U Centru za beskućnike, neki alkoholičar i, po mišljenju mnogih, nepopravljivi ovisnik, ganut dobrotom i ljubavlju volontera iz Centra, potpuno se promijenio. Postao je najljubazniji čovjek kojega su suradnici i posjetitelji ove ustanove ikad upoznali.

Ivan je dan i noć neumorno radio i ne bijaše posla koji ne bi ponizno prihvatio i zdušno obavio. Očistio je sobu u kojoj je nekom alkoholičaru pozlilo i oprao prljavi zahod. Sve što bi ga zamolili činio je s osmjehom na licu i nehinjenom zahvalnošću što je dobio mogućnost da čini dobro. Na njegovu su pomoć mogli računati djelitelji hrane kad je trebalo podvoriti nemoćne, kao i djelatnici zaduženi za spremanje ležajeva, jer je bio pri ruci svima kojima je pomoć bila potrebna.

Jedne je večeri kapelan Centra mnoštvu okupljenu u dvorani propovijedao naglašavajući potrebu molitve za obraćenjem i korjenitom promjenom života. Neki je čovjek iznenada došao pred oltar iz dna dvorane, bacio se na koljena i počeo je vikati: „Bože, Bože moj, učini da i ja postanem kao Ivan! Daj da budem kao Ivan!“

Kapelan ga pridiže i reče: „Sinko dragi, zar ne bi bilo bolje da moliš da budeš kao Isus?“

Čovjek začuđeno pogleda kapelana i upita: „Zar je Isus bio kao naš Ivan?“

Kad bi te netko upitao: „Kako izgleda kršćanin?“, pravi odgovor bi bio: „pogledaj mene!“

Bruno Ferrero

Izvor: Priče za dušu