Za života Te ne upozna; smiluj se Gospodine

80

U mojoj obitelji nedavno se dogodila tragedija; član uže obitelji izvšio je samoubojstvo… Nema riječi kojim bi se mogli opisati osjećaji koji su se kao vrtlog taložili u meni…u svima nama…neki to prikrivaju bolje, neki, kao ja, lošije… Taj čovjek nije vjerovao u Boga, nije Ga upoznao, nije spoznao svu veličinu Njegove ljubavi i milosrđa. Težak život je imao otkako je ugledao svijet…ne idem u detalje…ali, život ga nije mazio. No ipak, oženio se, dobio djecu, unuke koji su ga voljeli… Nikome nije idealno, a njemu je sada, posljednjih nekoliko godina života, materijalno bilo gotovo savršeno…nije imao velikih prohtjeva, imao je jesti, bio je na toplome, imao je krov nad glavom. Netko će reći da mu ništa nije nedostajalo…pa kako se onda odlučio na tako stravičan čin? U razgovoru sa jednom stručnjakinjom za suicidalnost rečeno mi je kako sam način na koji je izvršen ( vješanje ) upućuje na dugi niz godina planiranja tog čina. To nije učinjeno impulzivno niti u trenutku bijesa; to je u njemu “kuhalo” godinama.

Pa se ja sada pitam što smo svi mi mogli učiniti drugačije?

Čovjek koji je to učinio bio je stalno mrk, osim kad je bio pod utjecajem alkohola; stalno je gledao u pod, nije imao neku veliku ulogu u odlučivanju o obiteljskim stvarima, bio je tu, ali kao da ga nije bilo…kao vaza koja stoji u kutu i čeka da netko obriše prašinu s nje…Svojevremeno je bio i problematičan kada bi bio pod utjecajem alkohola pa je i to umanjivalo njegov kredibilitet. Niti su ga djeca doživljavala kao neki autoritet niti unuci, ma nitko…ono, kao da ovdje samo hibernira… Na spomen Boga odmahivao je rukom i posprdno se smijao na te “budalaštine”. Nije vjerovao, a da jest…eh, da jest…danas bi bio ovdje i držao svoje unuke na krilu…i znao bi da ga u vječnosti čeka Ljubav…

Danas znam da je taj čovjek bolovao od svojevrsne depresije; kako mi reče ranije spomenuta stručnjakinja: “Alkohol je svojevrsni antidepresiv. Kada čovjek naglo prestane piti, a ne da mu se nešto u zamjenu ( terapija razgovorom ili lijekovima ), nedvojbeno će potonuti u neki oblik depresije.” On je prestao piti unatrag 4-5 godina…u tom periodu vidjela sam ga nasmijanog svega nekoliko puta… Nije se veselio…vječito sumoran…spuštena pogleda…pogrbljenih ramena… Nitko na to nije obraćao pozornost, prihvatili su ga kao takvoga i uzeli to kao takvu osobnost. Ponekad, samo ponekad, kada bih znala upozoriti na nekorektnost koja se prema njemu pokazivala bilo verbalno, bilo djelima, uzvraćalo bi mi se riječima kako sam ja preosjetljiva i da njemu nije ništa i da ga ne treba žaliti.

Danas sam ljuta.

Jesam, ljuta sam…na sebe jer ne želim osjećati ljutnju na ljude oko sebe…ne želim okrivljavati niti druge niti sebe…ali kad si karika u tom lancu bezosjećajnosti…kad si uvučen u to šikaniranje i, kad pokažeš suosjećajnost, svi ti se smiju kao da si s Marsa pao… Ljuta sam jer sam se dala zavarati pričama i jer sam dala da moj zdrav duh bude pokriven tom nečovječnom iskrivljenošću…

Netko je nedavno napisao da moramo prevenirati kod potencijalnih samoubojica kako bi ih spriječili da izvrše svoj naum. Ma kako možeš spriječiti nešto što ne znaš?!?! Pa neće te potencijalni samoubojica obavijestiti o svojim namjerama!!!

Ono što treba jest biti čovjek…ljubiti bližnjega svoga…ljubiti Krista u svakom čovjeku bez obzira kakav on jest, jer, ma tko sam ja da sudim? Ma tko su i žene i muževi i djeca i unuci da sude? Subjektivni promatrači suodnosa koji neminovno, kad – tad bivaju povučeni na stranu koja jače dominira!

Objektivnost – to je Bog! On zapovijeda “ljubite jedni druge”! On nas zaklinje da ne budemo razdijeljeni među sobom! A danas, pa i obitelj snajmanje članova je nekako razdijeljena i rastrojena…i imamo milijun opravdanja…te je alkoholičar te je niškoristi te je ovakav, onakav…svakakav…

Samo da opravdamo vlastitu nesposobnost da LJUBIMO!!! Nesposobnost da slijedimo Krista! Lako odemo u crkvu i klečimo i ispovjedamo se i mislimo da smo čisti i ravni svecima…ne, nismo…jer kad dođemo kući i partnera, svekrvu, susjedu ošinemo našim prijezirnim i omalovažavajućim pogledom – u tom trenu prestajemo biti Kristovi i nema nas više u Njegovom zagrljaju! A opravdavaju nas naša “visoko moralna” načela prema kojima smo mi kakti superiorni svima onima koji ne “plešu kako mi sviramo”!

Eto…shvatila sam i kolika je dubina ljudske frustracije…koliko čovjek čovjeku zaista može biti vuk…i to sve kao jedan nesvrstani ( u pojedinim prilikama i opredjeljeni, priznajem ) promatrač svih događanja unatrag 10 godina koliko sam pripadnik ove obitelji…da, udala sam se ovdje…

I nakon sveg tog šoka molim Oca Svevišnjega za pokojnikovu dušu te da mu oprosti jer on nije, zaista nije znao što čini. Molim Oca da pokojniku da svu ljubav, mir i toplinu koju za života nije dobio. Molim Ga iz svega svoga srca da pruži pokojniku ruku, da ga izvede na svjetlo i da pokojnik sada upozna Isusa Krista kojega za života nije upoznao. Molim da mu da pokoj duši i da mu svjetlost vječna svjetli…jer, ta tuga u očima…ta bol na plećima…tko zna otkada ju je nosio…da Isus preuzme i da ga primi u naručje kao djetešce te da utjehu konačno pronađe u Njemu koji je Utjeha sav.

 

Maja Vidaković

 

 

 

PODIJELI