VRLINE VOĐE
Nezreo čovjek je onaj koji nije sposoban objektivno sagledati sebe
Zreli ljudi znaju da, zahvaljujući vrlini, mogu nadvladati slabosti i ostvariti snove. Oni znaju da se čovjekovo ostvarenje ne postiže jednom zauvijek, nego korak po korak, vodeći računa o ograničenjima vlastitim ljudskoj naravi. Oni su optimistični, pozitivni i strpljivi sa sobom i s drugima.
Zrelost je srž vođe kao osobe: samo zrela osoba sposobna je slobodno izabrati svoju sudbinu kao svoje osobno poslanje. (P. Cardona i P. Garcia Lombardia)
Zahvaljujući vrlinama stječemo zrelost u svim njezinim vidovima – prosudbenomu, emocionalnom te onomu koji se odnosi na naše postupke. Svaki od njih ima vlastite kriterije. Tako primjerice:
zrelo prosuđujemo kada smo svjesni svojih sposobnosti i svojih nedostataka, kada prihvaćamo svoje poslanje i društvene obveze te kada se klonimo svih moda, masovnih hirova i banalnosti;
posjedujemo emocionalnu zrelost kada smo sposobni obuzdati svoje naravne porive, stavljajući ih u službu svojega poslanja;
posjedujemo zrelost u ponašanju kada se naše misli, prosudbe i osjećaji vjerno odražavaju u našim postupcima. Živjeti tako znači živjeti iskreno, a ne dvostrukim životom; tada nitko ne će imati potrebu da nas “pročita”.
Nepogrješivi znakovi naše zrelosti jesu samopouzdanje i dosljednost, psihološka stabilnost, radost i optimizam, prirodnost, osjećaj slobode i odgovornosti te nutarnji mir.
Vođa je zreo i ispunjen samopouzdanjem koje nije plod oholosti, već poznavanja sebe. On je dosljedan, što ne znači da je krut ili nepopustljiv. U stvarima koje se odnose na njegovo poslanje zna kada treba uzmaknuti, a kada ne smije popustiti.
Nezrela osoba, nasuprot tome, ne posjeduje samopouzdanje jer ne poznaje sebe. Ona nije sposobna objektivno sagledati sebe. Često iskazuje djetinju oholost ili lažnu poniznost. Previše je sklona kompromisima, previše spremna postavljati zahtjeve. Bivajući nerazborita, vratolomno srlja naprijed i udovoljava svojim hirovima. Nije sposobna razlikovati između važnoga i nevažnoga. Na svaku novu stvarnost reagira površno ili emotivno. Izbjegava obvezivanje i plaši se odgovornosti. U osnovi boji se sama sebe i nije sposobna pronaći svoje mjesto u društvu.
Nezrelost često izaziva skepticizam. Mnogi su ljudi u mladosti njegovali želju da postanu vođe, sanjali o tome kako će biti moćni, hrabri i nesebični, služiti cijelomu čovječanstvu. Ali njihove vrijednosti nisu bile poduprte vrlinama i zato nisu umjeli nadvladati vlastite slabosti. Ubrzo su se odrekli svojih snova, počeli sumnjati u ljudsku narav i tražiti pribježište u materijalnoj udobnosti, duhovnoj ravnodušnosti i ugađanju različitim sklonostima.
Zreli ljudi, nasuprot tome, znaju da, zahvaljujući vrlini, mogu nadvladati slabosti i ostvariti snove. Oni znaju da se čovjekovo ostvarenje ne postiže jednom zauvijek, nego korak po korak, vodeći računa o ograničenjima vlastitim ljudskoj naravi. Oni su optimistični, pozitivni i strpljivi sa sobom i s drugima.
Nezrelost može dovesti do nečega još gorega od skepticizma – do cinizma ili veličanja ljudskih mana. Čovjek koji je uvjeren da ne može ostvariti svoje moralne ciljeve zaključit će prije ili kasnije da sebičnost nije porok nego vrlina.
Vođa nije ni skeptičan ni ciničan – on ima osjećaj za realnost. Biti realističan znači moći čeznuti za najplemenitijim ciljevima duše čak i kada sam pritisnut osobnim slabostima. To ne znači popuštati slabostima – to znači nadići slabosti prakticiranjem vrlina.
Kralj David, vođa židovskoga naroda, izvanredan je primjer čovjeka pritisnuta osobnim slabostima. Imao je mnoštvo nedostataka: bio je preljubnik i ubojica. No obratio se, pokajao se i težio tome da bude bolji čovjek. Postao je veličanstven vođa.
Cinicima i skepticima ne treba nikada povjeriti vodstvo nad drugim ljudima. Oni potkopavaju moral i na taj način stavljaju misiju organizacije na kocku.
Nezrele ljude treba što je moguće više udaljiti od poluga moći i tako ih spriječiti u nanošenju štete općemu dobru, a time i samima sebi. Mnogi ljudi i nesvjesno razmišljaju ovako: “Ono što činim nisam ja; ja sam nešto drugo.” U ovu zamku upadaju mnogi političari i poslovni ljudi. Oni ne shvaćaju utjecaj svojih odluka i postupaka na svoj nutarnji život. Ne shvaćaju kakvu štetu nanose sebi kao ljudskim bićima vodeći se lažnom dihotomijom između činjenja i življenja.
Svatko je od nas čuo onu glasovitu rečenicu: “Vlast kvari ljude; potpuna vlast kvari ih potpuno.” Vlast, međutim, omogućuje krjeposnim ljudima da rastu u krjeposti, zbog čega bi bilo dobro kada bi vlast obnašali krjeposni ljudi. Vlast nije iskvarila Thomasa Morea. Thomas More postao je sveti Thomas More baš zato što je obnašao vlast.
