Datum: 15.06.2016.
Pitanje:
Zašto ljudi na ovome svijetu pate?
Odgovor:
Poštovanje!
Pitanje je staro otprilike koliko i čovječanstvo! Čovjekov život ima svoje zašto ali i svoje zato i to je činjenica!
Pokušat ću ovo pitanje bar malo rasvijetliti!
Naime, poznat nam je događa iz knjige Postanka odnosno iz Rajskog vrta kad je Bog stvorio čovjeka i dao mu vrt da živi i uživa ali mu je također rekao da sve smije koristiti osim sa stabla spoznaje dobra i zla nikako ne smije jer ako kuša sigurno će umrijeti.
Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku i kao takvi Njemu smo bili slični no čovjek po svojoj slobodi pada baš u tom vrtu! Naime, zloupotrebljava slobodu i ipak kuša sa stabla i naravno spoznaje da je gol – spoznaje da je ostao sam u svojoj slabosti! Izgubio je ono što mu je Bog dao – “na svoju sliku i priliku stvori ga”, odnosno postao je svjestan da je kao čovjek postao i smrtan! Rekao bih od tog trenutka čovjek postaje svjestan svoje nemoći i svjestan da neće živjeti u izobilju kao što je Bog htio da živi nego da će prolaziti kroz teškoće i patnje! Ispaštat će zbog te svoje zloupotrebe slobode koju mu je Bog dao!
Naravno, nikada ne smijemo donositi brzopleti zaključak da je Bog taj koji mu šalje zlo, patnju ili da na neki način uvjetujemo svoju vjeru u Boga s time što ćemo se pitati zašto ako Bog postoji, postoji i patnja, bol, je li On svemoguć i slična pitanja. S jedne strane to je “ljudski”, no nije i opravdano, jer Bog s patnjom i zlom nema nikakve veze, jer je On Bog dobra i ljubavi, Bog koji želi čovjeku samo dobro ali čovjek kao da to ne želi!
Bog ipak ne ostavlja čovjeka, šalje svoga Sina da otkupi čovjeka i da se spasi. Dakle, Isus je za nas došao na svijet, trpio je, umro i na kraju uskrsnuo i tako pokazao da svatko tko se obrati i povjeruje, trpi da neće umrijeti nego da će biti spašen! Dolazimo do onoga bitnoga, a vezano za patnju u čovjekovu životu. Naime, ateist i nevjernik na patnju gleda kao na nešto što je konačno i gdje nema spasa dok na drugoj strani vjernik tako ne gleda! Vjernik prihvaća patnju, trpi ali puno lakše jer vjeruje da ga Bog neće i nije ostavio i tako na neki način kroz patnju nalazi i smisao svoga života odnosno poput Krista patnju prihvaća kao križ preko kojega dolazi spasenje. Upravo ta vjera mu i daje snage i spremno uz Božju pomoć nosi svoj križ bez kojeg nema spasenja. Patnja tako postaje neka vrsta čovjekova otrježnjenja i povratka Njemu…jer stvoreni smo na Božju sliku i priliku!
Dakle, prijatelju, zapamti jedno, patnja postoji no njeno nije zadnje nego, ona je početak i put povratka iskonskom-Bogu!
Ako vjerujemo u Boga sve će nam biti puno puno lakše jer Bog nije izmislio zlo, tamu nego je to nažalost čovjekova izmišljotina koju mora napustiti i kroz patnju se vratiti Gospodaru poput izgubljenog sina!
Nadam se da sam barem malo dao odgovor a on je da patnja postoji no postoji i Bog koji je ipak jedini i glavni smisao našeg života…naravno ako hoćemo i želimo!
Božji blagoslov
Kazimir
