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni! “Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati! Luka 12,22-31. Zatim dodaje najljepše obećanje: “Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. (32)
Otac naš nebeski sprema nam kraljevstvo. To je jedini cilj koji treba biti fokus naše pozornosti. Nebesko kraljevstvo je jedina stvar za koju vrijedi živjeti. Da bi došli do tog kraljevstva mi moramo proći ovom zemljom ili kako ju Biblija naziva suznom dolinom. Tu će nam se ispriječiti svakojake prepreke. Međutim mi nećemo imati straha sve dotle dok su naše oči usmjerene ka Kristu. Život sa Kristom koliko god nekome izgledao nesiguran, to je ipak život koji je pun uzbuđenja, pun iznenađenja i to je život koji vrijedi živjeti. Taj i takav život preživjeli su mnoga Božja djeca. Upravo zbog toga, kao u našem slučaju Hagara, može nam biti primjerom i hrabriti nas na tom putu.
Isus je poručio: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i ovo će vam se sve dodati. Matej 6,33.
Zvonko Presečan
