Za prosječnog kršćanina Zapada istočni kršćanski obredi na prvi pogled izgledaju pomalo čudno, odišu nekom neobičnom, pomalo egzotičnom atmosferom. U zadnje vrijeme oni postaju sve zanimljiviji pa i zapadni kršćani sve više prihvaćaju istočne ikone, brojanice ili Isusovu molitvu srca kao dio svoje duhovnosti. Bît istočnog kršćanstva ne može se svesti na određene egzotične aspekte njihovih obreda ili ikonografije, već treba sagledati i upoznati autentičnu kršćansku poruku koju oni u sebi nose, a koja je izvana zaodjenuta u ruho koje je kulturološki različito od našega zapadnog. Radi se o vlastitom i drugačijem plodu inkulturacije evanđelja u stare mediteransko-azijske i afričke kulture prvog milenija. Istočno kršćanstvo nije kršćanstvo u nekom starinskom ruhu, već određeni “stil” kršćanstva, vlastit i poseban kršćanski “duh” koji je trajne i autentične vrijednosti. Ono je jednako prihvatljivo i uklopljivo u povijesnu i kulturnu evoluciju svijeta kao što su to zapadne tradicije koje poznajemo kao “latinsko“ ili “rimokatoličko“. Svaki istočni kršćanski obred ima svoj vlastiti genij, svoju nijansu i naglasak te po svemu može jednako stajati uz zapadnu kršćansku tradiciju. To što su istočni kršćani drugačiji u izražavanju svoje vjere ili su brojčano manji ili manje zastupljeni u medijima ne znači da je njihov stil kršćanstva, obred ili izražaj vjere manje vrijedan, inferioran ili manje istinski kršćanski, odnosno katolički. Liturgijske tradicije u kršćanstvu stariji su od kasnijih podjela Crkve te spadaju u baštinu sveopćeg kršćanstva. Istočne Crkve nisu primile kršćansku vjeru kao crkve-kćerke Rima, već izravno od apostola i njihovih učenika, te imaju jednako apostolsko nasljedstvo i dostojanstvo kao i Rim. Crkve Jeruzalema, Aleksandrije, Antiohije ili Kapadocije povijesno stoje uz bok Rimskoj ili su čak starije. Štoviše, mnogi rimokatolici i ne znaju da su neki njihovi obredi i običaji preuzeti iz istočnih obreda (npr. slavljenje Božića, himan “Slava Bogu na visini”, klanjanje križu na Veliki petak). Istočni crkveni oci štuju se i čitaju i u Katoličkoj Crkvi kao najveći teološki autoriteti (Efrem Sirski, Atanazije Veliki, Ćiril Aleksandrijski, Bazilije Veliki, Ivan Zlatousti, Grgur Nazijanski), a istočni sveci poput sv. Jurja, Antuna Pustinjaka (Opata), Makarija, Barbare, Katarine, Jelene Križarice i drugih naveliko se štuju i na Zapadu (podđakon Livio Marijan, Glasnik Srca Isusova i Marijina, lipanj 2017.)
