U djelu Sto godina samoće pisac Gabriel Garcia Marquez iznio je priču
o kugi zaboravljanja koja je poharala selo u kojem se odvija radnja
njegovog djela. Suočeni s gubitkom pamćenja i svega znanja, mještani
su odlučili stavljati naljepnice na sve stvari oko sebe, kako bi sačuvali
pamćenje što je moguće duže; da znaju što je što od svega što ih
okružuje.
Pisali su naljepnice i lijepili nazive na stvari: stol, ormar, sat, vrata,
ležaj… Zatim su skrenuli pozornost na životinje i biljke i pisali i lijepili
naljepnice: krava, koza, konj, kokoš; banana, jabuka, kupus, kukuruz…
Ali kako je bolest zaboravljanja napredovala, postali su zabrinuti da se,
iako bi mogli prepoznati predmete s naljepnica, možda neće moći sjetiti
kako ih upotrebljavati.
Tako su naljepnice postajale sve složenije, s opisom pojedinosti, da se
podsjete kako su nekada koristili te predmete, biljke, životinje…
Narod se okupio na trgu da bi postavio znakove od ključne važnosti za
cijelo selo. Na jednom natpisu, koji se nalazio u glavnoj ulici, pisalo je:
“BOG POSTOJI.”
Bilo je to nešto što su svi trebali upamtiti, bez obzira na to koliko su toga
zaboravili. Dakle, ipak nam treba Bog!
Bog postoji! Zašto nam treba Bog?
Suočeni s mnogim životnim nesigurnostima i vlastitom zaboravnošću,
trebamo težiti tome da uvijek imamo na umu istinu o postojanju Boga.
Naša jedina nada je u Njegovom postojanju i Njegovoj dobroti! Ako koji
od tih čimbenika zaboravimo, ili nestane iz našeg sjećanja, mi smo
izgubljeni.
Jedan je kralj u naponu svoje snage darovao svojoj dvorskoj ludi kapu sa
zvončićima i palicu.
“Dajem ti kapu i palicu”, rekao je kralj svojem zabavljaču, “uz uvjet da
ih ti predaš onome tko se bude pokazao luđim od tebe.”
Dvorski je zabavljač primio kraljev dar. A onda se dogodilo da se kralj
na kraju života razbolio i ležao na samrtničkoj postelji. Dvorska je luda
stajala pokraj njegove postelje.
“Sigurno ste se”, rekla je dvorska luda umirućem kralju, “dobro
pripremili za to veliko putovanje i pobrinuli se za vaš doček tamo.”
Kralj je odgovorio:
“Nisam. To me i brine. Ne znam kako ću tamo biti dočekan.”
“Ah”, uzdahnula je dvorska luda, “kad ste trebali otputovati samo na
jedan dan, slali ste glasnike da vam pripreme put i doček. A za ovo
veliko putovanje na mjesto na kojem ćete ostati zauvijek, niste učinili
nikakvu pripremu!”
Prije nego što je izišla iz kraljeve sobe, dvorska luda je predala kralju
primljenu kapu i palicu te rekla:
“To vam zasluženo pripada, jer ste se pokazali luđim nego što sam ja. Ja
nikada nisam bio tako lud.”
Kako to da su ljudi nemarni i da zaboravljaju učiniti najvažnije u životu?
I, što je najvažnije u životu za djecu, za mlade, za odrasle i za najstarije?
“Tko će nas odvojiti od Kristove ljubavi? Može li u tome uspjeti
nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U
Svetome pismu piše: ‘Zbog tebe nas ubijaju dan za danom; mi smo im
kao ovce za klanje.’
Nadmoćno pobjeđujemo sve što nas snađe u Kristu koji nas voli. Čvrsto
vjerujem da nas ni smrt, ni život, ni anđeli ni demoni, ni sadašnjost ni
budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje stvorenje neće moći
rastaviti od ljubavi Božje objavljene u našemu Gospodinu Isusu Kristu.”
(Rimljanima 8,35-39 — Knjiga o Kristu, Biblija u suvremenom
prijevodu)
Dakle: Zašto Isus? — On je moj izbor! On je naša sudbina — jučer,
danas, sutra i zauvijek! Upoznajmo Ga još bolje!
(Iz knjige dr. sc. Ivana L. Đidare, Zašto Isus? On je moj izbor!, Studio
Moderna, Zagreb 2024.)
