Danas mnogi ljudi, kršćanstvo smatraju patnjom, ozbiljnošću, lišenosti svake radosti. Čitajući bibliju, nalazimo poziv da kršćanin bez obzira na probleme može i treba biti radostan. Apostol Pavle piše Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: radujte se! Filipljanima 4.4.

Zanimljivo je da Pavle ovu poruku piše iz Rimskog zatvora. Kako je on mogao biti radostan u zatvoru, i to pod strašno nemogućim uvjetima. Ovo što Pavao piše nije preporuka. On ne kaže „kršćanin bi se trebao radovati, već je to nalog Raduj te se. Za Pavla je radost neka vrsta discipline koju treba vježbati. Radost za Pavla nije nekakav osjećaj neke ugodnosti ili lagode, dobrog raspoloženja, već trajno stanje koje je vezano uz naš položaj što smo Djeca Božja.

Ako pogledamo statistike većine svjetskog stanovništva, utvrdit ćemo da su kršćani najbrojnija grupacija na našem planetu. U velikoj većina zemalja u svijetu, kršćani čine većinu u ukupnom stanovništvu. To je slučaj i s našom domovinom.

Zašto onda nema baš previše radosti u svijetu. Očito svijet ima nekakve probleme. Vjerojatno ne razumije Krista, iako se zovu njegovim imenom. Međutim, ja bi to pitanje lokalizirao. Postavio bi ga samo nama. Nama ovdje prisutnima.

Dali mogu biti istinski radostan, kada me napada teška i opaka bolest. Mogu li biti radostan kada mi sve u životu ide naopako. Dali možemo biti istinski radosni kada se moramo boriti za osnovnu životnu egzistenciju. Muči nas nelikvidnost, nezaposlenost, recesija, imamo strah od budućnosti.

Pavao je vrlo jasan. U poruci Filipljanima navodi nekoliko odlika pravog i istinskog kršćanstva.

1. odlika pravog kršćanina je RADUJE SE

2. odlika pravog kršćanina je RADUJE SE

3. odlika pravog kršćanina je RADUJE SE

Da Pavao od nas ne traži malo previše? Dali bi to značilo da kršćanin treba jednostavno ignorirati problem i pustiti brigu na veselje? Dali to znači po onoj poslovici „Jedimo i pijmo jer ćemo i onako sutra umrijeti.“ Sigurno ne. Zašto onda kao kršćani puno puta ne doživimo tu istinsku radost?

Prorok Habakuk se također borio s takvim pitanjem. Pjesnički je to lijepo opisao „Čak ako smokvino drvo neće cvasti, niti će na lozi biti ploda, ako maslina uskrati roda i polja ne će donijeti hrane, ovaca ako nestanu iz tora i goveda iz staja, ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.“ Habakuk 3.17

Prepreka našoj radosti su problemi koji su često dio našeg života.

Kao prvi problem, smatram da su to naše predrasude. Kako predrasude prema drugima, također predrasude prema samome sebi. Te predrasude opet toliko ojačaju da prerastu u kompleks. Ukoliko su moje predrasude prema drugima, on se razvija u kompleks više vrijednosti. Tada gledamo na druge, i čudimo im se zašto se ne ugledaju na mene, jer ja znamo, ja mogu, ja sam taj kojeg treba pitati.

Ukoliko su to predrasude prema sebi, tada se one transformiraju u kompleks niže vrijednosti. Tada gledamo na druge sa nekom dozom zavisti, iako je ta zavist dobro prikrivena da je ni sami ne vidimo. Naše izgovor je, Mi za to nemamo dara, to nije moj slučaj, mi smo drukčiji, mi to ne možemo iz ovog ili onog razloga. Što je najgore od svega, to čak u većini slučajeva može biti i istina, ali mi smo se pomirili s tom činjenicom, i jednostavno ni ne pokušavamo taj problem riješiti. Zašto se kod nas onda ne događaju čuda kao što se to događalo u vrijeme biblijskih pisaca. Možda se negdje i događaju ali ne mogu se nama desiti.

Jedan moj rođak, zvao se Tomo, bio je u jednoj misijskoj akciji u Novoj Gvineji. Nakon nekoliko dana uhvatio ga je težak napadaj malarije. Sav je drhtao, tresao se i previjao se od bolova. Nekoliko domorodaca kršćana okupilo se oko njega, gledajući kako bi mu pomogli. Na kraju su zaključili, da ga jedino Bog može izliječiti, te su se uhvatili za ruke, i počeli moliti za Tomino ozdravljenje. Tomo je sve to gledao vrlo skeptično. Znao je on jako dobro što je malarija. Znao je on jako dobro da je tu malariju zaradio jer se nije pridržavao uputstava o tome kako boraviti na takvim mjestima. Svaki dan je trebao uzimati kinine, a nije ih uzimao. Sav problem bio je uzrokovan njegovom greškom, s toga sada su mu trebali samo dobri lijekovi, a molitve su tu samo kao dodatna zaštita. Domoroci nisu tako mislili. Božju intervenciju su smatrali jedinim rješenjem, i rekli su da se neće prestati moliti dok Tomo potpuno me ozdravi. Bili su uporni. Molili su se skoro dva sata. Najednom, bolest je nestala kao da je nikad nije bilo. Tomo je ustao potpuno zdrav.

Kako je to bilo moguće da Bog uslišava one proste domorodce koji su po našem razumijevanju primitivni, neuki i necivilizirani, a nas pametne, obrazovane, i visoko civilizirane ne uslišava. Očito ovi necivilizirani domoroci ne razumiju kako nastaje malarija. Oni imaju povjerenja u svog Gospoda bez ikakvih predrasuda, kao što mala djeca vjeruju svojim roditeljima.

Pored kompleksa koje imamo, dodatni problem našoj kršćanskoj radosti je, što smo kršćani iz druge ruke. Naš kršćanski život živimo iz iskustva drugih ljudi. Dali ste možda, kada vas je mučila neka bolest, čitali bibliju, pronašli ste mjesta kako je Isus izliječio slične slučajeve, i onda si kažete, „e to su bila druga vremena. Danas to baš ne funkcionira“. Dali ste npr. Kao što ja trenutno imam problem sa dugovima i naplatom čitali u bibliji kako je Bog udovici pomogao da vrati dug tako što joj je umnožio ulje. Kad to čitam, onda mislim kako to za mene ne važi. To je bilo u vrijeme proroka. Danas to nije slučaj. To je bilo nešto drugo, a ja sam drugo. Moj problem je ipak drukčiji. To je bilo nekada, ali danas to nije tako.

Ipak čujemo i iskustva kako i danas Bog radi. Eto Bog je izliječio Tomu od malarije i to zahvaljujući molitvi domorodaca. Da ali to se možda tamo može dogoditi, ali ne i kod nas. Nova Gvineja je daleko. Tada čujemo iskustva čudesnog izbavljenja i ozdravljenja u našoj neposrednoj blizini, i tada tvrdimo kako to ipak nije za nas,

jer mi smo nešto drugo. Nije to isti slučaj, Ja nisam taj tip, to za mene ne važi.

Dokle god vjerujem da se moja narav razlikuje od vaše, ja ne mogu s vama imati istinsko zajedništvo. Dokle god vjerujete da se vaša narav razlikuje od moje, vi sa mnom ne možete imati istinsko zajedništvo.

Osnovni problem svega tog je što smo se usredotočili samo na sebe. Ja jedino vidim svoje probleme. Jedino vidim svoje potrebe, koje su sasvim drukčije od vaših. Istina je da su moje potrebe drukčije od vaših, ali one nose jedan zajednički nazivnik. Osnovna potreba svih nas je ISUS KRIST.

Isus Krist je došao da sruši sve podjele i razlike, religiozne i nereligiozne, da objavi tu jedinu i najveću potrebu svih ljudi – spoznaju o Bogu.

Da bi istinski upoznali Boga, moramo odbaciti sve naše predivne zamisli o nama samima, spoznati da smo svi od krvi i od mesa. Ljudi koji za sebe misle da su na osobitom položaju, ili možda misle kako nemaju nikakav položaj, ne nalaze sreću, jer sreća ne ovisi o našem društvenom statusu. Sreća ne ovisi o našem imovinskom stanju, sreća ne ovisi o našem intelektualnom nivou niti o visini stručne spreme. Drugim riječima, ako smo obuzeti našim društvenim statusom, ako smo obuzeti našim imovinskim statusom, ili bilo kojim drugim statusom, ne možemo biti sretni, jer Bog ne uvažava posebni status. Bog uvažava čovječanstvo.

Isus je došao spasiti svijet. Ponizni uvijek nalaze spasenje, a oni koji su obuzeti samim sobom ostaju vani.

Upravo o tome želio bi s vama pogledati jedan događaj iz Isusovog života, i razmisliti malo o našem statusu i ulozi koju nam je Bog dao.

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti! Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: `Daj mi piti`, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova? Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni. Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo. Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: `Nemam muža!` Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla. Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati. A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju. Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve. Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim! Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom? Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist? Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Ivan 4. 5-30

To je izvještaj o ženi Samarijanki i i Samarijancima. Dotaknimo se nekih dijelova da bi oživjeli tu sliku. Zamislimo pustinju. Gdje god pogledate, svuda goli kamen. Samo tu kraj puta ima mala oaza i malo zelenila, jer se tu nalazi izvor. Temperatura zraka u podne je preko 400 C. Upravo u takvim uvjetima Isus sjedi pored studenca, u podne, kada nitko normalan ne dolazi po vodu. Odjednom primjećuje ženu kako ide na studenac po vodu. Zašto ova žena ide po vodu u podne. Očito da je bila totalno razočarana u ljude. Kad god bi je ljudi vidjeli, pružali bi u nju prst i pokazivali, „To ti je ona bludnica.“ Nisam baš siguran da je bila zadovoljna svojim statusom. Možda je bila samo žrtva svoje naivnosti, te bi ju uvijek neki muškarac iskoristio. S druge strane, žena bez muškarca u kući, u to doba, bilo da je taj muškarac bio Otac, sin, brat ili muž, bila je potpuno nezaštićena. Očito je već bila umorna od ljudi i njihovog licemjerja. Ne želi se s njima sretati. Na izvor po vodu odlazi u podne, samo za to što zna da se s nikim neće sresti. Ovog puta je to ipak neka iznimka. Iz daleka primjećuje nekog stranca. To joj nije predstavljao problem. Kao prvo to je stranac, a drugo to je Židov. Taj od nje ništa neće tražiti taman da umire. I onako svaki pravi Židov ponašat će se kao da je ne vidi, jer ovdje se radi prvo o ženi, a drugo o Samarijanki. I prema ženama, i prema Samarijancima, Židovi su imali velike predrasude. Stoga je i ona uvažavala takvo stanje ne želeći u tome ništa mijenjati.

Upravo se spremala otići s izvora kad ju je Isus zamolio da mu da da se napije. Žena nije mogla doći k sebi od čuda. To je čak i javno i izrekla. „Kako ti, Židov, možeš iskati od mene Samarijanke da se napiješ?“ Ovo pitanje je možda bilo samo izgovor za njenu neljubaznost, jer čovjeka nije ponudila vodom. U tim krajevima, voda doslovno predstavlja život. Običaj je bio da ljudi ispred kuća stavljaju kante s vodom, kako bi putnici namjernici mogli se napiti. Međutim predrasude koje su vladale kod Židova, čak su ih ograničavala na osnovnim ljudskim djelovanja. Prvo Samarijanka, a onda žena da nudi vodu Židovu, bila bi to strašna uvreda.

Tada počinje razgovor. Interesantno, Isus nikada nikome nije laskao. Nikada nikome nije iskazao nikakvu pohvalu kako bi ga zadobio za svoje osobne ciljeve, i time ga samo učvrstio u njegovoj oholosti i častoljublju.

Umjesto da je obasipa komplimentima, on joj govori istinu, i to istinu koja i nije baš tako lijepa i popularna. On joj otkriva njene grijehe. Govori joj o njenom nemoralnom životu. Ova žena, očito da izbjegne neugodnosti, preskače i prelazi s teme na temu, ali Isus joj uvijek govori istinu. Ona nije navikla na takve razgovore. Kad god bi s njom netko razgovarao, bilo je to samo, osuđivanje ili laskanje. Onaj koji bi joj laskao, nije bio zainteresiran za nju kao osobu, već samo za njeno tijelo. Ovog puta je nešto drukčije. Ovaj stranac otkriva joj svu prljavštinu njenog života, a da je ni jednom riječju ne osuđuje. Ovaj stranac pokazuje interes za njenu dušu. Kad joj se Isus predstavio kao Mesija, ona jednostavno vjeruje. Trči u grad i koga god sretne govori mu: „Dođite da vidite koga sam srela. Srela sam čovjeka koji mi je rekao sve moje grijehe. Da nije on mesija?“ Interesantan je način njenog svjedočenja. Ona je vjerovala da je Isus Mesija, ali nikog ne nagovara. Jednostavno ih poziva „Dođite i vidite, uvjerite se sami.“

Možete li zamisliti. Evanđelje vam donose prostitutke, drogeraši, ubojice. Nekoliko minuta prije, u istom gradu bili su ljudi čiji je životni cilj bio navješćivanje radosne vijesti. Oni nisu nikog doveli Isusu. Sada dolazi jedna žena, slobodno priča o svojim grijesima, i ništa se ne stidi. Ljudi koji je slušaju vide promjene. Da su imali predrasude mogli su reći, „Ma što ona ima nama pričati. Neka prvo pogleda sebe,“ ili „Hvala Bogu da je shvatila svoj problem i da se počela mijenjati.“ To se nije dogodilo. Očito da promjena koja se u njoj dogodila je bila toliko snažna da su ljudi poželjeli vidjeti onoga tko je bio tome uzrok. Željeli su upoznati Mesiju. I sada iz grada izlazi velika grupa ljudi, koja ide ka Isusu i predvodi ih jedna žena sumnjivog morala, a nekoliko minuta prije k Isusu također je išlo 12 ljudi koji nisu nikog predvodili. Kristovi apostoli su imali predrasude, i nisu zbog toga mogli propovijedati Radosnu vijest.

Rekli smo da evanđelje mijenja naš život. Upitajmo se koliko je evanđelje promijenilo naš život. Upitajmo se koje smo promjene, osim bora na licu zbog toga što smo godinu dana stariji, doživjeli u razdoblju od godine dana. Ako evanđelje nije promijenilo naš život, onda se ozbiljno trebamo upitati gdje je greška. Kada pomislimo da bi također trebali svjedočiti za Isusa, tada nam se obavezno nameće pitanje, kako to uraditi. Često mislimo kako bi za tako nešto trebali imati veliku teološku naobrazbu. Iz ovog primjera žene sa studenca vidimo ljude koji sa teološkom naobrazbom ništa nisu postigli, dok s druge strane, bez ikakve teološke naobrazbe, žena sumnjivog morala i prošlosti dovodi k Isusu veliki broj ljudi. Ona ne vodi teološke rasprave. Nikoga ne uvjerava u svoju vjeru, već jednostavno poziva „Dođi i vidi“. „Dođi i uvjeri se sam“, „Dođi i upoznaj se s Isusom“.

To je jedini smisao našeg svjedočenja. Naš uspjeh bit će zagarantiran ako ispunimo slijedeće uvjete koje možemo prijeći u tri koraka:

Da se sretnemo s Isusom. Kad se sretnemo s Isusom, tada ćemo shvatiti potrebu priznanja naših grijeha. „Jer dobrota Božja nas dovodi do pokajanja“ kaže apostol Pavao. Shvatit ćemo da smo naš život isključivo usmjerili na sebe, i da je naša sebičnost bila prepreka bilo kakvim promjenama. Nakon priznanja naših grijeha osjetit ćemo blagotvornu silu Svetog Duha, tu silu oprosta i mira.

Tada ćemo moći ukloniti bilo kakve predrasude i osloboditi se bilo kakvog kompleksa, jer ćemo kod svakoga vidjeti istu potrebu – Isusa Krista.

Nemojmo pasivno žaliti za onim što nemamo. Analizirajmo naš život, i utvrdimo što je uzrok, što naša radost nije savršena. Pogledajmo se u ogledalu Božje riječi i utvrdimo kako doživjeti tu istinsku radost. Radost spasenja, radost zajednice s Bogom, radost zajednice jedan s drugim. Gdje možemo naći izvor radosti? Isus je nedvojbeno poručio svojim učenicima i poručuje i nama danas. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ivan 15,11.

 

Pripremio Zvonko Presečan

 

PODIJELI