Bio jednom čovjek, surov ali veoma hrabar. Zvao se Petar, a po zanimanju je bio vojnik. Baratao je vješto mačem i puškom, i istaknuo se u najslavnijim bitkama.
Kao vojnik prolaziti svijetom iz jednog rada u drugi doista je opasna pustolovina. Tako jednoga dana, za žestoka napada, i Petar bi smrto ranjen.
istoga dana stiže pred rajska vrata. Pokuca snažno, a sveti Petar požuri otvoriti.
“Onda, mladiću”, reče sveti Petar ugledavši vojnika u vojničkoj odori, “što želite?”
“Želim u raj”, odgovori vojnik. “Ja sam vojnik Petar. Sigurno me poznajete, nosim Vaše ime. Pogledajte kolika odličja sam dobio. U cijelom puku ne bijaše tako hrabra vojnika. Ne da se hvalim, ja sam bio najbolji. Bio sam u mnogim bitkama, čak sam i poginuo za domovinu. Mislim da sam doista zaslužio raj!”
“Da, da”, promrmlja sveti Petar. “Ime ti je uistinu najljepše, u to ne treba sumnjati. Borio si se hrabro, da, da…Ali sve to nije dovoljno. Moram vidjeti što piše u mojim knjigama.”
Sveti Petar izvuče s police debelu knjižurinu i počne polako čitati stranicu po stranicu. U njoj bijaše upisno sve što je vojnik učinio. Kako je koju stranicu pročitao, sveti Petar bi odmahnuo glavom. Mrsio je svoju dugu bijelu bradu i mrmljao: “Hm, hmmmm!” Sadržaj knjige nije zadovoljavao. Prema onome što je tamo pisalo, i prema pravilniku o primanju u raj, sveti Petar vojnika nikako nije mogao pustiti u raj. Pa ipak, svecu je taj čovjek, njegov imenjak, bio osobito drag.
“Ne mogu u pakao poslati nekoga tko se zove Petar!”, mislio je. Ali što učiniti?
Sveti Petar tada pozove Mihaela, arhanđela koji je nosio oklop i mač i koji bi stoga morao imati razumijevanja za svog kolegu ljudskog roda. Njih dvojica su dugo raspravljali. Sveti Petar je na sve načine tražio izliku da vojnika pusti u raj.
“Ne, ne, i ne!” vikao je sveti Mihael. “Ne možeš smo tako kršiti pravila. Ovaj vojnik nikako ne može u raj, moraš ga otjerati!”
Tada sveti Petar sazove vijeće svetaca, najboljih koje je mogao naći. Došli su: sveti Josip, sveta Mala Terezija, sveti Franjo, sveta Katarina, sveta Margareta. Ali ništa se tu nije dalo učiniti. Sveci su samo odmahivali glavom i tvrdili da vojnik Petar nije bio dovoljno dobat da bi mogao ući u raj.
No sveti Petar nije se dao zaustaviti. Ne gubeći vrijeme, pošao je k Isus i počeo mu pripovijedati o vojniku: nadugo i naširoko opisivao mu je njegovu hrabrost, velikodušnost, te samu činjenicu da je dao život za domovinu.
Isus je pomno slušao svaku riječ, a u tom trenutku začuje se neopisiva galama. Dvadeset zadihanih i bijesnih vragova trčalo je uza stepenice kojima se ulazilo u raj. “Stani, zaustavi se, stop!”, vikali su vragovi, mašući svojim šiljatim trozupcima. “Ovaj vojnik pripada nama, ne može on u raj!”
Stvari su krenule doista loše. Jadni vojnik Petar mogao je očekivati smao najgore. Crveni rogonja bockao ga je trozupcem keseći se: “To li je taj koji je stalno psovao đavle!”
Uto se pored Isusa pojavi lijepa gospođa. Bijaše to Marija. U ruci je nosila veliku zlatnu knjigu, koju predade isusu. Isus otvori knjigu, koja je imala više stotina stranica a na svakoj je bilo ponešto napisano. Počeo je čitati. Na kraju se okrenu prema Mariji i blago se nakloni. To je imalo značiti da vojnik Petar ipak može u raj.
Marija sama mu je pristupila i povela ga, a sveti Petar zadovoljno se smješkao.
Najmanje su zadovoljni, naravno, bili vragovi. Onako bijesni, uputili su se prema paklu prigovarajući: “Marija je naša propast! Neprestano nam krade duše. Nastavi li ovako, ostat ćemo bez posla.”
Svetog Petra je međutim mučila znatiželja: što je pisalo u zlatnoj knjizi koju je Marija donijela Isusu? I tako, dok su ostali proslavljali ulazak novoga člana u raj, sveti Petar se sasvim primakne zlatnoj knjizi i otvori je.
Stranice su bile ispunjene Zdravomarijama! Bijaše ih na tisuće. Svaki put kad je vojnik Petar izmolio Zdravomariju, Gospa ju je upisala u zlatnu knjigu.
Upravo te Zdravomarije otvorile su vojniku Petru vrata raja.
Zdravomarija je molitva koja otvara rajska vrata. Nitko ne može moliti i biti zao u srcu. Molitva nije samo vapaj za pomoć. Ona čovjeka oblikuje, mijenja, obraća. Tko se moli Mariji, on se preporučuje Božjoj dobroti i milosrđu. Posve je sigurno da ga Bog neće zaboraviti u času smrti, tom najvažnijem životnom trenutku, jer čovjek po njemu dolazi Onomu koji ga oduvijek čeka.
Bruno Ferrero
Ima li ljepšeg trenutka i ljepšeg mjeseca za molitvu nebeskoj Majci – Marijo, svibnja kraljice!
