Za koga ili što svjedočimo

109

Za koga ili što svjedočimo?

 

Vjerujem da je ono prvo što primjećujemo na nekoj osobi – njezine oči, njezin osmjeh. Oči su poput detektora koji toliko toga otkriva. Nije moguće sakriti tugu, zabrinutost, zamišljenost ili s druge strane radost, mir. Radost jednostavno sjaji, blista, isijava iz nečijeg pogleda. Kada smo u miru, svi će to primijetiti. I tada nije potrebno čak niti govoriti ništa, jer je taj mir opipljiv, vidljiv.

Čime isijava moj život? Da li ja svjedočim? Ako svjedočim, za koga ili za što svjedočim? Da li je to nešto što je uopće važno? Da li je to nešto što se tiče svih nas ili je to nešto što se tiče samo nekih? Što god radim, govorim ili šutim, koju god odjeću nosim – za nekoga ili nešto svjedočim. Nije moguće ne svjedočiti. Moje ponašanje, moj govor i riječi, moj način kako se ophodim prema ljudima i svijetu koji me okružuje svjedoči o tome kome pripada moje srce, koga ili što stavljam na prvo mjesto u mojem životu. Često svjedočimo za nekoga ili nešto, a da toga nismo niti svjesni. Naše nas ponašanje razotkriva. Čak i nesvjesno (ponekad i svjesno) reklamiramo pojedine proizvode ili tvrtke, noseći njihove proizvode, pridajući tim proizvodima važnost do te mjere da ponekad i (ne)svjesno svoju osobnost ili osobnost drugih oblikujemo sukladno tim proizvodima. Postajemo tako besplatni reklamni panoi, gdje naše tijelo ‘svjedoči’ ili ‘reklamira’ određeni proizvod. Štoviše, ne samo da nam ta tvrtka ne plaća da to činimo, već smo – da stvar bude gora – mi još i platili toj tvrtki novac da bismo ju besplatno reklamirali. I to nam se, da stvar bude zanimljivija, čini ‘normalno’.

Tako je ‘imati’ određeni tip mobitela, automobila, majicu s određenim ‘brendom’, postalo nešto toliko važno da se poželi svoj osobni identitet vezati ili tumačiti kroz taj proizvod. Ako imam ovo ili ono, ako nosim ovaj ili onaj ‘brend’ – onda sam ja ‘cool’, ‘moderan’, ‘in’ ili sam u suprotnome ‘out’. Naravno, u svemu ovome ‘sjaju’ se vrlo inteligentno krije opasnost idolopoklonstva, jer upravo iz ovog primjera možemo lako uočiti što je ili tko na prvom mjestu u mojem životu. Nije problem u tim predmetima, već u mojem stavu prema tim predmetima. Ako im pridajem toliku važnost da ti predmeti definiraju moj identitet ili da prema tim predmetima definiram identitet nekoga od mojih bližnjih, onda imam veliki problem.

U našim obiteljima je ovo također prisutno. ‘Tata, u razredu svi imaju ovaj ili onaj model mobitela. Zašto ja nemam taj mobitel?’ ‘Mama, sve moje prijateljice nose ove tenisice. Moram ih imati.’ Vjerujem da se svi susrećemo s ovakvim pitanjima i izazovima u našim obiteljima. Da stvar bude još teža, televizijski program je prepun reklama i raznih ‘poziva’ da kupimo ovaj ili onaj proizvod, a dio marketinške industrije posebno je usmjeren na djecu. I da, često odgovaramo na taj poziv nekog prodavača i kupujemo proizvod.

No, ovdje možemo zastati i postaviti si jedno vrlo jednostavno pitanje, na koje si često dajemo vrlo komplicirane odgovore. Kako to da nam je doslovno sve drugo tako lako ‘reklamirati’ ili za to svjedočiti, osim za Isusa Krista? ‘Čekaj, kako to misliš? Pa nisam ja neki fanatik da uokolo pričam o Isusu Kristu. Svećenici su tu da pričaju o Isusu Kristu u crkvi!’ Takav sam razgovor imao nedavno s jednim poznanikom. Čini se prilično jednostavno potaknuti nekog poznanika da ode kupiti neki komad odjeće koji smo i mi kupili, strastveno mu i s oduševljenjem objašnjavajući gdje se nalazi ta trgovina i polica na kojoj će pronaći taj komad odjeće. Ili prepričavati s oduševljenjem kako je neki sportaš zabio gol ili osvojio turnir. I u tom trenutku nitko neće reći: ‘Čekaj, kako to misliš? Pa nisam ja neki fanatik da pričam o tom sportašu. O sportašima se priča samo u sportskim dvoranama.’

Nije li to zanimljivo kako se o baš svakome može pričati satima, a jedino se ‘knedle u grlu’ javljaju kada bi trebao krenuti razgovor o Isusu Kristu. Tada se i minute mnogima čine kao vječnost. No, to samo svjedoči o tome da Ga zapravo nismo susreli. Jer da smo Ga susreli, ne bi prestajali pričati o tome koliko je divan, koliko je toga divnoga napravio u našim životima. Svim bi našim prijateljima s oduševljenjem govorili gdje i kako da Ga i oni susretnu.

I ne samo to. Ne bi samo naš govor bio u službi svjedočenja. Izbori i odluke koje svakodnevno činimo u našem životu, svjedoče o tome koga smo zapravo izabrali da bude na prvom mjestu u našem srcu, u našem životu. Ako je to Gospodin, onda primjerice izabiremo opraštanje, mir, nismo svadljivi. Poštujemo zakone, plaćamo poreze, izvršavamo naše obaveze. Služimo u zajednici i obitelji. U našem se ponašanju očituju kreposti. Ako u slabosti i padnemo, vidljiva je želja i trud da se ponovno podignemo. Jednako tako, u našim izborima i odlukama je prepoznatljiva i ona drugačija stvarnost

Otac koji primjerice odbije neko druženje s prijateljima jer je u to vrijeme odlučio s djetetom učiti ili mu pomoći pisati zadaću, igrati se ili prošetati s obitelji – bez puno riječi svjedoči upravo ovim odlukama da mu je obitelj na prvom mjestu. Majka koja s puno ljubavi, nježnosti i strpljivosti odgaja djecu i služi obitelji – bez puno riječi svjedoči kolika je njezina ljubav prema obitelji.

Tijekom života susreo sam zaista mnoge osobe koje su susrele Uskrsloga. I lako je vidjeti koliko je taj susret promijenio njihov život. Isus Krist je promijenio i moj život. I od trenutka kada sam ga susreo sve je drugačije. Sve se posložilo. Zahvaljujući Njemu, danas mogu biti sve ono što jesam: suprug, otac, prijatelj, … U mojem životu više ne postoji strah. I ovo Ti želim, dragi brate i sestro koji čitaš ovaj tekst: da susretneš Uskrsloga! I ako si Ga susreo, da ga ne prestaneš susretati, da se nikada ne udaljiš od Njega i Njegove ljubavi. Da živiš u Njegovoj blizini. Da ti bude na prvome mjestu u tvome životu. Da zajedno otkrivamo uvijek iznova koliko je divno imati takvog prijatelja, učitelja, Spasitelja. Ne boj se! Susresti Ga nije teško, jer On čezne da te susretne. Dovoljno je otvoriti mu svoje srce. Želim Ti mir i dobro!

Krešimir Miletić, Udruga BAS

 

PODIJELI