Culmen et fons – vrhunac i izvorište
Umijeće dobrog življenja jest redovito umijeće razlikovanja bitnog od nebitnog, temeljnog od sporednog. Jednako je tako u našoj vjeri, u kršćanskoj liturgiji. Liturgija je vrhunac i izvorište (culmen et fons) našeg kršćanskog življenja upravo stoga što joj u temeljima stoji Kristovo vazmeno otajstvo njegove smrti, uskrsnuća i proslave koje je sa svoje strane vrhunac i izvorište našega spasenja. Upravo to vazmeno otajstvo je središte čitave povijesti spasenja, ono je osnovni sadržaj bogoslužja Crkve. Govorit ćemo o povijesti spasenja, tj. nastojat ćemo staviti u kontekst Božjeg nauma spasenja događaje koji vode Kristu i njime kulminiraju, a zatim ćemo vidjeti kako je Pasha/Vazam središte, vrhunac i izvorište cjelokupnog bogoslužja Crkve. Na koncu bismo, u svijetlu tih razmišljanja, pokušali pokazati smisao kršćanskih slavlja tijekom liturgijske godine.
1. Povijest spasenja
Liturgijska konstitucija Sacrosanctum concilium (= SC) na jasan i jezgrovit način govori o ulozi i smislu Kristova djela spasenja kao i o ulozi liturgije Crkve u Kristovu spasenju. U brojevima 5-7 polazeći od objave-povijesti spasenja predstavlja liturgiju kao spasiteljsko djelo Kristovo u Crkvi. Božje se spasenje objavljuje i ostvaruje u različitim vremenima na različite načine.
SC 5: To djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave, kojemu su predigrom bila čudesna Božja djela u narodu Staroga zavjeta, izvršio je Krist Gospodin, naročito vazmenim otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća. Tako je “svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život”. Doista, iz rebra je Krista, usnulog na križu, proisteklo čudesno otajstvo (mirabile sacramentum) čitave Crkve.
Ovdje možemo razlikovati tri vremena:
- Prvo vrijeme je ono proročko, to je najava konačnog spasenja u Isusu Kristu. Povijest spasenja izabranog naroda ima smisla samo u Kristu. To je ono otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno (Kol 1,26).
- Drugo vrijeme je ona punina vremena kada je Riječ tijelom postala. Spasenje koje je bilo navještaj za ljude postaje stvarnost u ljudima (“tijelo”). To je vrijeme Krista. On je pomirio nebo i zemlju, u sebi je uništio neprijateljstvo, on je (kao čovjek!) omilio svome ocu, u njemu smo svi spašeni.
- Treće vrijeme je ujedno rezultat i nastavak drugog vremena. Ako ono drugo nazivamo vremenom Krista, onda je ovo treće vrijeme Crkve. Mi smo spašeni ne samo po Kristu, nego još više u Kristu, jer Bog je u nama zavolio ono što mu je bilo milo u Sinu. Budući da je Krist jedan od nas, njegovo se spasenje i na nas prenosi. A taj se prijenos ostvaruje po vanjskim znakovima-sakramentima koji se ostvaruju u Crkvi koja je, u stvari, sakramenat Kristov, tj. njegovo mistično Tijelo. Tako je po Crkvi Kristovo spasenje prisutno u svim vremenima i naraštajima. Kad Sabor kaže: Iz rebra je Krista, usnulog na križu, proisteklo čudesno otajstvo (mirabile sacramentum) čitave Crkve, onda time naučava kako je u trenutku kad je Krist dovršio svoje djelo spasenja, u tom istom trenutku se rađa Crkva. To znači, da spasenje ostvareno u Kristovu čovještvu, postaje stvarnost za sve ljude i to preko sakramenata koji je i čine Crkvom, tj. Tijelom Kristovim.
Krist je, dakle, središte spasenja koje je Bog naumio. On je od praiskona predodređen za Spasitelja. Cijela je povijest spasenja Staroga zavjeta prema njemu usmjerena: sve od stvaranja, grijeha prvih ljudi, saveza s Abrahamom, od sklapanja Sinajskog saveza, pa sve do svih otajstava Kristova života do njegove smrti, uskrsnuća i proslave ovaj je naum spasenja je u stalnoj napetosti, dok se posvema ne ostvari, sve do konačne proslave kad će “Bog biti sve u svemu” (1 Kor 15,28). Povijest spasenja usmjerena je prema Kristu, u njemu ostvarena i na njemu se temelji.
Sabor dalje naglašava kako liturgija povezuje vrijeme Crkve s vremenom Krista. Ta je povezanost stvarna i životna.
SC 6: Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotone i od smrti, te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuje žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život.
Zapazimo: apostoli idu naviještati spasenje, ali ne više spasenje koje ima doći, niti samo spasenje ostvareno po Isusu Kristu, nego apostoli i navještaju Kristovo spasenje i izvršavaju ga liturgijom. Apostolski navještaj nije onakav kakav je bio u Starom zavjetu, tj. navještaj i najava spasiteljskih vremena, nego je apostolski navještaj evanđelje, tj. radosna vijest već ostvarenog spasenja koje se onda ponazočuje i ostvaruje u sakramentalnim slavljima Crkve. Sam Krist je sakrament/otajstvo Božjega spasenja i to je spasenje u Crkvi nazočno i djelatno po otajstvima-sakramentim, osobito po euharistiji, ali i po svim liturgijskim slavljima Crkve tijekom liturgijske godine.
Upravo na ovoj sakramentalnoj razini Riječ koja je postala Tijelom postaje spasenjska stvarnost za sve ljude uvijek i svaki puta kad se oni, privučeni navještajem spasenja nastoje po liturgiji i sakramentima ucijepiti u tu Riječ, ostvarujući u sebi ono isto što se ostvarilo u toj Riječi. Tako je liturgija sinteza povijesti spasenja jer u sebi sjedinjuje navještaj i ostvarenje, tj. Stari i Novi zavjet. Ona je ujedno i posljednje razdoblje povijesti spasenja jer, budući da ostvaruje i nastavlja Kristovo spasenje, ona u cijeloj Crkvi i u pojedincima dovršava savršenu Kristovu sliku. Tako je liturgija vrijeme Crkve.
SC 7 zaključuje da je liturgija vršenje Kristove svećeničke službe. Ona uključuje posvećivanje ljudi i ujedno savršeno bogoštovlje koje se izražava znacima:
S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje.
2. Pasha/Vazam – središnica povijesti spasenja
Prema biblijskom izvještaju povijesna Pasha nije tek bijeg skupine robova iz Egipta, nego je zapravo Bog izabrao i izbavio svoj narod da bi napustio štovanje idola a častio samo njega, pravoga Boga. Tako je taj narod usmjeren pravom bogoštovlju (usp. Izl 3,13-15). Za Židove kasnijih naraštaja (osobito za vrijeme i nakon progonstva) pashalni su događaji imali uvijek oznaku općeg, natpovijesnog spasenja. Osim toga, izabranje i spasenje one prve Pashe, kad je Izrael izišao iz Egipta, dobit će svoju puninu u budućnosti, kad se bude ostvarilo ono konačno spasenje. Za Izrael tek započinje ona prava povijest spasenja. Pashalni događaj i pashalna slavlja temelj su svekolike njihove liturgije. Stoga Pasha ima svevremensko i nadvremensko značenje. Ona je bez premca središnji i najvažniji događaj židovske povijesti spasenja.
I za nas kršćane upravo se u Kristovu vazmenom otajstvu ispunjava Pasha i konačno spasenje svih ljudi, tako da Pasha – osmišljena i ostvarena u Kristu – ostaje središnjom točkom spasenja, po kojoj nas Bog izabire za sebe. To se zbilo upravo kad je Isus prešao (Pasha, kako se tradicionalno prihvaća, upravo znači prijelaz ili prolaz): Bijaše pred blagdan Pashe. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu… (Iv 13,1). Sam Krist smješta upravo u okvir Pashe/Vazma svoju smrt, uskrsnuće i proslavu, a to su upravo tri osnovna elementa prave Pashe.
Vidjeli smo da je Kristovo vazmeno otajstvo središnji događaj našega spasenja, pa je tako to isto otajstvo središnja i ključna točka čitave liturgije, ukoliko ona uprisutnjuje i posadašnjuje Kristovo djelo spasenja. A budući da otajstvo našega spasenja nije ništa drugo do vazmeno otajstvo smrti, uskrsnuća i proslave Kristove, to onda znači da Kristov Vazam nije samo povijesni događaj, nego je Pasha/Vazam ujedno i obredni izražaj te stvarnosti. Za Židove je Pasha bila obredno izvršavanje i uprisutnjenje onoga spasenja koje je Bog podario i koje podaruje svome narodu. Sada, kad je, međutim, sliku (pashalno janje i izlazak iz Egipta) zamijenila stvarnost (Krist koji iz svoje smrti prelazi u slavu uskrsnuća i proslave), stari židovski pashalni obred, naravno, gubi svoj smisao: „Žrtvovana je Pasha naša – Krist!“ I tu se sada vidi značenje i smisao kršćanske liturgije. Liturgija je u svojoj biti posadašnjenje-uprisutnjenje Pashe-Vazma, što se ustvaruje pomoću djelatnih znakova-sakramenata. Eto zašto Ivanovo krštenje nije bilo sakramenat: jer Krist još nije bio uzašao k Ocu, a svi sakramenti dobivaju svoju snagu iz ispunjenog vazmenog otajstva, a to je Kristova smrt, uskrsnuće i proslava. Tako je Kristova Pasha/Vazam sinonim spasenja. Budući da je to vazmeno otajstvo središte našega spasenja, očito je da je euharistija među svim sakramentima središte i ishodište, jer na najočitiji način posadašnjuje upravo to otajstvo.
3. Kristovo Vazmeno otajstvo u liturgijskoj godini
Sad smo došli do nekih praktičnijih pitanja. Što to Crkva slavi svojim blagdanima i svojom liturgijom? Evo opet iste liturgijske konstitucije!
SC 102: Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini najvećim blagdanom Uskrsa. Tijekom pak godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću spasenja.
Tjedno i godišnje slavlje Vazemnog otajstva. Što je po sebi razumljivo, na dan Gospodnji, svake nedjelje, te još jedamput godišnje, na Sveto Trodnevlje, Crkva slavi vazmeno otajstvo Kristove smrti, uskrsnuća i proslave. Važno je uočiti da se slavi cjelokupno vazmeno otajstvo: smrt, uskrsnuća i proslava. Ne samo na Veliki petak, Veliku subotu i na Uskrs (sveto Trodnevlje), nego i svake nedjelje. I evo još jedne praktične napomen. SC 106 naučava: „Nedjelja je prvotan blagdan… Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju…“ Sabor je jasan i u nauku i u praktičnim odredbama: Nedjeljom slavimo Kristovo vazmeno otajstvo i toga dana ne smije biti nikakvih posebnih slavlja koje bi joj potamnile prvotnu ulogu. Ni obljetnice, ni početak škole, ni neka dobrotovnorna akcija. Ne treba se nedjelja uklapati u naše programe, nego se naši programi trebaju uklapati u nedjelju. Tako će npr. biti sasvim u redu da se određene nedjelje – poštujući liturgijske tekstove i misna čitanja određena za taj dan – tumačeći Božju riječ, osvrnemo i na neku zadanu temu (misije, zvanja, karitas) i to onda spomenemo i u molitvi vjernika kao našu posebnu nakanu.
Vazmeno otajstvo u svakom blagdanu. Sabor dalje naučava kako se tijekom cijele liturgijske godine razvijaju pojedina otajstva naše vjere, a sve u sklopu i u vidu središnjeg, vazmenog otajstva, koje je vrhunac i izvorište svih njih. Tako je i otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, jednako kao otajstvo njegova prikazanja u hramu i otajstvo njegova krštenja dio jednog te istog otajstva koje se ostvaruje i doživljava svoj vrhunac u Kristovoj smrti, uskrsnuću i proslavi. Jednako je tako i s marijanskim blagdanima: Marijino pohođenje Elizabeti jest otajstvo našega spasenja, jednako kao i otajstvo njezinog uznesenja na nebo. Jednako tako su i blagdani apostola otajstva našega spasenja, jer u njima slavimo Kristovo spasenje koje je bilo i jest djelatno po njegovim apostolima. Na slavlju mučenika častimo silnu Božju milost koja je te hrabre svjedoke na očit način učinila dionicima njegove smrti, uskrsnuća i proslave. Zato Crkva nikada ne slavi doslovno sv. Antuna ili sv. Dominika, nego slavi Božju ljubav koja je Kristovom milošću snagom Duha Svetoga te velikane učinila dionicima Kristovog Vazmenog otajstva. Stoga valja biti oprezan kada bi neki htjeli u liturgijsku godinu uvoditi umjesto otajstava spasenja npr. neke istine naše vjere. Tako je npr. bilo prijedloga nekih biskupa da se uvede Blagdan ljubavi Božje, Blagdan djetinjstva Isusovog(!). Ako su već problematični neki blagdani koji slave vjerske istine (Tijelovo, Presveto Trojstvo, Marija Majka Crkve), doista nema smisla da još neke nove uvodimo. Nadalje, valja biti oprezan prigodom slavlja nekih svetaca. Crkva u svojoj službenoj molitvi nikada izravno ne časti pojedinog sveca, da bi hvalila neku njegovu krepost, nego uvijek slavi Boga koji je učinio da u pojedinom svecu zablista Kristovo vazmeno otajstvo. Ako pučka pobožnost tome i naginje, u službenim se nastupima toga valja čuvati.
Zaključimo. Cjelokupna liturgija uvijek slavi samo jedno otajstvo: vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Otajstvo je jedno, ali u sebi bogato, tako da obuhvaća svu Božju ljubav prema nama, kako u povijesti, tako i danas.
Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa; autor: dr. Zvonko Pažin
